Ustavni poredak Turske jači od terorista

Dok teroristički napad na ustavni poredak Republike Turske dobija epilog u pravosuđu, FETÖ se, zahvaljujući ključevima datim u priznanjima, sve više dešifrira. Više od tri i po hiljade osuđenih u 289 procesa tek je vrh ledenog brijega. Riječ je o FETÖ teroristima koji su odgovorni za smrt 251 šehida i više od 2.000 gazija 15. jula 2016. Međutim, to je daleko od smrtnog udarca organizaciji

Piše: Bojan BUDIMAC

 

Tri godine prošlo je od pokušaja terorističke organizacije fetulahdžija (FETÖ) da ukinu demokratıju i budućnost turskom narodu. Nazivanje toga što se dogodilo 15. jula 2016. godine pučem ili pokušajem puča je (prihvatljivo) pojednostavljenje, ali već ako se doda “vojni”, to postaje dezinformacija.

Koliko je to bio kompleksan događaj, pokazuje činjenica da i nakon tri godine u javnu sferu dolaze vizualni materijali koji nisu viđeni prije i detalji koji nisu bili poznati. Naprimjer, prošle je nedjelje Anadolu Agency (AA) došla u posjed i objavila snimke herojske borbe golorukog naroda na mostu Halic (Zlatni rog) protiv FETÖ terorista na putu ka uredu istanbulskog guvernera. U svakom novom dokumentarcu, a njih je ogroman broj, čovjek može da sazna nešto novo. Meni je bio zanimljiv detalj u dokumentarnom filmu CNN-Türka, emitiranom u nedjelju 14. jula, da su (nazovimo ih) pučisti uporno gađali najveću antenu na sjedištu Türksata u Ankari misleći da će njenim uništenjem ugasiti satelitske (a praktično svi su) TV kanale – nisu znali da je ta antena zapravo “logo”, odnosno dekoracija na zgradi jedinog turskog satelitskog operatera. Ili impresivan detalj iz knjige šefa istanbulske policije dr. Mustafe Çalışkana da, uprkos desecima hiljada ljudi koji su došli da oslobode aerodrom “Atatürk”, “nijedan parfem iz freeshopa nije ukraden” (što govori neizmjerno mnogo o narodu).

Dok taj, nazovimo to pravim imenom, teroristički napad na ustavni poredak Republike Turske dobija epilog u pravosuđu, FETÖ se, zahvaljujući ključevima datim u priznanjima, sve više dešifrira. Više od tri i po hiljade osuđenih u 289 procesa tek je vrh ledenog brijega. Riječ je o FETÖ teroristima koji su odgovorni za smrt 251 šehida i više od 2.000 gazija 15. jula 2016. Međutim, to je daleko od smrtnog udarca organizaciji.

Nakon što su godinama hranili najgluplju moguću teoriju zavjere, koju je prvi lansirao lider kvazireligioznog terorističkog kulta, šarlatan iz Pennsylvanije Fethullah Gülen, te time doprinijeli nipodaštavanju od Zapada uopće, a posebno među svojim pristalicama u zemlji, jednog jedinstveno veličanstvenog događaja u historiji Turske (i svijeta), zvaničnici Republikanske narodne partije (CHP) obrnuli su ćurak neposredno prije obilježavanja ove trogodišnjice. Naravno, riječ je o teoriji da je “sve bio teatar”.

U izjavi koju je prošle nedjelje dao Anadolu Agency šef poslaničke grupe CHP-a Özgür Özel odbacio je glupost o teatru i nazvao to krvavim udarom. S obzirom na to da je Özel bio u noći 15. jula 2006. u Parlamentu, te da dobro zna da zgrada nije gađana petardama niti bilo kakvim pirotehničkim efektima, nego pravim pravcatim bombama, ostaje misterija šta je čekao tri godine da rastjera sumnje, odnosno tvrdnje, kako je rekao, “nekih krugova”, da je to bila samo predstava. Na njegovu izjavu moglo bi se gledati i pozitivno da iz tih “nekih krugova”, skandaloznim revizionizmom, nije isključio zvaničnike CHP-a, kao da baš svi imamo memoriju zlatne ribice. O stavljanju sebe (pa samim tim posredno i njegove partije) u centar otpora ne vrijedi govoriti. Mnogo je (tragi)komično. Iz sjećanja se ne može izbrisati činjenica da je lider partije Kemal Kılıçdaroğlu nakon slijetanja na od pučista okupiran istanbulski aerodrom “Atatürk” ispregovarao s njima (pučistima) da se između tenkova i oklopnih vozila odveze u sigurnost kuće predsjednika općine Bakırköy (blizu aerodroma), gdje je snimljen kako u papučama gleda direktne prenose krvoprolića na ulicama Istanbula i Ankare.

