Uvod u historiju odnosa islama i Zapada (3): Mjesta susreta: Voltaire, Gibbon, Hindi, Cervantes, kahva…

Knjiga Ja, onaj drugi i drukčiji svijet: uvod u historiju odnosa islama i Zapada autora Ibrahima Kalina istinska je studija izuzetne informativnosti i dubine koja nastoji rasvijetliti dva važna fenomena: odnose islamskog i zapadnog društva u jednom veoma dugom historijskom razdoblju i različite dimenzije slojevite historije tih odnosa. Kalinova studija ni po čemu ne podsjeća na onu vrstu tekstova pisanih s namjerom da čitaoca u nešto uvjere. Ovdje je riječ o knjizi u kojoj autor, inače vrstan mislilac i filozof, nastoji razumjeti susrete islamskog i zapadnog društva, bilo u formi sukoba ili plodonosne saradnje, te ih smjestiti u jedan racionalan okvir. Autor znalački potcrtava kako historija nikada nije nešto što pripada samo prošlosti, već podjednako i našoj sadašnjosti. Samo ono razumijevanje historije koje ne izlazi izvan racionalnih okvira, smatra Kalin, može nam pomoći da gradimo temelje za zdraviju budućnost. Stoga je njegova knjiga ne samo uvod u historiju odnosa islama i Zapada, već i svojevrstan uvod u filozofiju historije odnosa dvaju velikih kulturno-civilizacijskih krugova

Piše: Hamza RIDŽAL

 

Tokom renesanse i prosvjetiteljstva Evropa je, kako fizički, tako i imaginarno, izašla izvan svojih tradicionalnih granica i otvorila se prema novim horizontima. Sve jača opozicija prema Katoličkoj crkvi bila je uzrok da se islam analizira na mnogo savjesniji i nepristrasniji način. Ipak, kako piše Kalin, to ne znači da je nestalo antiislamske histerije. “Kao što ćemo vidjeti u Voltaireovom primjeru, s jačanjem sekularne misli antiislamska retorika izgubit će svoju vjersku sadržinu i poprimit će potpuno racionalistički i pozitivistički karakter”, piše Kalin, navodeći cijeli niz evropskih prosvjetitelja koji su islam nastojali diskreditirati racionalnim, a ne teološkim argumentima.

Prva značajna promjena u evropskoj percepciji islama pojavila se u 17. stoljeću, s čuvenim djelom Petera Baylea Dictionnaire historique et critique (1697). Ovo djelo, nazvano i kao Municija prosvjetiteljstva, predstavljalo je temeljnu referencu francuskim prosvjetiteljskim misliocima poput Diderota i Voltairea. Bayle u Rječniku posvećuje čak 25 stranica hazreti Muhammedu. “Koliko god da Bayle o islamskoj vjeri i njenom poslaniku ponavlja stereotipne komentare, o muslimanskim zajednicama iznosi važne opservacije koje se u većini oslanjaju na putopise. Naprimjer, da bi istakao ‘normalnost’ muslimanske kulture, on se dotiče senzibiliteta Turkinja u pitanju časti i poštenja i to poredi sa moralnom labavošću Evrope. Naspram svojevoljnih i tiranskih praksi kršćanskih prinčeva, on hvali tolerantnu politiku muslimana. Sve to pokazuje da evropska percepija sopstvenog ‘ja’ direktno određuje percepciju o muslimanima”, piše Kalin, ističući da je Evropa na taj način svoje unutarnje obračune vodila preko islamskih i osmanskih referenci.

Najslavnije lice prosvjetiteljstva – Voltaire – slijedi trag svojih savremenika i antiislamskoj retorici donosi novu, književnu dimenziju. Iako ni kršćanstvo nije bilo pošteđeno Voltaireovih strijela, piše Kalin, u njegovim pisanjima o islamu nema ni traga racionalizma i humanizma. Tek je Gibbon, autor djela Historija propasti Rimskog carstva, o hazreti Muhammedu iznio relativno objektivne i pravedne komentare. “U velikoj mjeri ostavljajući po strani religijsku i historijsku mitologiju, on hazreti Muhammeda analizira kao osobu koja je u velikoj mjeri utjecala na tok historije. (…) Gibbon je svjestan priča i legendi koje su u Evropi plasirane u vezi hazreti Muhameda i islamske historije. On, također, otvoreno iznosi da je to urađeno samo zbog neprijateljstva prema islamu i radi fanatične odbrane kršćanstva”, navodi Kalin, te poručuje da zbog toga Gibbon zaslužuje poštovanje muslimana i kršćana podjednako.

Kalin ističe da Voltaire i Gibbon nisu bili jedine zvijezde tog doba, punog oprečnosti i proturječnosti. U tom vremenu javljaju se glasovi poput Henryja Stubbea i Henryja Boulainvilliersa, koji ustaju u odbranu islama i Muhammeda, a. s., predstavljaju kao velikog državnika, zakonodavca i nadasve racionalnu historijsku ličnost. Ovim imenima Kalin dodaje i posljednjeg velikog predstavnika kršćanskog misticizma Emanuela Swedenborga, koji je dolazak islama posmatrao kao dio božanskog plana, a sam islam kao posljednju od velikih religija.

