Uvjerljiva teatarska verzija filmskog remek-djela

Lars von Trier, Dogville; scenska adaptacija teksta: Christian Lollike; režija: Lajla Kaikčija; dramaturgija: Vedrana Božinović; scenografija i kostimografija: Sabina Trnka; saradnik za scenski pokret: Ena Kurtalić; muzika: Igor Kasapović; asistent režije: Džejna Avdić; igraju: Amra Kapidžić, Kemal Rizvanović, Ejla Bavčić, Sanela Pepeljak, Merima Lepić Redžepović, Ermin Sijamija, Aldin Omerović, Slaven Vidak, Mak Čengić

 

Piše: Mirza SKENDERAGIĆ

Kada je pisao scenarij i zatim snimao Dogville, Lars von Trier nije mogao naslutiti koliko će njegov film postati omiljeni materijal teatarskih inscenacija širom svijeta, što zbog samog sadržaja, što zbog forme u kojoj je režiran, ali i snažne društveno angažirane ideje. Naravno, koliko god ovaj tekst, zbog kojeg se na koncu i sam Trier upustio u istraživanje bezbrojnih odaja čarobnog teatarskog svijeta, djelovao poželjno i zavodljivo teatarskim režiserima i glumcima, on je i jako varljiv i osvetoljubiv, uostalom, kao i sama ljudska dobrota kojom se bavi. Tako je u veoma kratkom periodu nastao veliki broj predstava naziva Dogville, a većina je njih u pokušaju da ovaj tekst “vrati” teatru upala u zamke njegovih nepromjenjivih filmskih zakonitosti.

U tom procesu, a ne uspijevajući ponuditi ništa novo, drugačije i snažnije, što film već nije dao, te su predstave ostajale zatočene u domenu njegovih kopija. Iako je i Dogville Narodnog pozorišta u Sarajevu, nažalost, upala u istu zamku, u njoj je, za razliku od mnogih drugih istoimenih predstava, uspješno stvoren uvjerljiv teatarski svijet vješte i odlučne dramaturgije, jednostavnog i logičnog režiserskog koncepta, dozirane glumačke emocije, a zbog koje ćete nakon spuštanja zavjese poželjeti da ponovno pogledate i Trierov film.

KAKO OD PROVOKACIJE NAPRAVITI FILM

Za vrijeme gostovanja na Cannes Film Festivalu s filmom Ples u tami (2000) Triera su američki novinari kritizirali jer je snimio film o Americi a da nikada nije posjetio tu zemlju. To ga je isprovociralo pa je 2003. godine odlučio filmskoj javnosti predstaviti film čija je radnja smještena na američko tlo, tako što je na praznom filmskom setu nacrtao gradić simboličnog naziva Dogville (pasiji grad), smješten negdje u brdovitom prostoru Stjenovitih planina. Dogville, inspiriran televizijskim pozorištem sedamdesetih godina, snimljen je isključivo u studiju s nacrtanom scenografijom, u kojoj glumci imaju apsolutnu slobodu izražavanja. Stanovnici Dogvillea su dopadljivi, poštuju građanske zakone, a mirni život gradića iznenada narušava dolazak lijepe strankinje Grace (igra je Nicole Kidman), koja, bježeći od gangstera, u njemu nalazi spas. Na nagovor Toma, samoprozvanog gradskog glasnogovornika i pisca u nastajanju, stanovnici i gradonačelnik pomognu joj da se sakrije. Iz zahvalnosti, Grace pristane raditi za njih.

Ipak, kada se potraga približi Dogvilleu, njegovi stanovnici zahtijevaju bolji dogovor i veću naknadu jer smatraju da im je njena prisutnost prevelik rizik. Ona shvata da na teži način mora naučiti kako funkcioniraju stvari u Dogvilleu, jer dobrota je relativna. Njeno daljnje prisustvo u ovom misterioznom gradiću postepeno razotkriva njegove duboke frustracije, mračne tajne, skrivene užase, preko kojih su ljudi spremni prijeći bez osvrtanja. Kako grad izgleda više kao njegova skica, zidovi kuća ne postoje, osim tek ponekog detalja poput vrata, prozora ili kreveta, a promjene dana i noći odrađene su jednostavnim, ali dramatičnim svjetlosnim efektima, stvara se ozračje malomještanskog sindroma u kojem svi sve znaju o svakome.

