Ustaški pogrom nad tuzlanskim Srbima nije smatrao nesporazumom

Početkom Drugog svjetskog rata, u okupiranom gradu, snažno se i otvoreno suprotstavio progonu i pogromu tuzlanskih Srba i, riskirajući vlastiti život, otputovao s visokom delegacijom u Zagreb i od ondašnjih ustaških vlasti izričito tražio prestanak nasilja nad nedužnim srpskim življem

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

 

Vele da su Tuzla i Rijeka jedina dva grada koji su do danas zadržali i duh i sociokulturalni mentalitet imanentan negdašnjoj, davno upokojenoj zajedničkoj nam državi.

Za Rijeku ne znam, nisam dovoljno upućen, a što se, pak, Tuzle tiče, takvo šta se bez imalo zazora može ustvrditi, u čemu, opet, ne vidim ništa loše, tim prije jer se, zahvaljujući isključivo iznimno tolerantnom mentalitetu Tuzlaka, pelcer mržnje prema drugom iliti drugosti u ovom gradu jednostavno ne prima.

I, da budem dokraja jasan, takvo ozračje niti kreira, niti producira vladajući politički establišment u Tuzli, naprotiv, ovaj grad, na krajnje začudan način, iznjedrava sam iz sebe i sam od sebe takav benevolentan duh i, koliko znam i koliko sam čuo od starijih, tako je bilo oduvijek.

A da je zaista tako, među brojnim drugim, svjedoči i primjer znamenitog tuzlanskog muftije Muhameda Ševketa Kurta.

No, kako je o njemu mnogo pisano, evo tek ponešto o muftijinom životopisu i o onom po čemu je najprepoznatljiviji i zbog čega će mu tuzlanski Srbi biti neizmjerno zahvalni i, u znak najdubljeg poštovanja, svake godine na dan njegovog preseljenja, posjećivati njegov kabur i držati petominutnu “počasnu stražu”.

Rođen je u Travniku 1880. godine. Ruždiju je završio u rodnom gradu, a medresu Kuršumliju u Sarajevu. Nedugo potom, otišao je na dalje školovanje u Istanbul i Damask, odakle se s idžazetnamom-diplomom vratio u Travnik 1908. godine.

U Tuzlu je došao 1925. godine na položaj muftije. Jedan je od najznačajnijih vjerskih službenika u povijesti ovog grada, visoko cijenjen među bošnjačkim narodom, ali i pripadnicima drugih konfesija.

Tako, početkom Drugog svjetskog rata, u okupiranom gradu, snažno se i otvoreno suprotstavio progonu i pogromu tuzlanskih Srba i, riskirajući vlastiti život, otputovao s visokom delegacijom u Zagreb i od ondašnjih ustaških vlasti izričito tražio prestanak nasilja nad nedužnim srpskim življem (neki tvrde, mada neargumentirano, da je tom prilikom priprijetio i neposluhom i organiziranom bošnjačkom pobunom protiv ustaških vlasti u Tuzli ako se njegovom zahtjevu ne udovolji, ali za pretpostaviti je da hrabri i mudri muftija Kurt, svjestan gdje se i pred kim nalazi i kakvoj se opasnosti uopće izložio, nije išao tako daleko i da je takvo šta naknadno iskonstruirana priča).

Kako god, njegovom zaista nesvakidašnje hrabrom istupu, premda, kako pouzdani izvori kažu, krajnje nerado, ustaške vlasti u Zagrebu su udovoljile i nasilje nad tuzlanskim Srbima je prestalo.

U Srpskoj pravoslavnoj crkvi sigurno znaju ko je muftija Muhamed Ševket Kurt i svjesni su veličine njegovog ljudskog postupka, ali, ako već znaju, bilo bi pošteno da o tome obavijeste srbijansku premijerku Anu Brnabić, koja je genocid u Srebrenici okarakterizirala kao “nesporazum” (u obilju monstruozno negatorskih karakterizacija genocida u Srebrenici, ova je, čini mi se, najmonstruoznija), i, naravno, predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je, govoreći o njegovoj posjeti Potočarima i pritom glumatajući velikog srbofilnog frajera, parafraziram, izjavio da ni tada nije spustio glavu, jer on glavu saginje tamo gdje on hoće, a ne gdje bi to drugi željeli.

Za razliku od njih, časni muftija Kurt ustaški pogrom nad tuzlanskim Srbima nije smatrao nesporazumom, a glavu je saginjao ne ondje gdje je htio, nego ondje gdje je to trebalo i kad je trebalo i ne zbog svog naroda, nego zbog naroda kojem i “uznositi” Vučić pripada.

Hoće li to Vučić, Brnabićka i njima slični ikad shvatiti i cijeniti? Ne, nikad. Ali, ipak, neka ostane zapisano i, najvažnije, zapamćeno.

PROČITAJTE I...

Činjenica je da su Bošnjaci i Albanci prevagnuli u korist nezavisnosti Crne Gore tokom referenduma o nezavisnosti održanog 2006. godine. Crnogorske vlasti, kažu naši sagovornici, i danas pamte taj potez i zalaganje muslimana za nezavisnost svoje zemlje, te je to jedan od glavnih razloga zašto muslimani u Crnoj Gori imaju veoma dobar odnos s vlastima, koje u velikoj mjeri podržavaju aktivnosti ove vjerske zajednice

Poštivati zaštićene vrijednosti u islamu, život, vjeru, slobodu, imetak, porodicu i čast, svakom muslimanu, pa i onome koji nosi vojničku uniformu, stroga je obaveza. Ljudski život Božiji je dar. Oduzeti ga nekome ili ga skrnaviti na bilo koji način, bez prijeke potrebe i nužde, u granicama propisanog i dozvoljenog, znači uzimati Božije prerogative u svoje ruke i urušavati savršeno Božije djelo. U tom smislu, svako djelovanje usmjereno protiv ovih vrijednosti je zabranjeno, a postojanje određenih sistema njihove zaštite nužno

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!