Uvod u historiju odnosa islama i Zapada (4): Modernizam i kolonijalizam

Knjiga Ja, onaj drugi i drukčiji svijet: uvod u historiju odnosa islama i Zapada autora Ibrahima Kalina istinska je studija izuzetne informativnosti i dubine koja nastoji rasvijetliti dva važna fenomena: odnose islamskog i zapadnog društva u jednom veoma dugom historijskom razdoblju i različite dimenzije slojevite historije tih odnosa. Kalinova studija ni po čemu ne podsjeća na onu vrstu tekstova pisanih s namjerom da čitaoca u nešto uvjere. Ovdje je riječ o knjizi u kojoj autor, inače vrstan mislilac i filozof, nastoji razumjeti susrete islamskog i zapadnog društva, bilo u formi sukoba ili plodonosne saradnje, te ih smjestiti u racionalan okvir. Autor znalački potcrtava kako historija nikada nije nešto što pripada samo prošlosti, već podjednako i našoj sadašnjosti. Samo ono razumijevanje historije koje ne izlazi izvan racionalnih okvira, smatra Kalin, može nam pomoći da gradimo temelje za zdraviju budućnost. Stoga je njegova knjiga ne samo uvod u historiju odnosa islama i Zapada već i svojevrstan uvod u filozofiju historije odnosa dvaju velikih kulturno-civilizacijskih krugova

Ja, onaj drugi i drukčiji svijet: uvod u historiju odnosa islama i Zapada, Ibrahim Kalin, “Dobra knjiga”, Sarajevo, 2019. godine, 652 stranice

Piše: Hamza RIDŽAL

Ono što nazivamo modernizmom ima različit smisao za islamska i zapadna društva. Modernizam, kako objašnjava Kalin, upućuje na napuštanje tradicionalne vjere i institucija, te uspostavu evrocentričnog globalnog poretka. I dok je modernizam doprinio “usponu Zapada”, on je u isto vrijeme imao razarajuće posljedice na islamska društva. “Za obične ljude koji su 1850-ih živjeli u Istanbulu ili Kairu, Evropa (i modernizam) nije predstavljala Dekartov racionalizam, nadmoć nauke ili slogane Francuske revolucije – ‘sloboda, bratstvo, jedinstvo’, već je predstavljala ulazak evropskih vojnika u muslimanske zemlje. Kada smo došli na polovinu 19. stoljeća, oko 80% islamskog geografskog prostora od Afrike do Balkana, od Kavkaza do Azije, nalazilo se pod de facto okupacijom evropskih država i Rusije. Ubrzo nakon toga, geografsku i političku okupaciju pratio je kulturni imperijalizam”, piše Kalin.

Različita iskustva oblikovana naspram modernizma snažno su utjecala na tok islamsko‑zapadnih odnosa u savremenom dobu. S modernizmom je uspostavljena drugačija paradigma vladavine, pa su Evropljani i vlastiti kolonijalizam svodili pod parolu “misije civilizacije”, smatrajući da su eksploatacija i asimilacija drugih čak civilizacijski “teret bijelog čovjeka”. To je, kako ističe Kalin, nekada prešutno, a nekada i otvoreno prihvaćeno i od mnogih muslimanskih intelektualaca tog doba. Neki su od njih čak otvoreno pisali da ne postoji druga civilizacija osim evropske i da će muslimani ili prihvatiti vesternizaciju ili biti uništeni.

Ipak, ovakva razmišljanja prozapadno orijentirane inteligencije u muslimanskim zemljama nisu našla uporište u narodu, te su uzrokovala rađanje oštrih reakcija i prema okupatorskim zapadnim snagama i prema ovim misliocima. Evropski kolonijalizam bio je u očima muslimana dodatno usložnjen činjenicom da su se neki njegovi istaknuti predstavnici, poput Napoleona, predstavljali kao skromni hizmećari islama. Neki od njih nekada su čak i služili partikularnim ciljevima lokalnih zajednica. Tako je, naprimjer, engleska politika poticala arapski nacionalizam i uspostavu arapskog hilafeta. To je zasigurno nekim arapskim muslimanima izgledalo kao podrška, ali cilj takvog djelovanja bilo je isključivo slabljenje Osmanskog hilafeta.

Moderno englesko iskustvo, koje objedinjuje politički i ekonomski kolonijalizam, misionarstvo, orijentalizam i rasizam, jedan od svojih najkonkretnijih izraza nalazi u primjeru Britanske istočnoindijske kompanije. Ova kompanija, osnovana u 16. stoljeću kraljevskim dekretom, jedno vrijeme vladala je polovinom svjetske trgovine u ime Britanije, a sa svojim privatnim vojskama, koje su nekada brojale i do 250.000 vojnika, vladala je de facto indijskim potkontinentom od 1757. do 1858. godine.

“U historiji ne postoji drugi primjer u kojem je neka kompanija upravljala jednom državom na ovaj način. Kompanija je predstavljala predstražu engleskog kolonijalizma u Aziji i vodila politiku slabljenja političke, društvene i ekonomske snage indijskih muslimana. Ekonomija ovog kontinenta, zasnovana na poljoprivredi, engleskom trgovačkom politikom dovedena je do ruba propasti”, piše Kalin.