Koliko je bilo herojski tu noć biti u Parlamentu, toliko je bilo kukavički zauzeti fotelju ispred televizora i dati telefonsku izjavu “da smo protiv puča”. Na pitanje šta će i da li će nešto preduzeti, odgovor lidera CHP-a bio je “čekamo i procjenjujemo”. Vrlo brzo nakon događaja, unatoč slici o jedinstvu, upravo je Kılıçdaroğlu hranio spomenutu teoriju zavjere. Međutim, prošlonedjeljna pirueta Özgüra Özela nije bez dodirnih tačaka s Kılıçdaroğluovim stavovima (i tada i sada). Özel je u istoj izjavi (istom dahu) osudio tadašnje proglašenje vanrednog stanja! Po njemu, vanredno stanje bilo je nepotrebno zato što su se sve parlamentarne partije izjasnile protiv puča, pa je njegovo uvođenje uvrijedilo CHP! Da, doslovno je rekao “uvrijeđeni smo”.

Mozak pomalo trokira pred tom logikom (ili odsustvu logike) i čovjek ne može da se ne zapita zašto je Francuska godinama imala vanredno stanje, neuporedivo brutalnije glede prisustva oružanih snaga na ulicama, zbog neuporedivo manjeg terorističkog napada. Da li je možda u Parlamentu Francuske bilo partija koje nisu osudile taj napad? Uostalom, Özel “zaboravlja” fakat da je Parlament Turske, odnosno dvije, od četiri partije u njemu, izglasao uvođenje (i produžavanje) vanrednog stanja.

No, to nije jedini zaokret CHP-a, odnosno opozicije za 180 stepeni u prethodnoj nedjelji.

Simbolično, baš pred trogodišnjicu od terorističkog udara na Tursku, u petak 12. jula počela je isporuka protuzračnog sistema S-400. Još simboličnije, isporuka se odvija u vazduhoplovnoj bazi Akıncı, koja je bila glavni štab pučista-terorista. Možda je najsimboličnije što je više niko ne zove Akıncı, nego je općeprihvaćeno staro ime tog kraja – Mürted. Mürted znači izdaja, a kraj je dobio to ime u 15. stoljeću, nakon što je sultan Yıldırım Beyazid zbog izdaje izgubio rat protiv Timura Hana 1402. godine.

Uglavnom, poslije svog skepticizma s raznih strana, lažnih vijesti o odustajanju od nabavke (plasirao njemački tabloid Bild, a mnogi pali na fake news), pritisaka iz SAD-a i otpora ovdašnje opozicije (garnirane neopjevanim glupostima), elementi sistema S‑400 počeli su stizati iz Rusije transportnim avionima “Antonov”.

U subotu 13. jula dogodila se druga pirueta CHP-a. Kemal Kılıçdaroğlu dao je punu podršku Vladi za nabavku sistema S-400. “Ako prethodna želja Turske da kupi ‘Patriot’ (američki sistem raketne odbrane) nije ispunjena, naravno da će ona gledati druge mogućnosti kako bi se osigurala”, rekao je Kemal Kılıçdaroğlu i dodao da bi “Senat SAD-a trebao pogledati geografiju Turske, koja se nalazi u vatrenom prstenu”. Naglasio je da ne odobrava pritisak Kongresa, Senata i drugih organa SAD-a na američkog predsjednika Trumpa da kazni i pritišće Tursku. “Turska će učiniti sve što je najbolje za sebe i nastaviti svoj put”, rekao je.

