Ustaški pogrom nad tuzlanskim Srbima nije smatrao nesporazumom

Početkom Drugog svjetskog rata, u okupiranom gradu, snažno se i otvoreno suprotstavio progonu i pogromu tuzlanskih Srba i, riskirajući vlastiti život, otputovao s visokom delegacijom u Zagreb i od ondašnjih ustaških vlasti izričito tražio prestanak nasilja nad nedužnim srpskim življem

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

 

Vele da su Tuzla i Rijeka jedina dva grada koji su do danas zadržali i duh i sociokulturalni mentalitet imanentan negdašnjoj, davno upokojenoj zajedničkoj nam državi.

Za Rijeku ne znam, nisam dovoljno upućen, a što se, pak, Tuzle tiče, takvo šta se bez imalo zazora može ustvrditi, u čemu, opet, ne vidim ništa loše, tim prije jer se, zahvaljujući isključivo iznimno tolerantnom mentalitetu Tuzlaka, pelcer mržnje prema drugom iliti drugosti u ovom gradu jednostavno ne prima.

I, da budem dokraja jasan, takvo ozračje niti kreira, niti producira vladajući politički establišment u Tuzli, naprotiv, ovaj grad, na krajnje začudan način, iznjedrava sam iz sebe i sam od sebe takav benevolentan duh i, koliko znam i koliko sam čuo od starijih, tako je bilo oduvijek.

A da je zaista tako, među brojnim drugim, svjedoči i primjer znamenitog tuzlanskog muftije Muhameda Ševketa Kurta.

No, kako je o njemu mnogo pisano, evo tek ponešto o muftijinom životopisu i o onom po čemu je najprepoznatljiviji i zbog čega će mu tuzlanski Srbi biti neizmjerno zahvalni i, u znak najdubljeg poštovanja, svake godine na dan njegovog preseljenja, posjećivati njegov kabur i držati petominutnu “počasnu stražu”.

Rođen je u Travniku 1880. godine. Ruždiju je završio u rodnom gradu, a medresu Kuršumliju u Sarajevu. Nedugo potom, otišao je na dalje školovanje u Istanbul i Damask, odakle se s idžazetnamom-diplomom vratio u Travnik 1908. godine.

U Tuzlu je došao 1925. godine na položaj muftije. Jedan je od najznačajnijih vjerskih službenika u povijesti ovog grada, visoko cijenjen među bošnjačkim narodom, ali i pripadnicima drugih konfesija.

Tako, početkom Drugog svjetskog rata, u okupiranom gradu, snažno se i otvoreno suprotstavio progonu i pogromu tuzlanskih Srba i, riskirajući vlastiti život, otputovao s visokom delegacijom u Zagreb i od ondašnjih ustaških vlasti izričito tražio prestanak nasilja nad nedužnim srpskim življem (neki tvrde, mada neargumentirano, da je tom prilikom priprijetio i neposluhom i organiziranom bošnjačkom pobunom protiv ustaških vlasti u Tuzli ako se njegovom zahtjevu ne udovolji, ali za pretpostaviti je da hrabri i mudri muftija Kurt, svjestan gdje se i pred kim nalazi i kakvoj se opasnosti uopće izložio, nije išao tako daleko i da je takvo šta naknadno iskonstruirana priča).

Kako god, njegovom zaista nesvakidašnje hrabrom istupu, premda, kako pouzdani izvori kažu, krajnje nerado, ustaške vlasti u Zagrebu su udovoljile i nasilje nad tuzlanskim Srbima je prestalo.

U Srpskoj pravoslavnoj crkvi sigurno znaju ko je muftija Muhamed Ševket Kurt i svjesni su veličine njegovog ljudskog postupka, ali, ako već znaju, bilo bi pošteno da o tome obavijeste srbijansku premijerku Anu Brnabić, koja je genocid u Srebrenici okarakterizirala kao “nesporazum” (u obilju monstruozno negatorskih karakterizacija genocida u Srebrenici, ova je, čini mi se, najmonstruoznija), i, naravno, predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je, govoreći o njegovoj posjeti Potočarima i pritom glumatajući velikog srbofilnog frajera, parafraziram, izjavio da ni tada nije spustio glavu, jer on glavu saginje tamo gdje on hoće, a ne gdje bi to drugi željeli.

Za razliku od njih, časni muftija Kurt ustaški pogrom nad tuzlanskim Srbima nije smatrao nesporazumom, a glavu je saginjao ne ondje gdje je htio, nego ondje gdje je to trebalo i kad je trebalo i ne zbog svog naroda, nego zbog naroda kojem i “uznositi” Vučić pripada.

Hoće li to Vučić, Brnabićka i njima slični ikad shvatiti i cijeniti? Ne, nikad. Ali, ipak, neka ostane zapisano i, najvažnije, zapamćeno.

PROČITAJTE I...

Pišući o ratu, Kulenović nas je zapravo upozoravao na ljepotu mira. Pišući o smrti, on nas je suptilno upozoravao na ljepotu života. Pišući o Aziji, upozoravao nas je na Evropu i na njene izgubljene vrijednosti. Pišući o porodici, nudio nam je da tragamo za cjelovitošću vlastite osobe kojoj bi upravo ta porodica možda mogla ponuditi posljednji okvir. Sve su to razlozi zbog kojih bi se moglo reći da životno djelo Tvrtka Kulenovića za bosanskohercegovačku kulturu predstavlja “porodičnu vrijednost”, a ova nagrada jeste samo jedan od načina da to potvrdimo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!