Istovremeno, uz prisutnost narativnog glasa (John Hurt) koji pojašnjava odnose u mjestu i skrivena razmišljanja glavnih likova, Dogville je moguće promatrati i kao bajku o dobroti, ali koja ne završava riječima “živjeli su sretno do kraja života”, već u duhu surovog dokumentarizma i s fotografijama nekada stvarnih ljudi i stvarnog mjesta.

Lars Von Trier dokazao je ovim ostvarenjem da su mu likovi, i ono što oni mogu dati, centar svega, te je cijeli film snimljen kamerom “iz ruke” koja, uz pomoć naglih rezova, konstantno hvata lica stanovnika Dogvillea i njihove intimne reakcije, a koji preko improviziranih dijaloga pokušavaju izgraditi realnu sliku društva. Trier u Dogvilleu istražuje koncept dobrote, a osnovna ideja koja se krije iza odnosa između Grace i stanovnika Dogvillea jeste ta da se opasno predstavljati ljudima dobrim jer se tada u njima javlja moć manipulacije i želja za posjedovanjem. Također, Trier ovim filmom otvoreno kritizira Ameriku jer je Amerika ta koja je izvana sjajna, nedodirljiva u svojoj udaljenosti od ostalog svijeta, s jasno određenim normama, pravilima i dužnostima, ali niko ne vidi šta se, zapravo, krije unutra.

Tu je, naravno, i analiziranje i problematiziranje zatomljene seksualne energije koja se najviše gomila unutar manjih zajednica, kakva je i Dogville, a koja, na principu Masovne psihologije fašizma Wilhelma Reicha, umnogome utječe na stvaranje koncepcije fašizma.

KAKO OD FILMA NAPRAVITI PREDSTAVU

Sve ove elemente i osobnosti filma, kao i njegove podteme, kao što su uloga religije u današnjem društvu, pitanja eksploatacije, dužništva, kapitalizma, analiza pojma moći i njegove zloupotrebe, uz naravno neizostavno sučeljavanje dobra i zla, prepoznala je i režiserka predstave Lajla Kaikčija, te je posegnula za provjerenim scenografskim i kostimografskim rješenjima koja naglašavaju okrutnost malograđanštine te letargičnost porodične sredine. U dubini scene, na velikoj školskoj tabli, stanovnici Dogvillea crtaju svoj grad onako kako žele da se vidi izvana, dok su kućni i ostali predmeti te životna pomagala, zamijenjeni običnim školskim stolicama, tim vjernim, jednostavnim, ali svakako ne pretjerano kreativnim niti inovativnim scenografskim sredstvom. Ipak, stolice su ovom slučaju sasvim prihvatljive s obzirom na to da, osim doslovne prostorno-fizičke uloge, nagovještavaju i onu metaforičku te s novim oblicima u kojima su zaživjele doprinose i pojedinačnoj karakterizaciji likova i izgradnji njihovih identiteta. Na kraju, one postaju predstavnicima svojih vlasnika, za koje je Grace povezana neraskidivim lancem i čiji je pojedinačni teret preuzela već samim dolaskom u Dogville.

Očekivano, sveznajući narator iz filma, inače tjelesno odvojen od samih dešavanja u gradu, podijeljen je između likova na sceni, te, iako je riječ o dramaturški prikladnom rješenju, ono, u konačnici, narušava centralnu ideju teksta, onu o bajci o “uspavanom gradiću nedaleko odavde”, koju pripovijeda sam grad kao glavni lik. Uprkos tome, dramaturški “štrih” proveden je dosta uspješno, suptilan i britak istovremeno, te uprkos osjetnom skraćivanju – s tri sata filma na manje od sat i po predstave – centralni fabularni tok nije primjetno narušen.

Uloga Grace dodijeljena je Amri Kapidžić, što se pokazalo kao ispravno rješenje iz nekoliko razloga. Prvo, riječ je o glumici koja, poput Nicole Kidman, posjeduje nevinu ljepotu i suptilni, ali intenzivni šarm, te već samom pojavnošću zrači bezuvjetnom dobrotom, što na najbolji način koristi kako bi stvorila savremenu verziju Marije Magdalene. S ovom ulogom, kao i s nekoliko prethodnih, Kapidžić se sve odlučnije izdvaja kao glumica snažne, ali suzdržane emocije, te postepeno potvrđuje da je sve ove godine bila nepravedno zapostavljena na bosanskohercegovačkoj teatarskoj sceni, a da itekako može igrati i najkompleksnije psihološke uloge.