U vrijeme dok je Britanska istočnoindijska kompanija potčinjavala ogromni prostora Indije, Napoleon je kovao planove za okupaciju Egipta. “Velike se slave stječu jedino na Istoku. Evropa je za ovaj posao veoma mala”, govorio je Napoleon dok se s 300 brodova, 50.000 vojnika i 151 naučnikom 1. jula 1798. godine iskrcavao na obali kraj Aleksandrije. Ipak, u borbi s vrućinom, prašinom i bolestima ubrzo je život izgubilo 10.000 njegovih vojnika. U pohod na Siriju i Palestinu kreće 1799. godine, gdje biva suočen s otporom osmanskih vojnika. Na kraju teške dvodnevne borbe zauzima Jaffu i naređuje pogubljenje 4.000 zarobljenika. Ne želeći da troši municiju, naredio je da se zarobljenici pogube bajonetima. Uskoro zatim, nakon poraza kod Akke, u borbama koje je vodio protiv Bošnjaka Ahmeda Džezar-paše, vratio se u Francusku.

Ovakva iskustva s kojima su se suočavali muslimani u doba kolonijalizma jačala su među njima ideju ummeta i potrebu za ujedinjavanjem na lokalnim razinama. Tako su nastali pokreti političke i oružane borbe koje Kalin s pravom naziva antiimperijalističkim i slobodarskim. U nastanku ovih pokreta islam je igrao centralnu ulogu. Na političkom polju Abdulhamid II bio je najveći akter i zaštitnik ideje islamskog jedinstva. Uprkos ograničenim mogućnostima, on je pokušao doći do svake tačke na kojoj se nalaze muslimani, što je među njima budilo ideju snažne pripadnosti islamskom ummetu, ideju važniju od etničkih, mezhepskih i geografskih podjela.

Posebnu ulogu u kolonijalnom otporu u to vrijeme odigrali su derviški redovi i šejhovi širom islamskog svijeta. “Šejh Šamil (1798–1871) na Kavkazu, Emir Abdulkadir (1808–1883) u Alžiru, porodica el-Mehdi u Sudanu, Osman dan Fodio (1754–1817) u Nigeriji, el-Hadž Omer Tal (1797–1864) u Senegalu i Zapadnoj Africi, šejh Muhammed Hasan (1856–1920) u Somaliji, senisijski tarikat, i Omer Muhtar (1858–1931) u Libiji, Berelvi porodica u Indiji – predvodili su islamske pokrete otpora i buđenja. Dok su ovi ljudi – neki vezani za tekije i medrese, a neki i sami tarikatski šejhovi – s jedne strane branili svoje zemlje i darul-islam od evropskih kolonizatorskih snaga, s druge strane ispoljili su veliku borbu za osvješćenje i preispitivanje muslimanskih društava. (…) Neće biti pretjerano ako se kaže da su u 19. stoljeću protiv engleskih, francuskih i italijanskih kolonizatorskih snaga ove grupe vodile djelotvorniju borbu i od samih država”, ističe Kalin.

Ključno pitanje tog vremena, kako za muslimane, tako i za Evropljane, bilo je pitanje hilafeta. Politički potencijal hilafeta predstavljao je ozbiljnu prijetnju kolonijalnim ambicijama evropskih sila i Rusije.

“Osnovni strah Evropljana sastojao se od sljedećeg: U slučaju da halifa pozove na džihad i jedinstvo, koga će poslušati muslimani pod kolonizatorskom vlašću? Kakve šanse mogu imati države poput Engleske, Francuske i Rusije, koje vladaju milionima muslimana, naspram jednog poziva na džihad? U pismu koje je upravnik Indije Lython 1876. godine poslao engleskom premijeru Benjaminu Disraeliju na slikovit način iznosi ovo pitanje: ‘Ako 30.000 Rusa pređe granicu i napadne nas, možemo se osloniti na indijske muslimane. No, ukoliko u Bombaj dođu trojica Turaka sa sultanovim pozivom na džihad protiv engleske vlade, svi će se muslimani odazvati ovom pozivu.’ Kolonizatorski valija Indije bio je u pravu po ovom pitanju”, piše Kalin.

Ipak, proces okončan Abdulhamidovim svrgnućem (1908) i ukidanjem hilafeta (1924) obesmislio je poziciju hilafeta, lišenog snage i funkcionalnosti. Engleski orijentalist Thomas Arnold napisao je 1924. godine knjigu The Caliphate, u kojoj iznosi tezu da halifa u islamskoj historiji nikada nije imao neki značaj, da taj pojam ne postoji u Kur’anu itd. Njegova razmišljanja naišla su na prijem kod muslimanskih intelektualaca tog vremena, pa je ovo pitanje iznenada izgubilo na svojoj prijašnjoj težini. Tako su muslimani u godinama koje su uslijedile lišeni i pojma hilafeta, kao unutarnjeg utočišta kojem su ranije težili. Rasprave o hilafetu naprosto su izgubile svoju težinu i smisao. (Nastavlja se)

 

 

PROČITAJTE I...

Danas je teško zamisliti da neko može napasti na Meku, sveto mjesto svakog muslimana. Međutim, takvi su se incidenti dešavali kroz islamsku historiju. Krvava godišnjica terorističkog napada i opsade obilježava se ovih dana jer su rano ujutro 20. novembra 1979. godine, dvije nedjelje nakon hadža i uoči novog stoljeća po islamskom hidžretskom kalendaru, u dvorištu Velike džamije u Meki odjeknuli pucnjevi. Ubijena su dva nenaoružana čuvara, prve žrtve opsade, a događaji koji su uslijedili radikalno će izmijeniti noviju muslimansku historiju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!