fbpx

UVODNIK STAVA: Pred našim očima odigrava se krah procesa odlučivanja u EU

ek je 16. marta šefica EU Ursula von der Leyen zakazala videosjednicu Komisije na kojoj bi se dogovorilo zatvaranje granica Unije za državljane zemalja koje nisu članice. Istovremeno, razgovarala je s Merkel i Macronom o mjerama, bez ostalih čelnika.

Piše: Faris NANIĆ

Korona ili SARS-CoV-2 (korona virus 2, teški akutni respiratorni sindrom), virus koji uzrokuje bolest COVID-19 (bolest virusa korona 2019. godine), iznio je na svjetlo i pokazao mnoge slabosti država i vlada te globalne ekonomije.

Vlade su, potpuno različito i nesinhronizirano, donosile setove blažih i oštrijih mjera zaštite od epidemije, u skladu s procjenama udara širenja zaraze i na ekonomiju te vlastitim kapacitetima, počesto prekasno i nedovoljno. Primjer haosa u Italiji to najbolje pokazuje, s tim da je sličan scenarij moguć i u drugim državama u Evropi, posebno unutar Evropske unije. To se djelimično može vidjeti u Španiji, Njemačkoj i Francuskoj, ergo nekim od najbogatijih i najrazvijenijih država svijeta. Niti SAD nisu izuzete iz ove ocjene. Naime, tamo je administracija na čelu s predsjednikom prvo negirala mogućnost širenja epidemije, pa onda besmisleno optuživala političke protivnike za širenje lažnih vijesti, da bi prije uvođenja nužnih mjera optuživala druge za uvoz problema.

Ta nesinhroniziranost između vlada svijeta još je i razumljiva, no izostanak čak i elementarne usaglašenosti mjera zemalja članica Arkadije, odnosno Evropske unije za neke predstavlja golemo iznenađenje. Brzo širenje epidemije u globaliziranom svijetu potpuno je očekivano, no izgleda kao da se na tu činjenicu malo ko obazirao. I dok se to za slabije razvijene zemlje tzv. trećeg svijeta može razumjeti, neočekivano je i protivno, barem na propagandi osnovanim predrasudama, ono što se dešava u zemljama EU. Unatoč postojanju čitavog niza zajedničkih institucija, regulative koja propisuje sitnice ad apsurdum, čini se da svaka država članica vodi svoju politiku neovisno o drugima i bez barem pokušaja usaglašavanja mjera kako bi se smanjile posljedice, posebno ekonomske.

Sve slabosti mehanizama usaglašavanja i sinhronizacije u EU izašle su na svjetlo dana, demonstrirajući potpuni izostanak zajedništva, empatije i solidarnosti, a višak birokratizma. Zemlje uvode mjere karantene, obavezne samoizolacije, zabrane transporta osnovnih potrepština za druge preko svoje teritorije, uvode diskriminirajuće mjere za strane državljane ili pak za svoje, sve u različita vremena, čak i bez konsultacija s prvim komšijama. Dok jedni zapečaćuju svoje granice, drugi to čine samo selektivno u odnosu na vlastite spiskove “rizičnih zemalja”. Počesto se radi o dvije ili tri države koje dijele stotine kilometara granice i imaju vrlo vrijednu međusobnu trgovinsku razmjenu. Mjere nekih od država idu u krajnost zabrane rada trgovinama, čak i osnovnih potrepština. Po pojedinim državama mijenjaju se iz sata u sat i proizvode haos kada se trebaju primijeniti.

Pred našim očima odigrava se krah procesa odlučivanja u EU, odnosno nazire se kraj njezinih institucija. Evropski parlament, najviše zakonodavno tijelo koje je vrlo prilježno donosio inflatoran broj propisa, nije uopće donio nikakve zaključke ili zakonske okvire za borbu protiv sada od WHO proglašene pandemije čiji je epicentar u Evropi. Vijeće Evropske unije i Evropsko vijeće kao dva izvršna tijela vlasti nisu dali nikakve smjernice ili se potrudili usaglasiti mjere. Najugroženijoj Italiji, čiji je odbrambeni sistem pred kolapsom, u pomoć pristižu kineski stručnjaci, a ne recimo njemački ili francuski. Podsjetimo da su baš te tri zemlje začetnice ideje o Evropskoj uniji. Znači li izostanak njihove saradnje, bi ili trilateralno ili kroz institucije i tijela EU, početak kraja Unije kao pesimističan ishod, ili početak nužne reforme prema principima koje su ustanovili osnivači (De Gaulle, Schuman, De Gasperi i Adenauer) u optimističnom raspletu krize?

