fbpx

Uspon nove Turske čini mnoge nervoznima

Da li su, u svakom slučaju rivalski, interesi Turske i Rusije nužno suprotstavljeni? Sudeći po odgovoru ministra Çavuşoğlua na konferenciji za štampu s inoministrom Irana Zarifom (ponedjeljak 15. juni) u Istanbulu, “nisu”. Odnosno, predsjednici Erdoğan i Putin imaju “u principu” saglasne stavove o tome kako da dođe do trajnog primirja i uspostavljanja političkog procesa

 

Piše: Bojan BUDIMAC

Kada sam krajem januara pisao o Berlinskoj konferenciji o Libiji, završio sam tekst citiranjem novinarke Merve Şebnem Oruç, koja je napisala da se konferencija završila “jednim velikim ‘vidjet ćemo’”. Pet mjeseci kasnije može se reći “imali smo i šta vidjeti”.

Iz današnje perspektive gledano, nije daleko od istine reći da je Berlinska konferencija (ili kako se samonaziva Berlinski proces) bila organizirana s ciljem da u najboljem slučaju zamrzne tadašnji status quo na ratnoj mapi Libije, a u najgorem da pruži dodatno vrijeme pučisti, gospodaru rata i ratnom zločincu, “maršalu” Khalifi Haftaru da osvoji Tripoli, konačno obori međunarodno priznatu Vladu, te time “političko rješenje” (u koje se kunu svi učesnici) postane izlišno. Gledano iz turske perspektive (i s manje političke korektnosti), Berlinska konferencija bila je pokušaj da se zaustavi Turska, odnosno reakcija na tražnju Vlade nacionalnog jedinstva Fayeza Sarraja za turskom vojnom pomoći.

Dokument kojim su se učesnici obavezali da će poštovati međunarodne zakone, norme i ranije izglasane rezolucije Savjeta sigurnosti glede Libije zapravo nije nikog obavezivao ni na šta. Zemlje i satrapi koji podržavaju pučiste – prije svega Ujedinjeni Arapski Emirati, Egipat, Rusija (uz terciranje Saudijske Arabije, Francuske, Izraela i Grčke) – nastavile su dopremanje naoružanja za Haftarove milicije i plaćenike kao da Berlina nije bilo, a u nadi da će Turska ili trepnuti ili zatvoriti oči.

To se nije desilo. Nakon što je Haftar u februaru u Ženevi minirao i deveti pokušaj da se uspostavi trajno primirje i krene putem mape puta zacrtane od Ujedinjenih nacija i potvrđene u Berlinu (Berlin je bio osma inicijativa), Vlada nacionalnog jedinstva uz pomoć turskih instruktora i bespilotnih letjelica je krajem marta započela operaciju “Oluja mira” kao odgovor na agresiju pučista oko Tripolija. Hiljade tona oružja koje su UAE “nesebično” sipale na Haftarove snage, uključujući i sofisticirana oruđa poput kineskih dronova “Wing Loong” i ruskih protuzračnih sistema “Pantsir 2-S1”, nisu bile od pomoći. Zapravo, može se reći da je zapadna Libija postala grobnica ruskih protuzračnih sistema “Pantsir”, onih koji nisu neoštećeni zaplijenjeni kada su se Haftarove snage podvijena repa panično povlačile. Devetnaestog maja jedan takav, zaplijenjen u netom paloj strateškoj zračnoj bazi al-Watiyya, stotinjak kilometara jugozapadno od Tripolija, izmamio je i staro i mlado na Trg šehida u Tripoliju, na kome je bio izložen.

Mapa je počela da se dramatično mijenja kako su Haftarova uporišta za opsadu Tripolija padala poput kule od karata. Vjerovatno najteži udarac za Haftara bio je povlačenje kerova rata grupe “Wagner” s položaja južno od Tripolija. Ova sjenovita ruska paravojna organizacija, viđena kao bliska s predsjednikom Vladimirom Putinom (no privatna, što omogućava “(ne)uvjerljivu porekljivost” povezanosti s državom), s oko 1.200 plaćenika, bila je udarna snaga Haftarove tzv. Libijske nacionalne armije. S obzirom na šarenolikost nacionalnog sastava same “Wagner” grupe – UN izvještaj kaže da su, osim Rusa, psi rata u njoj Bjelorusi, Moldavci, Srbijanci i Ukrajinci – te na činjenicu da se u toj “nacionalnoj” armiji nalaze plaćenici iz Sudana, Čada, Nigera i ko zna odakle, možda bi prikladnije bilo “Libijska internacionalna armija”.

No šalu na stranu, vagnerovci su krajem maja bili evakuirani 500 km jugoistočno u zračnu bazu Jufra u centralnoj Libiji. Dil koji je prethodio ovoj evakuaciji vjerovatno nikad neće biti obznanjen, ali pauza od 72 sata u aktivnostima snaga Vlade nacionalnog jedinstva i turskih bespilotnih letjelica jasno pokazuje njegovo postojanje. Istovremeno to ukazuje na oprez i želju kako Turske, tako i Rusije da ne uđu u direktnu konfrontaciju, baš kao što je to slučaj u Siriji. Međutim, to je također bio i jak signal Haftaru da mu se rok trajanja bliži kraju.

