fbpx

UVIJEK ISTO: ŽIVOM NIŠTA, MRTVOM PONEŠTO

Stella je nalivperom i lijepim rukopisom napisala posvetu: Dragom i cijenjenom mladom prijatelju Ibrahimu Kajanu, obitelj Envera Čolakovića. Zagreb, 26. 10. 1978. Zahvaljujem. Podsjećam Stellu da sam, nerijetko, bio i prvi kojem je Enver čitao “sirove” prijevode, da ih sâm čuje, da im osjeti akustiku, ritam... Često se prisjećao majke, poticaja, pa i povodom prevođenja, čak presudnih – koliko ju je puta spomenuo. Evo, baš vidim da joj se sinovski zahvaljuje na tim utjecajima iz rane mladosti

 

Piše: Ibrahim KAJAN

Susretoh prije tri mjeseca na Trgu Republike svog bivšeg direktora Peru Budaka. Veli mi zaustavljajući se: “Ibrahime, ako ne znaš, da ti kažem! Izašla je Enverova Zlatna knjiga mađarske poezije.” Rekoh: “Eh, tako je tužno da je nije dočekao, da je Enver nije dočekao.”

NAJVEĆA MAĐARSKA ANTOLOGIJA IZVAN MAĐARSKE

Prošetao sam s g. Budakom, raspitujući se o knjizi, do Zrinjevca. “Baš mu je ispala zlatna, u svakom pogledu”, kaže. Zanima me kako izgleda. “Briljantno! Pallova likovna oprema…” Slikar Alfred Pall dugogodišnji je likovni urednik Matičinih izdanja. S Enverom ne razgovara hrvatskim nego mađarskim, kao i s Krležom. Blizu smo ulaznim vratima Nakladnog zavoda, pa predlažem direktoru da sutra oko 10 sati svratim po primjerak Zlatne knjige mađarske poezije, “za prikaz”.

Zlatna knjige mađarske poezije posljednja je knjiga koju je Enver Čolaković za života predao nekom izdavaču. Nakladnom zavodu Matice hrvatske predao ju je 23. marta 1975. godine, ili dan‑dva poslije. To je datum koji je upisao ispod predgovora svog kapitalnog djela, najveće antologije mađarskog pjesništva izvan same Mađarske.

Ali, smrt je bila brža. Nakon godinu i po, napustio nas je 18. augusta 1976. godine. Enver za života nije dočekao objavljenu knjigu koja je već pojavom, oblikom, opremom i dimenzijama dijelom pokazivala njegovu golemu ljubav prema jeziku njegove majke, istodobno i prvom njegovom jeziku, mađarskom, s kojeg je preveo 20.000 stihova napisanih kroz pet stotina godina od 1478. do 1970. godine.

Ujutro sam svratio u Matičino skladište i pozvao se na direktorovo usmeno obećanje da mogu preuzeti Enverovu Zlatnu knjigu. Iz skladišta sam telefonirao i gospođi Stelli Čolaković, da je pozdravim i da joj čestitam na izdanju. “Upravo je držim u obje ruke, ima, brat bratu, pet kilograma”, govorim i smijem se. Pade mi na um da bi bilo dobro da mi je potpiše, da imam uspomenu na dane druženja i susretanja ne samo s Enverom nego i s njom, s djecom Zlatkom i Esadom i njihovom omamom.

“Ako imaš vremena, možeš i sad skoknuti! Za kavu nam ne treba puno vremena. Stigne se zasladiti i komadićem torte…”

Tako je i bilo. Stellina “kava” me podsjetila na “tursku”, omaminu. Kažem kako sam donio recenzentski primjerak jer znam da je od izdavača dobila samo desetak knjiga, pa da je ne “oštetim”. Otvaram Zlatnu knjigu i dodajem joj je za ispis posveta. Stella je gleda, lista nasumice i kaže vrlo tiho, za sebe: “Sedam stotina četrdeset i četiri stranice! 20.000 hiljada stihova… Stotine pjesnika, od onih srednjeg vijeka do savremenih…”

Stella je nalivperom i lijepim rukopisom napisala posvetu: Dragom i cijenjenom mladom prijatelju Ibrahimu Kajanu, obitelj Envera Čolakovića. Zagreb, 26. 10. 1978.