Kako će se povećavati broj zaraženih, oboljelih i posebno umrlih od COVID-19, pokazat će se koji je ishod vjerovatniji. Kako je odlično primijetio srpski režiser Goran Marković, pajaci u prvom planu trude se smiriti, a ne zaštititi ljude jer misle da će ih to ostaviti na pozicijama. Tek je 16. marta šefica EU Ursula von der Leyen zakazala videosjednicu Komisije na kojoj bi se dogovorilo zatvaranje granica Unije za državljane zemalja koje nisu članice. Istovremeno, razgovarala je s Merkel i Macronom o mjerama, bez ostalih čelnika.

Nije zgoreg prisjetiti se kako je tada tek Mastrihtskim sporazumom utemeljena EU (prije toga Evropska zajednica) reagirala na Agresiju na Bosnu i Hercegovinu i Genocid nad Bošnjacima koji se odvijao pred njezinim očima, u direktnom prijenosu. Rezultat angažmana EU bili su mirovni planovi koji su redom priznavali sve užasniji status quo, odnosno “novu realnost”, uz stalno uzmicanje pred sve većom krizom i soliranje nekih članica, posebno Njemačke. Rezultat je bio obraćanje bosanskog vodstva na čelu s Alijom Izetbegovićem SAD-u, čiji je angažman rezultirao mirom i, nažalost, zbog evropskih kolebanja, djelimičnim priznanjem rezultata Genocida, ali i ugrađenim mehanizmima poništavanja tih rezultata.

Mnogi su tada upozoravali da EU s takvim okvirom i odlučivanjem nije održiva, što se krizom s virusom korona napokon i pokazalo. U svakom slučaju, kakav god rasplet bio, zemlje aspiranti na članstvo u Uniji trebaju iz ove krize naučiti lekciju, kao uostalom i zemlje članice. Posebno ako se u obzir uzme činjenica da su zemlje koje su pokazale najbolje rezultate borbe protiv epidemije one koje se iz te iste Evropske unije optužuju za autoritarnost, nedostatak demokratije i kršenja ljudskih prava. No, i zanemaruju da u tim državama građani vjeruju vlastima i slijede njihove upute u kriznim trenucima te se ponašaju disciplinirano.

 

PROČITAJTE I...

Presuđeni ratni zločinac Dario Kordić diplomirao je u Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. „Čestitamo našem Dariju koji je danas obranio svoj diplomski rad i postao magistar teologije!“, napisali su na Facebook stranici „Hrvatska zvona“. Prije nego je postao magistar teologije Dario Kordić je, među ostalim, po zanimanju bio ratni zločinac. Naime, zbog političke odgovornosti koju je imao u vrijeme pokolja u Ahmićima i bošnjačko-hrvatskog sukoba u dolini Lašve, Kordić je osuđen na 25 godina zatvora za sljedeća kaznena djela: 1) Protupravni napad na civile; protupravni napad na civilne objekte; bezobzirno razaranje koje nije opravdano vojnom nuždom; pljačkanje javne ili privatne imovine; uništavanje ili hotimično oštećivanje vjerskih ili obrazovnih ustanova (kršenja zakona ili običaja ratovanja), 2) Hotimično lišavanje života; nečovječno postupanje; protupravno zatvaranje civila (teška kršenja Ženevskih konvencija) 3) Progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi; ubojstvo; nehumana djela; zatvaranje (zločin protiv čovječnosti). Nakon što je odslužio dvije trećine svoje kazne, Dario Kordić je pušten iz zatvora 2014. godine.

Sigurnosne strane inicijative za mali Schengen naročito su važne, posebno za one zemlje koje Srbija obuhvata svojim velikodržavnim imperijalnim ambicijama. Ima osnova za sumnju da će Srbija zloupotrijebiti poboljšanje saradnje po sadržajima malog Schengena za jačanje svojih subverzivnih oslonaca u funkciji udovoljavanja velikodržavnim ambicijama, jer su im takvi oslonci u posljednjim decenijama oslabljeni, iako su još uvijek vrlo aktivni na štetu mira, posebno na Kosovu, Crnoj Gori i BiH, zbog čega su upravo te zemlje osnovano, a ne paranoično, oprezne prema malom Schengenu. U svakom slučaju, i s malim Schengenom i bez njega sigurnosni sistemi srbijanskih susjeda imaju razloga za pojačano angažiranje na otkrivanju i suzbijanju subverzivnih planova, akcija i njihovih nosilaca

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!