fbpx

Uvezeni četnici u klopci na Dizdaruši

Nisu imali kuda: ako krenu preko livade, čeka ih četverocijevac; krenu li lijevo, naići će na nas; pođu li desno, idu na momke koji su polahko zatvarali stare položaje u ponovnu liniju. Jedino što ih je čekalo, ma šta izabrali, bila je smrt. Ostalo je tu dvadesetak tijela agresorskih vojnika. Po ispravama koje smo kod njih našli, vidjelo se da su većinom iz Srbije. Neki od njih bili su iz Valjeva, Apatina i Užica, a trojica iz Crne Gore, iz Nikšića

 

 

Piše: Amir HASANOVIĆ

Početak jeseni 1994. godine zatekao nas je na brčanskom ratištu. Na linijama razdvajanja na Vukšiću bili smo već drugi ili treći dan. Vrijeme tmurno i kišno pogoršavalo je ionako teško stanje na tom dijelu odbrane slobodne brčanske teritorije. Bili smo razmješteni okolo po kućama, jedan dan u pripravnosti, a drugi na liniji u popuni. Tih su dana agresorski napadi bili učestali, ali više sporadični, s učešćem manjeg broja agresorskih vojnika. Nerijetko bi prije napada pala pokoja granata manjeg kalibra pa bi onda oni kretali.

Ispostavit će se da su ti napadi, koji su trajali tri dana, bili tek sporadični pokušaji odvraćanja pažnje i zavaravanje, jer će peti dan našeg boravka na tom dijelu zone razgraničenja između Armije RBiH i tzv. Vojske Republike Srpske otpočeti njihov veliki kombinirani pješadijsko‑oklopni napad na Dizdarušu. U jutarnjim satima, otprilike oko 9, podignuti smo iz pripravnosti u Vukšiću i po naredbi Komande Drugog korpusa upućeni u rejon Dizdaruše.

Taj dan, negdje oko 13 sati, uspjeli smo ući u liniju na samom spoju s momcima iz Gradačca koji su samo sat ili dva prije nas došli u ispomoć.

Oko 14 sati otpočeo je njihov napad na desnom krilu, pedesetak metara od nas. Preko čistine, ka liniji koju su držale naše snage, uputila su se iz obližnjih ruševnih kuća tri tenka između kojih je išla pješadija. Sigurno između 120 i 150 agresorskih vojnika u plavim maskirnim odijelima.

Ovu vrstu napada, kada je pješadija potpuno nezaštićena, viđao sam na samom početku rata, od tada rijetko. Nezaštićeni, išli su gotovo trčeći prema našoj liniji. Niko od nas nije znao raspored rovova lijevo i desno jer smo u liniju ušli straga. Tenk koji je išao ispred ostalih odjednom je ukosio putanju kretanja i pošao prema nama. Drugi ga je odmah slijedio. Time su se počeli kretali bočno dajući zaklon pješadiji.

Prvi je tenk, krećući se, okrenuo kupolu i ispalio projektil koji je pogodio direktno zemunicu do nas. Iza naših leđa neprestano se čuo trocijevac koji je djelovao po pješadiji. Neko je tražio protuoklopnjake, ali niko nije dolazio. Tenkovi su u tih minutu ili dvije uspjeli preforsirati dio ceste i krenuti preko čistine tačno prema nama.

U tom momentu, tačno iza nas, odjeknula je jaka reska eksplozija koja se stopila s eksplozijom na kupoli prvog tenka. Škripa kupole, a onda još jedna eksplozija, najvjerovatnije municije i granata u tenku, odigla je kupolu i svalila je nastranu. Dio agresorskih vojnika, koji se nalazio iza tenka, ostao je ležati. Drugi tenk, udaljen bočno dvadesetak metara od ovog zapaljenog, potpomognut pragom koja je izašla iza obližnje ruševne kuće, krenuo je pravo na naš dio linije. Njihovi vojnici, više razasuti nego u ešalonu, kretali su se pravo prema nama. Komandir jedinice iz Gradačca vikao nam je da se povlačimo. Pokušavali smo saznati zašto jer još nismo bili ni prihvatili borbu. Ali on nam je samo mahao rukom vičući: “Idemo, idemo, napuštaj rovove!” Jedan momak protrčao je pored nas niz tranšeju dalje ka susjednom rovu vičući po naredbi na sav glas: “Povlačenje, povlačenje!”

Brzo smo izašli u pomoćnu tranšeju i uputili se za ostalim vojnicima. Jedan od oficira iz 108. brigade pokazivao nam je rukom na betonski potporni zid tačno ispred nas: “Momci, svi tamo za ovaj zid i budite spremni na moj znak da uletite u rezervnu liniju. Ni slučajno da je neko krenuo dok ne dadnem znak, naći ćete se u unakrsnoj vatri.”

Skupili smo se duž zida. Okrenuo sam se, bilo nas je tridesetak. Do nas je ponovo došao oficir iz 108. brigade i čučnuo. Vidjeli smo sa svoje pozicije da na lijevoj strani naši daju otpor agresoru. Bilo ih je mnogo u tranšejama, ali još mi nije bilo jasno zašto smo se povukli. Cimnuo sam ga za jaknu i on se okrenu. Pucnjava je bila jaka pa sam morao vikati. “Da neće ući s boka”, pitao sam, “jer su vidjeli da smo se povukli?!” On se osmijehnuo, pa meni i još jednom momku mahnu rukom da dopužemo prema njemu. “Vidite, to je i cilj”, reče upirući prstom, “kad uđu ispred ovih kuća, mi ulazimo u rezervne položaje i zatvaramo ih u potkovicu. Šah-mat”, reče namigujući. “Ali lijeva strana osta”, doviknem mu. “Hodite ovamo, ali ne van zida, pogledajte dobro ispred kuće iza ograde.” Prekriven mrežama, iza velikog žbuna, stajao je četverocijevni top. Grdosija kojoj su samo cijevi virile iznad zemlje.