Zahvaljujem. Podsjećam Stellu da sam, nerijetko, bio i prvi kojem je Enver čitao “sirove” prijevode, da ih sâm čuje, da im osjeti akustiku, ritam… Često se prisjećao majke, poticaja, pa i povodom prevođenja, čak presudnih – koliko ju je puta spomenuo. Evo, baš vidim da joj se sinovski zahvaljuje na tim utjecajima iz rane mladosti. Kaže u predgovoru: “Poticaj na nastavak ove ‘Zlatne knjige mađarske poezije’ dala mi je još kao mladu čovjeku moja pokojna majka, prava rođena Mađarica (tako da mi je materinski jezik zapravo mađarski), za što sam joj duboko zahvalan, kao i za savjet da kao pisac napustim dvojezičnost i da konačno odlučim kojim ću jezikom pisati izvorna djela; čak me ona, Mađarica, nagovorila da sve svoje pjesme koje su nastale na mađarskom prevedem, što sam u svoje vrijeme i učinio. Tek danas uviđam veličinu njezine širokogrudnosti i ljubavi prema našem narodu (poginula je u prošlom ratu od bombardiranja), kao i duboku istinitost njezine konstatacije da se ne može jezikom Mađara opisati i doživljavati sudbina svoga slavenskog naroda i da je uz to mnogo vrednije upoznati naš narod s djelima Petöfija ili Adyja, nego sam pisati njihovim jezikom…”

Dvadeset dana kasnije, 15. novembra, telefonirao sam gospođi Stelli da kupi današnji Vjesnik zbog objavljenog prikaza što sam ga napisao povodom izlaska velike Čolakovićeve antologije. Kao rijetko koji antologičar, Enver Čolaković našao je onu mudru mjeru kojim osigurava prostor umjetnini – a ne godinama autora. Izbor započinje pjesmom anonimnog srednjovjekovnog pjesnika Boj kod Sabača (iz g. 1476), potom slijede pjesnici iz 15. i 16. stoljeća, među kojima je i jedan alhamijadist, Mehmed iz Divinya, s Mađar Turku (pjevanom na mađarskom jeziku, a pisanom arapskim pismom), zatim 17. i 18, te bogati niz pjesnika 19. i 20. stoljeća (Jánoš Arany, Sándor Petöfi, Pál Gyulai, Endre Ady, Margit Kafka, Mihály Babits i drugih), te najmlađih, koje je i sam osobno išao upoznavati prilikom književnih gostovanja (Miklós Veress, György Petri, Anna Bona).

Pojava Zlatne knjige mađarske poezije zainteresirala je i druge medije, pa mi je Ivan Salačić, urednik TV emisije Knjige i ideje, pružio mogućnost da samo nekoliko dana nakon Vjesnikove objave o knjizi kažem nekoliko riječi i u njegovoj poznatoj emisiji.

MURIS IDRIZOVIĆ

Povremeno sam u živoj komunikaciji (pismima!) s Murisom Idrizovićem. Već sam prikazao neke od njegovih knjiga u Vjesniku, a dvije koje nastaju na neki sam način i podsticao pribavljajući autoru ponešto od građe za njihovu izradu. Prije dvije godine oduševio me odlukom da priredi prvu bosanskohercegovačku antologiju pjesništva za djecu, te da započinje skupljati građu za naučnu monografiju o nedavno umrlom piscu Hifziji Bjelevcu. O tim projektima prvi put mi javlja 1974. godine. Čim su bili gotovi, o njima sam (1978) objavio prve prigodne članke u Vjesniku.

Dragi Ibrahime, 30. 3. 1974.

Unaprijed molim za izvinjenje. Javljam se odviše kasno da sam primio pismo i dragocjena obavještenja o našem Bjelevcu. Htio sam da ti pišem opširnije i o nekim stvarima izvan Bjelevca, ali sam propustio da to učinim sutradan poslije primitka pisma. A onda me poplavili poslovi, događaji kojim nisam mogao da se ophrvem.

Prvo o Bjelevcu: tekst koji si mi poslao na jedan divan način prenosi atmosferu sobe u kojoj još i sada Bjelevac sjedi. Takvog sam i ja zatekao s razlikom što je Eleonara, u povjerenju, kad je Bjelevac izašao iz sobe, na iskvarenom našem jeziku, izrekla: “Znate, ona je Bosanac…”

Bjelevac je sada već i meni sasvim drugi pisac, ne samo pisac romana već i priča, i putopisac, prevodilac, pjesnik, etnolog, etnograf, publicist i šta još ne. Žao mi je mnogo što me dnevni poslovi toliko odvlače od ovoga pisca i ja zato sve više odlažem da završim ovaj odavno napočeti posao.

