Uvod u historiju odnosa islama i Zapada (3): Mjesta susreta: Voltaire, Gibbon, Hindi, Cervantes, kahva…

Knjiga Ja, onaj drugi i drukčiji svijet: uvod u historiju odnosa islama i Zapada autora Ibrahima Kalina istinska je studija izuzetne informativnosti i dubine koja nastoji rasvijetliti dva važna fenomena: odnose islamskog i zapadnog društva u jednom veoma dugom historijskom razdoblju i različite dimenzije slojevite historije tih odnosa. Kalinova studija ni po čemu ne podsjeća na onu vrstu tekstova pisanih s namjerom da čitaoca u nešto uvjere. Ovdje je riječ o knjizi u kojoj autor, inače vrstan mislilac i filozof, nastoji razumjeti susrete islamskog i zapadnog društva, bilo u formi sukoba ili plodonosne saradnje, te ih smjestiti u jedan racionalan okvir. Autor znalački potcrtava kako historija nikada nije nešto što pripada samo prošlosti, već podjednako i našoj sadašnjosti. Samo ono razumijevanje historije koje ne izlazi izvan racionalnih okvira, smatra Kalin, može nam pomoći da gradimo temelje za zdraviju budućnost. Stoga je njegova knjiga ne samo uvod u historiju odnosa islama i Zapada, već i svojevrstan uvod u filozofiju historije odnosa dvaju velikih kulturno-civilizacijskih krugova

Piše: Hamza RIDŽAL

 

Tokom renesanse i prosvjetiteljstva Evropa je, kako fizički, tako i imaginarno, izašla izvan svojih tradicionalnih granica i otvorila se prema novim horizontima. Sve jača opozicija prema Katoličkoj crkvi bila je uzrok da se islam analizira na mnogo savjesniji i nepristrasniji način. Ipak, kako piše Kalin, to ne znači da je nestalo antiislamske histerije. “Kao što ćemo vidjeti u Voltaireovom primjeru, s jačanjem sekularne misli antiislamska retorika izgubit će svoju vjersku sadržinu i poprimit će potpuno racionalistički i pozitivistički karakter”, piše Kalin, navodeći cijeli niz evropskih prosvjetitelja koji su islam nastojali diskreditirati racionalnim, a ne teološkim argumentima.

Prva značajna promjena u evropskoj percepciji islama pojavila se u 17. stoljeću, s čuvenim djelom Petera Baylea Dictionnaire historique et critique (1697). Ovo djelo, nazvano i kao Municija prosvjetiteljstva, predstavljalo je temeljnu referencu francuskim prosvjetiteljskim misliocima poput Diderota i Voltairea. Bayle u Rječniku posvećuje čak 25 stranica hazreti Muhammedu. “Koliko god da Bayle o islamskoj vjeri i njenom poslaniku ponavlja stereotipne komentare, o muslimanskim zajednicama iznosi važne opservacije koje se u većini oslanjaju na putopise. Naprimjer, da bi istakao ‘normalnost’ muslimanske kulture, on se dotiče senzibiliteta Turkinja u pitanju časti i poštenja i to poredi sa moralnom labavošću Evrope. Naspram svojevoljnih i tiranskih praksi kršćanskih prinčeva, on hvali tolerantnu politiku muslimana. Sve to pokazuje da evropska percepija sopstvenog ‘ja’ direktno određuje percepciju o muslimanima”, piše Kalin, ističući da je Evropa na taj način svoje unutarnje obračune vodila preko islamskih i osmanskih referenci.

Najslavnije lice prosvjetiteljstva – Voltaire – slijedi trag svojih savremenika i antiislamskoj retorici donosi novu, književnu dimenziju. Iako ni kršćanstvo nije bilo pošteđeno Voltaireovih strijela, piše Kalin, u njegovim pisanjima o islamu nema ni traga racionalizma i humanizma. Tek je Gibbon, autor djela Historija propasti Rimskog carstva, o hazreti Muhammedu iznio relativno objektivne i pravedne komentare. “U velikoj mjeri ostavljajući po strani religijsku i historijsku mitologiju, on hazreti Muhammeda analizira kao osobu koja je u velikoj mjeri utjecala na tok historije. (…) Gibbon je svjestan priča i legendi koje su u Evropi plasirane u vezi hazreti Muhameda i islamske historije. On, također, otvoreno iznosi da je to urađeno samo zbog neprijateljstva prema islamu i radi fanatične odbrane kršćanstva”, navodi Kalin, te poručuje da zbog toga Gibbon zaslužuje poštovanje muslimana i kršćana podjednako.

