Uvid u polusvijet Elmedina Dine Konakovića

Zineta Bogunić očigledno nije bila osoba koja bi pristala da žrtvuje vlastiti integritet i ugled te da ih prinese na oltar interesa i agendi trenutne vlade, pa je stoga jednostavno morala otići. Za trenutnu vladu sve je gore time što se radi o osobi koji su i sami hvalili na sva usta, a koja je odstupila sa funkcije očito frustrirana i zgađena pritiscima koji su se vršili na nju od vladajuće koalicije. Trenutni kantonalni režim nije kako treba ni počeo s pokušajima implementacije opasnijih agendi na polju obrazovanja, a tek nas čeka period kada će se pokušati vršiti ideološko-politički zahvati, i to takve vrste čije posljedice neće moći sanirati niti sljedeća vlada

Ostavka Zinete Bogunić na funkciju ministrice za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo još je jedan od mnogobrojnih primjera krajnje političke i ideološke ostrašćenosti trenutnog kantonalnog režima u KS. Ostrašćenost je to koju ne mogu sakriti niti svi performansi na Facebooku Elmedina Dine Konakovića, niti servilna kakofonija njegovih poltrona, svih tih “britkih sablji”, “hrabrih srca” i ostalog polusvijeta. Ostavka je uslijedila nakon što je ministrica na sjednici Vlade KS povukla Odluku o izmjenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju na kojoj, uprkos protivljenju struke i javnosti, pojedinci iz trenutno vladajuće frankenštajn‑koalicije uporno insistiraju. Indikativno što je Bogunićka kao obrazloženje za ostavku navela “nemogućnost da savjesno obavlja svoju dužnost”, te pojasnila kako “ne postoje pretpostavke da povjerenu dužnost nastavim obavljati u skladu sa položenom zakletvom”, a što je politički korektan način informiranja javnosti da je odstupila s funkcije jer očito više nije željela tolerirati i trpjeti političke pritiske s vrha vladajuće kantonalne koalicije da radi protiv zakona i vlastite savjesti.
 

UTOLIKO GORE PO ČINJENICE

Zanimljivo da je Konaković, uprkos ovako sasvim javnoj pljuski, ostavku pokušao amortizirati i relativizirati tako što ju je nazvao tek razmimoilaženjem u pogledima oko spornih izmjena zakona te fokus sa samog sebe i svojih političkih partnera pokušao prebaciti na pomoćnika ministrice, državnu službu i, naravno, na svoju vječitu opsesiju – SDA. Ova opsesivna osvetoljubivost Konakovića tolika je da se radi nje redovno spetlja pa podmetne nogu samom sebi. Upravo u takvo samosaplitanje spadaju Konakovićeve tvrdnje o nasušnoj potrebi izmjene i promjene zakona, iako ga je svojevremeno predložila vlada čiji je premijer bio upravo sam Konaković, koji je tada tvrdio da se takvim zakonom “uvodi red na Univerzitetu”, te “unapređuje kvaliteta edukacije”.

Danas se Konaković kaje i za sastav naučno-nastavničkog vijeća Medicinskog fakulteta, koji naziva “greškom” vlade čiji je bio premijer, a nakon gotovo petnaest godina ličnog napretka i političkog uspona kroz pripadnost SDA odjednom je otkrio i da je “državna služba puna onih koje je SDA zaposlila”. Koliko zaista ima problema sa zakonima ili osobama koje mu smetaju da kroji zakone po vlastitoj mjeri, Konaković pokazuje kada govori o izvjesnom pomoćniku ministrice Bogunić, tačnije, kada se žali što mu zakon o državnoj službi onemogućava da se obračuna sa “saradnicima ministrice koji nisu bili na nivou zahtjeva koje je pred njih stavila šestorka”, tj. sa svim onima koji nisu političke zahtjeve frankenštajn-koalicije stavili ispred slova zakona i vlastitog integriteta. Konakoviću smeta i Sindikat Univerziteta u Sarajevu, čije primjedbe na izmjene zakona Konaković čak ne želi ni da uzme u razmatranje iziritiran time što Sindikat nikada nije rekao ništa sporno protiv trenutne dekanese Medicinskog fakulteta. Ustvari, radi se o tome da Konaković zamjenama teza i optužbama za politizaciju nebulozno pokušava delegitimizirati Sindikat, a sve zato jer se Sindikat suprotstavlja namjeri vladajuće koalicije da se putem hitnog usvajanja izmjena i dopuna politizuje Zakon o visokom obrazovanju!