Sve se ipak ne može reći u pismu. Vjerovatno ću u prvoj polovici aprila biti u Zagrebu. Potražit ću Te da popričamo o svemu natenane. Nisam sada mogao da se angažujem više o Tvojoj zbirci, pričat ću Ti o tome kad se budemo vidjeli. Vjerujem da ću u drugoj prilici moći učiniti mnogo više. Ovog proljeća pripremam knjigu o pjesnicima za djecu BiH s izborom koji će biti štampan u Banjaluci, bit će potrebno da mi pošalješ desetak ili više pjesama radi izbora jer ćeš svakako ući i Ti. Vjerovatno ćeš shvatiti i izviniti za moje zakašnjenje, bio sam sve ovo vrijeme u nekim poslovima koje nisam nikad imao, pa su mnoge stvari išle mimo mene i mimo moje volje. Još jednom hvala na tekstu koji si poslao i pismima.

Mnogo pozdrava najsrdačnije,

Tvoj Muris.

I, evo, pet godine nakon tog pisma, Muris Idrizović mi donosi u Novi Sad, 1979. godine, na “Zmajeve dečije igre” veliki dar: netom izašle četiri knjige Izabranih djela A. H. Bjelevca u ediciji Kulturno nasljeđe naroda BiH, prvu antologiju dječije bh. poezije za djecu Glasovi djetinjstva, (“Glas”, Banja Luka, 1978) i objavljeni doktorat, monografiju o Abdurezaku Bjelevcu.

“ZMAJEVE DEČIJE IGRE

Manifestacija u Novom Sadu “Zmajeve dečije igre”. Pozivnica je stigla i na nju sam odgovorio kako se očekivalo – sudjelovat ću na pjesničkom susretu i na okruglom stolu o “vrednovanju dječije književnosti”. Ove, 1979. godine, u fokusu je novija hrvatska produkcija.

“Zmajeve dečije igre” pamtim po srdačnosti Novosađana, po vedroj publici i po brojnim gostujućim književnicima svih generacija. Oko pedeset pisaca i historičara književnosti sudjelovat će u brojnim programima, a i sam ću biti u nekim od njih, prije svega pjesničkim susretima s učenicima te razgovorima historičara književnosti, prevodilaca i izdavača.

Već prvim buđenjem u Hotelu “Park” u jutarnju nam sobu “provaljuju” dragi prijatelji (meni i cimeru Kanižaju): Sunčana Šrkinjarić, Goran Babić i Momčilo Popadić. Radosni silazimo da pozdravimo domaćine Radu Obrenovića, direktora, i Vladimira Milarića, urednika Detinjstva, koji se jedini, uz zagrebački časopis Umjetnost i dijete, bavi kritikom književnosti za djecu i mlade. Evo i Murisa Idrizovića. Još mi je ranije pismom javio da se “moramo vidjeti”. Najavljuje mi lijepu vijest: slutim da će napokon izaći prva moja knjiga za djecu u biblioteci “Bambi”. Uz njega je i slavni Nedžati Zekerija, s kojim sam u čestoj prepisci. Obojici uz kahvu “referiram” o recenzijama koje sam o njihovim djelima napisao i objavio u zagrebačkim listovima. U posljednji trenutak uspio sam pronaći izreske iz novina o njihovim knjigama, ostavljam im – i gledam gdje bih se skrasio i još jednom na miru pogledao svoj esej koji ću prezentirati u Matici srpskoj. Mimo nas prolazi “obavezna lektira” u živom čavrljanju: Ćopić, Anđelka Martić, Diklić, Hromadžić, Erić, Jevrem Brković, Kapidžić-Hadžić…, ali i mladi, D. Radulović, M. Odalović, T. Bjelkić. Upoznajem i Sretka Vukovića, kritičara. Upućujemo se zajedno, malo prije podneva, u baroknu dvoranu Matice srpske. Dječija književnost napokon je postala tema koja nije samo u rukama “dječijih pisaca”. Sva izlaganja, uključujući i moj esej o znanstveno-fantastičnoj književnosti, bit će objavljeni u časopisu Detinjstvo.

Raspravu o problemima dječije književnosti otvara Mira Alečković. Najavljuje Hasana Merdžana, makedonskog pisca na turskom jeziku. Pa potom… “psihološka pauza”, “za radosnu intervenciju”, čuvene srpske pjesnikinje: “Evo, vidite u kojem mi sretnom dobu živimo! Danas se prvi govornik u srpskoj Atini obraća na – turskom jeziku!” Ko zna šta se i u to “sretno vrijeme” Mire bošnjačkog prezimena – iza brda valjalo?!

 

Prethodni članak

LAŽNI SVJEDOK

Sljedeći članak

Pucanj za Ahmeda

PROČITAJTE I...

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!