Brojni su primjeri istaknutih mislilaca i uglednika koji su predstavljali most susreta Evrope i islama. U svakome od tih imena sažeta je mikrohistorija zapadnoislamskih odnosa. Jedno od njih svakako je i Miguel de Cervantes, koji je u bici kod Lepanta (1571) zarobljen i odveden u Alžir, gdje je proveo pet godina. U istoj bici zarobljen je i islamski divanski pjesnik Hindi Mahmud, a zarobljeništvo u trajanju od četiri godine proveo je u Rimu. Smješten je u zindan dvorca Sant Angelo, a o svom boravku u zarobljeništvu pisao je u djelu Serguseštname. U tom djelu Hindi Mahmud piše o velikoj pobuni u Rimu 1572. godine, smrti pape Pija V i inauguraciji Grigorija III, o tome kako mu je u utvrdi dozvoljeno da obavlja svoje ibadete, klanja namaz i posti ramazan, čak i da uči ezan za svaki od namaza. U povodu rođendana Muhammeda, a. s., pjesnik Mahmud je 23. jula 1572. godine u dvorcu Sant Angelo proučio zikir i mevlud, a u svom djelu piše o oduševljenju kršćana koji su prisustvovali mevludu.

Cervantesov i Hindijev slučaj, piše Kalin, na vidjelo iznosi višedimenzionalnost i tranzicijsku konstrukciju islamsko-zapadnih odnosa. Iz ovih primjera možemo upoznavati međusobne percepcije islama i Zapada, ali se pritom ne smije zanemariti razmjena dobara na polju materijalne kulture. Posebno je to važno u ovom periodu, u kojem je Istok još uvijek u materijalnom smislu mnogo bogatiji od Evrope. Brojna materijalna dobra u značajnoj su mjeri utjecala na idejne i perceptivne stavove, kao i na mehanizme političkog i ekonomskog odlučivanja. Ovdje kahva ima posebno mjesto. “Kahva se prvi put počela sretati po evropskim gradovima pred kraj XVI stoljeća, krenuvši od Etiopije preko Jemena, Egipta i Turske, postala je jedan od najomiljenijih napitaka Nijemaca, Italijana, Francuza i ostalih Evropljana. Gdje god je otišla, dočekana je i sa sumnjom i s odobravanjem. Kahva posebno u XVII i XVIII stoljeću poprima snažan utjecaj na svakodnevni život i salonsku kulturu Evrope”, piše Kalin.

Nakon posjete Sulejman-age Luju XIV 1669. godine, kahva se brzo počela širiti Parizom i ostatkom Francuske. Kahva se brzo širila i nakon osmanskog poraza u drugoj opsadi Beča, kada se Evropom širi i croissant. Uskoro se po evropskim prijestolnicama počinje razvijati kultura ispijanja kahve, a otvaraju se i prve kafane. Prva kafana na tlu kršćanske Evrope (izuzimajući one dijelove koji su bili pod osmanskom vlašću) otvorena je u Veneciji 1615, zatim u Marseju 1644, Londonu 1650, Beču 1651. i Parizu 1669. godine. U Londonu je nakon svega 50 godina od otvaranja prve kafane, tačno 1700. godine, kako navodi Kalin, bilo čak 3.000 kafana. Prema Durantu, dolazak kahve iz islamskog svijeta i otvaranje kafana direktno je utjecalo na ono što danas nazivamo kulturom slobode govora.

“Kahva je za kratko vrijeme prodrla u društveni i kulturni život evropske elite i skoro da je na svakom polju imala utjecaja. Veliki kompozitor klasične zapadne muzike Johan Sebastian Bach svoju Kantatu o kahvi posvetio je ženama Leipziga i njihovoj strasti za kahvom i na taj način verificirao cijenjeno mjesto koje je ovaj čudni i atraktivni napitak počeo stjecati u evropskoj kulturi”, piše Kalin.

PROČITAJTE I...

Podsjetimo, Spahić je bio nekadašnji savjetnik za sestrinstvo u kabinetu tadašnjeg generalnog direktora KCUS-a Rusmira Mesihovića. Tada je za taj posao bio plaćen 3.992 maraka mjesečno. U široj javnosti postao je poznat kao glavni akter audiosnimka koji se prije tri godine pojavio na internetu, a na kojem mu navodno prijeti generalna direktorica KCUS-a prof. dr. Sebija Izetbegović.

Osim Perućice, ostale bosanskohercegovačke prašume jesu Ravna vala na Bjelašnici, Mačen do kod Kladnja, Trstionica kod Kaknja, Janj kod Šipova, Bobija na Grmeču, Crni vrh kod Bosanskog Petrovca, Lom kod Drinića, Plješevica kod Bihaća, zatim prašumski rezervat Malovčića dolina kod Sanskog Mosta, Golija i Masna luka u parku Blidinje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!