Kako su se porazi, volšebno u svjetskim medijima na engleskom zvani “neuspjesi” (setbacks), nizali i kako se situacija zaokrenula za 180 stepeni, Haftar je naprasno postao miroljubiv i počeo da skiči za primirjem. Egipatski satrap mu je priskočio u pomoć organizirajući u Kairu konferenciju u kojoj je, osim Haftara i njega, učešća uzeo Aguila Saleh, predsjednik libijskog parlamenta sa sjedištem u Tobruku. Aguila Saleh Issa viđen je od većine komentatora kao buduća zamjena za Haftara. Nakon godina podržavanja Haftara, Saleh je nakon aprilske “mentalne detonacije” maršala, kada je proglasio da ima “mandat od libijskog naroda da vodi zemlju”, predložio svoju “mapu puta” bez referenci na Haftarov “mandat”. Inicijativa nije glatko odbijena u Tripoliju, što je možda znak da je Saleh prihvatljiviji sugovornik Vladi nacionalnog jedinstva od “maršala”.

Farsa u Kairu, gdje nije bilo druge (legitimne) strane ni u naznakama, završila se takozvanom Kairskom deklaracijom – još jednom “mapom puta” ka rješavanju libijskog sukoba za koje je dovoljno ponoviti riječ turskog ministra inostranih poslova Mevluta Çavuşoğlua “mrtvorođenče”. Deklaraciju su podržali samo Macron i prestolonasljednik Abu Dabija (MBZ), što je po sebi smiješno i patetično. Čak su SAD, a negativan odnos SAD-a prema Ujedinjenim nacijama (ako nisu pod njihovom stopostotnom kontrolom) nije nepoznanica, dale prednost procesima UN-a i Berlina.

Odsustvo Izraela iz deklaracije ministara inostranih poslova (grčkog) Kipra, Grčke, Egipta, Francuske i UAE, kojom osuđuju tursku umiješanost u libijski sukob (po sebi gargantuanska hipokrizija) jeste interesantan signal za one koji prate pažljivo ono klišejsko pomjeranje geopolitičkih tektonskih ploča. Prošle nedjelje Institut za studije nacionalne sigurnosti Univerziteta Tel Aviv objavio je (intelektualno poštenu) analizu koja odiše razumijevanjem za ulogu Turske iako ih ona (uloga i uspjeh) žulja podjednako, ako ne i više kao navedenu zavjereničku grupu. Pišem “zavjereničku” jer je to jedini mogući ugao posmatranja poslije rečenice iz analiza: “Suprotno ostalim vanjskim akterima koji tajno djeluju u Libiji, Parlament Turske je otvoreno izglasao odobrenje jednogodišnjeg mandata za vojnu pomoć Vladi nacionalnog jedinstva, a Turska je u januaru 2020. proglasila razmještanje trupa u zemlji.” Izvještaj se završava rečenicom koja bliže objašnjava odsustvo Izraela iz “zavjereničke grupe”: “S obzirom na to da su veze s Turskom vrlo problematične, a odnosi s Rusijom vrlo delikatni, Jerusalem mora da se pripremi za mogućnost trajnog i čak rastućeg utjecaja obiju zemalja, naročito u svjetlu konstantne nevoljnosti Washingtona da preuzme aktivniju diplomatsku ili vojnu ulogu.” Interesantno…

Da li su, u svakom slučaju rivalski, interesi Turske i Rusije nužno suprotstavljeni? Sudeći po odgovoru ministra Çavuşoğlua na konferenciji za štampu s inoministrom Irana Zarifom (ponedjeljak 15. juni) u Istanbulu, “nisu”. Odnosno, predsjednici Erdoğan i Putin imaju “u principu” saglasne stavove o tome kako da dođe do trajnog primirja i uspostavljanja političkog procesa. Vrlo diplomatski odgovor u svjetlu činjenice da se prethodnog dana imao sastati s ruskim kolegom Lavrovim u Istanbulu, a posjeta je otkazana u posljednjem trenutku (toliko “posljednjem” da je dopisnica Al Jazeera International Sinem Koseoğlu potrčala pred rudu i na blogu ove medijske kuće objavila da su već stigli). Naime, s obzirom na to da je upravo Libija trebala da bude glavni predmet razgovora, ovakvo otkazivanje ne liči na to da su svi detalji “saglasnosti” ispeglani do kraja.

Fakat je da obje zemlje projektiraju moć. Rusija je dopremila znatan broj aviona MiG‑29 i SU-24 u zračnu bazu Jufra. Jufra je blizu glavnih naftnih polja i to se tumači kao znak odvraćanja Vlade nacionalnog jedinstva da pokuša da ih oslobodi. S druge strane, Turska je mornaričko-zračnom vježbom demonstrirala mogućnost brzog reagiranja kako u Libiji, tako u tom dijelu Mediterana.

Uspon nove Turske čini mnoge nervoznim, gore naveden je kraći spisak. Međutim, kada je Grčka u pitanju, to prevazilazi nervozu i prerasta u histeriju. Čas bi “ratovali” protiv Turske – pa kad turski ministar odbrane staloženo saopći da to nije “matematički prigodno”, onda bi “pregovarali”, ali sa sve utvrđenom premisom da Turska nema nikakvu ekskluzivnu ekonomsku zonu u istočnom Mediteranu. U međuvremenu sve vrijeme hrane Evropu turkofobijom, islamofobijom i tom vrstom orijentalističke balege (nije da je EU nerado konzumira). Kako se diskusija o Aja Sofiji bude usijavala, to će postajati sve histeričnije.

Fun fact – Turska ima više registriranih članova lovačkih udruženja (ljudi s registriranim lovačkim naoružanjem) nego Grčka pripadnika oružanih snaga.

 

 

PROČITAJTE I...

Posmatrajući čitav taj neukusni, ali vrlo razotkrivajući performans, to pozorište sjenki i lutaka, to licemjerno pretvaranja i glumatanje, čini se da bi, umjesto rupa po zidovima, članovi frankenštajn koalicije prije trebali začepljivati zjapeće rupetine u vlastitom znanju, srcu i glavama

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!