Ustaški pogrom nad tuzlanskim Srbima nije smatrao nesporazumom

Početkom Drugog svjetskog rata, u okupiranom gradu, snažno se i otvoreno suprotstavio progonu i pogromu tuzlanskih Srba i, riskirajući vlastiti život, otputovao s visokom delegacijom u Zagreb i od ondašnjih ustaških vlasti izričito tražio prestanak nasilja nad nedužnim srpskim življem

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

 

Vele da su Tuzla i Rijeka jedina dva grada koji su do danas zadržali i duh i sociokulturalni mentalitet imanentan negdašnjoj, davno upokojenoj zajedničkoj nam državi.

Za Rijeku ne znam, nisam dovoljno upućen, a što se, pak, Tuzle tiče, takvo šta se bez imalo zazora može ustvrditi, u čemu, opet, ne vidim ništa loše, tim prije jer se, zahvaljujući isključivo iznimno tolerantnom mentalitetu Tuzlaka, pelcer mržnje prema drugom iliti drugosti u ovom gradu jednostavno ne prima.

I, da budem dokraja jasan, takvo ozračje niti kreira, niti producira vladajući politički establišment u Tuzli, naprotiv, ovaj grad, na krajnje začudan način, iznjedrava sam iz sebe i sam od sebe takav benevolentan duh i, koliko znam i koliko sam čuo od starijih, tako je bilo oduvijek.

A da je zaista tako, među brojnim drugim, svjedoči i primjer znamenitog tuzlanskog muftije Muhameda Ševketa Kurta.

No, kako je o njemu mnogo pisano, evo tek ponešto o muftijinom životopisu i o onom po čemu je najprepoznatljiviji i zbog čega će mu tuzlanski Srbi biti neizmjerno zahvalni i, u znak najdubljeg poštovanja, svake godine na dan njegovog preseljenja, posjećivati njegov kabur i držati petominutnu “počasnu stražu”.

Rođen je u Travniku 1880. godine. Ruždiju je završio u rodnom gradu, a medresu Kuršumliju u Sarajevu. Nedugo potom, otišao je na dalje školovanje u Istanbul i Damask, odakle se s idžazetnamom-diplomom vratio u Travnik 1908. godine.

U Tuzlu je došao 1925. godine na položaj muftije. Jedan je od najznačajnijih vjerskih službenika u povijesti ovog grada, visoko cijenjen među bošnjačkim narodom, ali i pripadnicima drugih konfesija.

Tako, početkom Drugog svjetskog rata, u okupiranom gradu, snažno se i otvoreno suprotstavio progonu i pogromu tuzlanskih Srba i, riskirajući vlastiti život, otputovao s visokom delegacijom u Zagreb i od ondašnjih ustaških vlasti izričito tražio prestanak nasilja nad nedužnim srpskim življem (neki tvrde, mada neargumentirano, da je tom prilikom priprijetio i neposluhom i organiziranom bošnjačkom pobunom protiv ustaških vlasti u Tuzli ako se njegovom zahtjevu ne udovolji, ali za pretpostaviti je da hrabri i mudri muftija Kurt, svjestan gdje se i pred kim nalazi i kakvoj se opasnosti uopće izložio, nije išao tako daleko i da je takvo šta naknadno iskonstruirana priča).

Kako god, njegovom zaista nesvakidašnje hrabrom istupu, premda, kako pouzdani izvori kažu, krajnje nerado, ustaške vlasti u Zagrebu su udovoljile i nasilje nad tuzlanskim Srbima je prestalo.

U Srpskoj pravoslavnoj crkvi sigurno znaju ko je muftija Muhamed Ševket Kurt i svjesni su veličine njegovog ljudskog postupka, ali, ako već znaju, bilo bi pošteno da o tome obavijeste srbijansku premijerku Anu Brnabić, koja je genocid u Srebrenici okarakterizirala kao “nesporazum” (u obilju monstruozno negatorskih karakterizacija genocida u Srebrenici, ova je, čini mi se, najmonstruoznija), i, naravno, predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je, govoreći o njegovoj posjeti Potočarima i pritom glumatajući velikog srbofilnog frajera, parafraziram, izjavio da ni tada nije spustio glavu, jer on glavu saginje tamo gdje on hoće, a ne gdje bi to drugi željeli.

Za razliku od njih, časni muftija Kurt ustaški pogrom nad tuzlanskim Srbima nije smatrao nesporazumom, a glavu je saginjao ne ondje gdje je htio, nego ondje gdje je to trebalo i kad je trebalo i ne zbog svog naroda, nego zbog naroda kojem i “uznositi” Vučić pripada.

Hoće li to Vučić, Brnabićka i njima slični ikad shvatiti i cijeniti? Ne, nikad. Ali, ipak, neka ostane zapisano i, najvažnije, zapamćeno.

PROČITAJTE I...

“Majke Srebrenice iz Bajramovića, gdje žive same bez ikog svog jer su im dušmani u genocidu ubili sinove i muževe, bile su na hadžu zahvaljujući dobrotvorima. Pozvao ih Milostivi da im ublaži tugu, a akobogda, tuga će minuti susretom sa svojim sinovima i muževima u Džennetu. Idu prema meni, grle me, plaču. Plaču i grle sve one koji im na djecu liče i koji su njihovih godišta”

Knjiga Ja, onaj drugi i drukčiji svijet: uvod u historiju odnosa islama i Zapada autora Ibrahima Kalina istinska je studija izuzetne informativnosti i dubine koja nastoji rasvijetliti dva važna fenomena: odnose islamskog i zapadnog društva u jednom veoma dugom historijskom razdoblju i različite dimenzije slojevite historije tih odnosa. Kalinova studija ni po čemu ne podsjeća na onu vrstu tekstova pisanih s namjerom da čitaoca u nešto uvjere. Ovdje je riječ o knjizi u kojoj autor, inače vrstan mislilac i filozof, nastoji razumjeti susrete islamskog i zapadnog društva, bilo u formi sukoba ili plodonosne saradnje, te ih smjestiti u racionalan okvir. Autor znalački potcrtava kako historija nikada nije nešto što pripada samo prošlosti, već podjednako i našoj sadašnjosti. Samo ono razumijevanje historije koje ne izlazi izvan racionalnih okvira, smatra Kalin, može nam pomoći da gradimo temelje za zdraviju budućnost. Stoga je njegova knjiga ne samo uvod u historiju odnosa islama i Zapada već i svojevrstan uvod u filozofiju historije odnosa dvaju velikih kulturno-civilizacijskih krugova

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!