U tom momentu pucnjava je postala još glasnija. Tenku se iz smjera porušenih kuća približavala praga koja mu je do maloprije davala podršku. Stizao je i još jedan tenk. Ne više od 100 metara ispred nas prvi tenk došao je nadomak naših tranšeja, a njihova pješadija već je uskakala u njih.

Kao što su naši i planirali, agresorski vojnici zagrizli su mamac. Osokoljeni time što su vidjeli da se povlačimo, ne ostaju u zauzetim tranšejama, nego iskaču iz njih i uz pucnjavu idu dalje. Sad smo ih jasno vidjeli. Bilo ih je mnogo. Oficir je podigao ruku držeći motorolu. U momentu kada je spustio ruku, viknuo je na motorolu: “Sad, momci, udri!”

Tutnjava slična gromoglasnoj grmljavini sručila se na agresorske vojnike. Vibracije su se osjetile na zidu na koji smo bili naslonjeni. U istom momentu odjeknula je strašna eksplozija nekoliko metara od ukopanog četverocijevca. Mislio sam da je tenk pogodio granatom blizu njih. Međutim, dim se brzo razilazio, a onda graja i vika na liniji propraćena još jačom pucnjavom. Ponovo eksplozija, pa još jedna. Nadvirimo se i vidimo tenk koji je krenuo preko naših napuštenih položaja sav u plamenu. Uz škripu se svalio na desnu stranu u obližnje korito. Oficir se okrenu prema nama: “Momci, spremite se, na moj znak krećemo!”

Ponovila se jaka eksplozija na istom onom mjestu. Sad se jasno vidjela duga cijev topa koja je stršila između obližnje kuće i garaže. Oficir se okrenu: “To je naš protuoklopni top T12. Naš džoker. Jutros je dovučen s Omerbegovače dolje. Kad ispali sljedeću granatu, mi krećemo, nema stajanja. Idemo pravo, na svakom isturenom mjestu ostaje vas po pet. I to je to, zatvaramo ih.”

Nekoliko sekundi poslije, top ispali projektil. Nismo gledali ni kud, ni u šta. Oficir mahnu rukom uz glasan povik: “Idemo, idemo, momci!”

Trčeći pognuto, upadali smo u tranšeju nastavljajući za njim. Nas četverica ostali smo na drugom isturenom mjestu, a ostali su produžili. Nalazili smo se tačno ispred četverocijevca. Svako malo čuli smo gromoglasne pucnje. Zrna su letjela iznad naših glava ka agresoru.

Između nas i naše stare linije ležala su tijela po cesti i uskoj livadi ispred prvih kuća. Neki od njih su shvatili da ih zatvaramo i pokušavali su se, bježeći iz naših starih rovova, dokopati ceste, ali bezuspješno. Tih nekoliko desetina metara brisanog prostora do devastiranih kuća bilo im je nedostižno. Svaki njihov pokušaj završavao je kobno jer je naš četverocijevac praktično orao po toj livadi sijući smrt.

Ubrzo su nam javili da idemo naprijed.

Uskom tranšejom uspjeli smo stići do položaja koje smo bili napustili. U rovu do nas došlo je do pucnjave. Tri su agresorska vojnika u pokušaju da prihvate borbu ubrzo bila eliminirana.

Nisu imali kuda: ako krenu preko livade, čeka ih četverocijevac; krenu li lijevo, naići će na nas; pođu li desno, idu na momke koji su polahko zatvarali stare položaje u ponovnu liniju. Jedino što ih je čekalo, ma šta izabrali, bila je smrt, jer na predaju nisu ni pomišljali.

Uskoro smo, za nekih pola sata, uspjeli povratiti cijelu liniju. Ostalo je dvadesetak tijela agresorskih vojnika. Po ispravama koje smo kod njih našli, vidjelo se da su većinom iz Srbije. Neki od njih bili su iz Valjeva, Apatina i Užica, a trojica iz Crne Gore, iz Nikšića.

Bila je to velika pobjeda, ne samo zbog uništene tehnike i ubijenih agresorskih vojnika, bila je to pobjeda jer taj dan niko od naših vojnika nije izgubio život. Imali smo dvojicu teže i dvojicu lakše ranjenih.

 

 

PROČITAJTE I...

U dubokoj sam dvojbi jer znam šta me u toj firmi čeka – kurtoazan prijem, isti takav razgovor, prežvakane opservacije o teškom sveukupnom stanju i, na koncu, vremenski neodređeno obećanje da će za mog sina posla biti, da je trenutno tako kako jeste, da potrebe za novim uposlenicima nema, ali prvom zgodnom prilikom, dakle, kad se ukaže prazan prostor, bit će pozvan i primljen u stalni radni odnos. Potom ćemo se učtivo rastati, on će me ispratiti do vrata, pružiti ruku, reći da će sve biti u redu, da ništa ne brinem i, čim napustim prostoriju, s olakšanjem odahnuti i u zaborav potisnuti sve ono o čemu smo razgovarali

Osokoljen uspjesima u prethodna dva dana, agresor kreće u opsežnu ofanzivu na naše nove položaje. Dobro pripremljeni, formacijski raspoređeni i uklinjeni između Bajića i Vitanovića, dočekujemo ih to snježno jutro jači nego ikada. U četverosatnoj bici na Baićima naše snage nanose strahovite gubitke agresoru. U velikom kontraudaru zarobljavamo im četiri oficira i dvadesetak vojnika

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!