I ostatak glumačkih podjela pokazao se dobrim, posebno u kontekstu kreiranja raznolike palete likova, kao i zbog davanja prilike mladim talentiranim glumcima, kao što su Mak Čengić ili Kemal Rizvanović, s tim što izbor potonjeg za ulogu Toma, odnosno ljubavnog partnera od njega znatno starije Kapidžić, ne djeluje uvjerljivo u pojedinim scenama. Kao jako zanimljiv i tačan, a opet drugačiji simbolistički detalj u predstavi, moguće je navesti ulogu koja je data voću, odnosno jabukama, koje povezane sa seksualnošću, odnosno grijehom bluda, na najbolji način prikazuju čovjekovu nekontroliranu žudnju za zadovoljenjem najbanalnijih tjelesnih potreba.

Ipak, ono što većina teatarskih autora zaboravlja kada je u pitanju inscenacija ovog filma, a što je zanemarila i Kaikčija, jesu njegove filmske zakonitosti koje teatar nikada neće moći doslovno oživjeti. Ovdje se, prije svega, misli na način na koji je film snimljen, odnosno na veliku ulogu drhtajuće kamere “iz ruke” koja umnogome doprinosi stvaranju napetosti u odnosima među likovima, kao i u skrivanju te razotkrivanju pojedinačnih tajni u mrakom obavijenom gradu. Svakako se mnogo toga moglo postići i hrabrijim poigravanjem sa svjetlom, kao i ostalim scenskim efektima, kao što su dim ili zvuk, i njihovim ulogama u kreiranju “teatarskog svijeta Dogvillea”, te u razdvajanju bitnog od nebitnog na sceni, u ukazivanju na važne segmente u radnji, najavljivanju onoga što dolazi. Ipak, to bi onda bio jedan sasvim drugačiji režiserski koncept i jedna sasvim drugačija predstava, jednako vjerna filmu, a opet životnija, magičnija, teatarska.

“Da li je Grace napustila Dogville, ili je Dogville napustio Grace – i svijet u globalu, pitanje je prepredenije naravi od kojeg bi malo ko imao koristi, a još manje od pružanja odgovora na njega. Tako da ni ovdje na njega neće biti odgovoreno”, kaže narator na kraju, kada Grace nakon osvetoljubivog pokolja, koji je naredila, napusti opustošeni Dogville. Jer, kako piše dramaturginja u najavi za predstavu, ovo zaista nije predstava o Grace, već o nama, dobrim ljudima koji, bez obzira na sve, nikada nikome ne bismo učinili nažao. Upravo se takvom na početku predstavila i Grace.

 

Prethodni članak

Ljevica u krizi

Sljedeći članak

Milin Đokica

PROČITAJTE I...

Mulabdić je, uz Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka i Safvet-bega Bašagića, zasigurno bio ponajvažnije ime cjelokupnog bošnjačkog preporoda na razmeđu stoljeća. Na izazove koje je donijelo novo vrijeme i ulazak Bosne u zapadnoevropski kulturni krug i sastav Austro Ugarske Mulabdić je odgovorio na izuzetan način, aktivno se uključivši u oblikovanje političke, društvene i kulturne stvarnosti Bošnjaka

“Značaj ove zbirke ostat će dugo upamćen, mnogo duže od same nagrade, i mnogo duže nego što živi autor, i mnogo duže nego što publika koja živi u aktuelnom trenutku može to da uprati. Poezija Asmira Kujovića sasvim je avangardna za naš prostor, i to iz više razloga. Postoje različiti elementi koji su prepoznati u ovoj poeziji koji je ističu, a to je da ona bude korak ispred svog vremena. Prisutan je jezički izraz kojim se Kujović sve vrijeme igra. To je ta kaleidoskopska igra svjetlom, to je sistem raspršenog i razbijenog ogledala, to je sistem disperzivnog znanja, disperzivne pažnje, mega i hiperintertekstualne relacije prema različitim kulturalnim nanosima”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!