Zaokret “pod ručnom” napravila je i Dobra partija (İP), čija se liderka Meral Akşener koliko prošlog utorka na sastanku parlamentarne grupe sprdala s nabavkom sistema S‑400 i govorila kako se to kupuje “radi zaštite predsjedničke palate” (hinjeno neznanje, jer garant ima oko sebe ljude da joj objasne razliku odbrambenih sistema za regiju, odnosno dugometnog kakav je S-400 i kratkometnog kakav je “Patriot”). Sada je naprasno i İP na liniji svog saveznika CHP-a i podržava nabavku.

Uvijek “antiprotivna” opozicija najednom se urazumila? Vidjela svjetlo? Ili je to zakašnjeli duh jedinstva 15. jula? Bilo bi jako lijepo da je bilo šta od ovo troje. Izvjesna doza pozitivnosti ne može se negirati ovom saglasju oko bar jednog presudno važnog pitanja, ali legitimno je pitanje odakle ono, i to tako iznenada. Toliko iznenada da će mnogi papagaji opozicije ispasti na krivini.

Meni se čini da je riječ o mijenjanju strategije opozicije, odnosno Nacionalnog saveza (zvanično CHP i İP) kao rezultata uspjeha prividno (naglasak na prividno) nekonfrontirajuće kampanje Ekrema Müdafe, pardon İmamoğlua, za gradonačelničke izbore u Istanbulu. Možda je to (dobar) znak da se najzad pomirilo s činjenicom da se vlast mora dobiti izborima i posredno pristanak na predsjednički sistem po kojem je za taj dobitak potrebno 50% plus 1 glas. Naime, od završetka istanbulskih izbora vodi se žestoka debata o promjeni sistema (povratku na stari nefunkcionalni) i slično. Kılıçdaroğlu je i na tom planu napravio mali zaokret, izjavivši da ne želi povratak na staro.

Šta god da je u pitanju, to je eventualna indirektna posljedica 15. jula 2016. godine, kada je narod, uprkos brutalnosti pučista-terorista, odbranio demokratiju. Ako (veliko ako) to dovede to toga da kemalisti odustanu od svog višedecenijskog pokliča “za narod, uprkos narodu”, bila bi to neizmjerno velika promjena na unutrašnjem političkom terenu Turske.

No, vuk dlaku mijenja, ali ćud ne. CHP parlamentarac Engin Özkoç iskoristio je komemorativnu sjednicu u ponedjeljak 15. jula za provokaciju bez presedana. Na tragu  Özela prisvojio je na neki način pobjedu nad pučem CHP-u, a odgovornost za puč stavio ni manje ni više na pleća predsjednika Republike Turske Recepa Tayyipa Erdoğana, čovjeka čiji je život bio glavni cilj pučista-terorista, dok su njegovog lidera ljubazno pustili da napusti aerodrom kako bi u papučama mogao gledati krvoproliće na TV-u. Groteskno? Da, “busyness as usual” za CHP.

 

PROČITAJTE I...

“Jedan dio ćemo finansirati i voditi mi iz Tuzlanskog kantona, a to je do Karaule, do tunela, a dalje onaj dio koji pripada Sarajevskom kantonu vodit će Vlada Kantona Sarajevo. Za to su odvojena sredstva u iznosu od 60 miliona KM. Ako ne bude prevelikih zahvata što se tiče tunelske izgradnje, koja je malo sporija, očekujem da ćemo u ovom periodu od tri do tri i po godine uraditi najveći dio posla”

Nacionalističko nastojanje Hrvatske da Bosnu i Hercegovinu, u prvom redu bošnjačku politiku, prikaže Evropi i svijetu u najgorem mogućem svjetlu počiva na jasno postavljenoj strategiji, čiji je osnovni cilj dobijanje prava na direktno uplitanje u unutarbosanska pitanja, pod izgovorom da će Hrvatska na taj način zaštititi Evropu od militantnih Bošnjaka, koji su skloni terorizmu i radikalizmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!