Kalin ističe da Voltaire i Gibbon nisu bili jedine zvijezde tog doba, punog oprečnosti i proturječnosti. U tom vremenu javljaju se glasovi poput Henryja Stubbea i Henryja Boulainvilliersa, koji ustaju u odbranu islama i Muhammeda, a. s., predstavljaju kao velikog državnika, zakonodavca i nadasve racionalnu historijsku ličnost. Ovim imenima Kalin dodaje i posljednjeg velikog predstavnika kršćanskog misticizma Emanuela Swedenborga, koji je dolazak islama posmatrao kao dio božanskog plana, a sam islam kao posljednju od velikih religija.

Brojni su primjeri istaknutih mislilaca i uglednika koji su predstavljali most susreta Evrope i islama. U svakome od tih imena sažeta je mikrohistorija zapadnoislamskih odnosa. Jedno od njih svakako je i Miguel de Cervantes, koji je u bici kod Lepanta (1571) zarobljen i odveden u Alžir, gdje je proveo pet godina. U istoj bici zarobljen je i islamski divanski pjesnik Hindi Mahmud, a zarobljeništvo u trajanju od četiri godine proveo je u Rimu. Smješten je u zindan dvorca Sant Angelo, a o svom boravku u zarobljeništvu pisao je u djelu Serguseštname. U tom djelu Hindi Mahmud piše o velikoj pobuni u Rimu 1572. godine, smrti pape Pija V i inauguraciji Grigorija III, o tome kako mu je u utvrdi dozvoljeno da obavlja svoje ibadete, klanja namaz i posti ramazan, čak i da uči ezan za svaki od namaza. U povodu rođendana Muhammeda, a. s., pjesnik Mahmud je 23. jula 1572. godine u dvorcu Sant Angelo proučio zikir i mevlud, a u svom djelu piše o oduševljenju kršćana koji su prisustvovali mevludu.

Cervantesov i Hindijev slučaj, piše Kalin, na vidjelo iznosi višedimenzionalnost i tranzicijsku konstrukciju islamsko-zapadnih odnosa. Iz ovih primjera možemo upoznavati međusobne percepcije islama i Zapada, ali se pritom ne smije zanemariti razmjena dobara na polju materijalne kulture. Posebno je to važno u ovom periodu, u kojem je Istok još uvijek u materijalnom smislu mnogo bogatiji od Evrope. Brojna materijalna dobra u značajnoj su mjeri utjecala na idejne i perceptivne stavove, kao i na mehanizme političkog i ekonomskog odlučivanja. Ovdje kahva ima posebno mjesto. “Kahva se prvi put počela sretati po evropskim gradovima pred kraj XVI stoljeća, krenuvši od Etiopije preko Jemena, Egipta i Turske, postala je jedan od najomiljenijih napitaka Nijemaca, Italijana, Francuza i ostalih Evropljana. Gdje god je otišla, dočekana je i sa sumnjom i s odobravanjem. Kahva posebno u XVII i XVIII stoljeću poprima snažan utjecaj na svakodnevni život i salonsku kulturu Evrope”, piše Kalin.

Nakon posjete Sulejman-age Luju XIV 1669. godine, kahva se brzo počela širiti Parizom i ostatkom Francuske. Kahva se brzo širila i nakon osmanskog poraza u drugoj opsadi Beča, kada se Evropom širi i croissant. Uskoro se po evropskim prijestolnicama počinje razvijati kultura ispijanja kahve, a otvaraju se i prve kafane. Prva kafana na tlu kršćanske Evrope (izuzimajući one dijelove koji su bili pod osmanskom vlašću) otvorena je u Veneciji 1615, zatim u Marseju 1644, Londonu 1650, Beču 1651. i Parizu 1669. godine. U Londonu je nakon svega 50 godina od otvaranja prve kafane, tačno 1700. godine, kako navodi Kalin, bilo čak 3.000 kafana. Prema Durantu, dolazak kahve iz islamskog svijeta i otvaranje kafana direktno je utjecalo na ono što danas nazivamo kulturom slobode govora.

“Kahva je za kratko vrijeme prodrla u društveni i kulturni život evropske elite i skoro da je na svakom polju imala utjecaja. Veliki kompozitor klasične zapadne muzike Johan Sebastian Bach svoju Kantatu o kahvi posvetio je ženama Leipziga i njihovoj strasti za kahvom i na taj način verificirao cijenjeno mjesto koje je ovaj čudni i atraktivni napitak počeo stjecati u evropskoj kulturi”, piše Kalin.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!