Štaviše, iz Sindikata su takve izmjene i dopune zakona na kojima Konaković insistira nazvali “nametnutim, ishitrenim, ali i izuzetno suspektnim”, te podržali stav sada već bivše ministrice Bogunić da “izmjene i dopune Zakona o visokom obrazovanju treba provoditi isključivo nakon tematske sjednice Skupštine Kantona Sarajevo, koja je planirana za mjesec septembar ove godine, a nikako na osnovu trenutnih i proizvoljnih procjena pojedinaca”. Naravno, ovakav zdravorazumski stav im je donio jedan veliki minus kod Konakovića, koji inače ima jako zanimljiva tumačenja uloge sindikata u jednom društvu, pa smatra da Sindikat Univerziteta u Sarajevu treba biti podrška njegovoj vladi i svim njenim agendama. Naravno, nemoguće je sakriti činjenicu da se na kraju pokazalo tačnim sve ono na šta je, među ostalim, upozoravao sedmičnik Stav. Trenutna vlada Kantona Sarajevo, tačnije koalicija koja ju je formirala, ima razne vrste agendi koje ne podržavaju niti struka niti javnost, ali i koje je nemoguće provesti na zakonit ili transparentan način. Zineta Bogunić očigledno nije bila osoba koja bi pristala da žrtvuje vlastiti integritet i ugled te da ih prinese na oltar interesa i agendi trenutne vlade pa je stoga jednostavno morala otići. Za trenutnu vladu sve je gore time što se radi o osobi koji su i sami hvalili na sva usta, a koja je odstupila s funkcije očito frustrirana i zgađena pritiscima koji su se vršili na nju od vladajuće koalicije. Trenutni kantonalni režim nije kako treba ni počeo s pokušajima implementacije opasnijih agendi na polju obrazovanja, a tek nas čeka period kada će se pokušati vršiti ideološko-politički zahvati, i to takve vrste čije posljedice neće moći sanirati niti sljedeća vlada. Za tako nešto će trebati neko sa slabijim integritetom, ali jačim želucom, spreman da proguta i pristane na svašta. Ovako je Bogunićka i spasila vlastiti ugled, ali i sasvim javno ocijenila trenutnu vladu s glasnim “sjedi, jedan”.
POPULIZAM NJIHOV NASUŠNI

Inače, Konaković je početnu amortizaciju cijelog ovog skandala ubrzo zamijenio onim što najbolje zna, produkcijom jeftinog viktimološkog populizma na javnim mrežama. Naime, pokušavajući da preusmjeri pažnju sa skandalozne činjenice da je osoba koju je postavila upravo njegova stranka podnijela ostavku jer je smatrala da “ne postoje pretpostavke da povjerenu dužnost nastavi obavljati u skladu sa položenom zakletvom”, što dovoljno govori o kvalitetu, transparentnosti i namjerama trenutne Vlade Kantona Sarajevo i stranke čiji je lider, Konaković se odlučio na oprobani recept skretanja pažnje demonizacijom SDA, ali i svih onih nezavisnih medija koji se usuđuju kritizirati njegov vladajući kantonalni režim. Konakoviću, baš kao i Miloradu Dodik i Draganu Čoviću, smeta i OSA, pored ostalog i zbog toga što je samoljubivi Konaković uvjeren da je osoba od takve nacionalne važnosti i tolikog kalibra da se njime bave obavještajne agencije.

Pored samoljublja, tu ima i dobra doza paranoje jer Konaković vidi razvoj situacije u Zeničko-dobojskom i Tuzlanskom kantonu, te se stoga boji za opstanak i svoje frankenštajn‑koalicije u Kantonu Sarajevo. Naravno, vječito posvađan sa samim sobom, Konaković takva politička preslaganja i dogovore, putem kojih je valjda i sam došao na vlast, danas stavlja u kontekst nekakvih paraobavještajnih mračnih metoda, kupovanja i zastrašivanja. Kako obično svako priča i piše iz vlastitog iskustva, takve Konakovićeve tvrdnje o obavještajcima, kupovinama i zastrašivanjima potencijalno su i zanimljive i indikativne jer pružaju uvid u način formiranja, ali i samu prirodu trenutne vlasti Kantona Sarajevo. Odnosno, Konaković se boji da ne ode s vlasti onim putem kojim je i došao na nju.
VIŠE LICA JEDNOG DINE

Kada se sve uzme u obzir, čini se da Konaković ima probleme sa zakonima, institucijama, medijima, strankama, pojedincima…, s ama baš svim onima koji odbijaju da udovoljavaju njegovim ambicijama, opsesijama i vizijama. Konaković čak ima i problem sa samim sobom i vlastitom prošlošću pa se često svađa s nekadašnjim vlastitim izjavama i postupcima. Čitajući i slušajući njegove ranije izjave i poredeći ih s današnjim, ponekad je gotovo nemoguće utvrditi i koja verzija Konakovića je autentična, jučerašnja ili ova današnja.

Svađa sa samim sobom uzela je takvog maha da je sasvim moguće sastaviti pravu pravcatu dijalošku emisiju u kojem bi današnja verzija Elmedina Dine Konakovića žustro raspravljala o aktuelnim političkim, društvenim, ekonomskim, socijalnim i drugim pitanjima s nekadašnjom verzijom Elmedina Dine Konakovića, pri tome je optužujući za ovo ili ono. Prava prilika za tako mogla bi biti čim Konaković siđe s vlasti i ode u opoziciju pa opet počne napadati i demonizirati ono što je do jučer vatreno zagovarao. Jedva čekamo.

 

Prethodni članak

TVSA postala “Srna”

PROČITAJTE I...

Uzalud je resornoj ministrici RS-a Srebrenki Golić slati urgencije u Zagreb, kao što je uzalud načelniku Bosanskog Novog Miroslavu Drljači prijetiti tužbom protiv Hrvatske, koja će izgradnjom nuklearne deponije ugroziti zdravlje i živote na stotina hiljada stanovnika Bosanske krajine, sve dok “njihov čovjek” u državnom predsjedništvu ne shvati da se interesi Srba, Bošnjaka, Hrvata i svih drugih građana mogu zaštititi samo kroz institucije Bosne i Hercegovine, koja jedina ima međunarodnopravni subjektivitet

Trumpova odluka da pozove islamiste da posjete Camp David bila je veoma neobična, i to samo tri dana prije osamnaeste godišnjice napada 11. septembra, ali Trump je u tome vidio dobru priliku za neke glasove na narednim izborima, unatoč činjenici da sukob s Afganistanom nikada nije bio na njegovom dnevnom redu niti je ikad posjetio svoje trupe u toj zemlji.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!