Uspomene ne mogu u staro gvožđe

Davne 1963. godine u pulskom brodogradilištu izgrađena su četiri identična broda: “Perast”, “Postira”, “Porozina” i “Punat”. “Perast” je teško oštećen u ratu 1991. godine u Slanom. “Porozina” je zadnji put isplovila 1988. godine. “Punat” je 1991. godine prodan novom vlasniku, da bi zatim 2004. godine bio pretvoren u restoran-klub. “Postira” je jedina od “četiri sestrice” koja još plovi

Stari, zahrđali, stoput prefarbani, masni i dotrajali brod “Postira” polahko prilazi otoku Lopudu. Prestarjeli motori stvaraju buku koja zvuči isto kao kada sam prvi put kročio nogom na njega prije ko zna koliko godina. Na gornjoj palubi dizelska isparenja povremeno su zapljuskivala iz velikog brodskog dimnjaka, a nervozni putnici gurali su se s koferima oko ograde i čamaca za spasavanje. Posada se nevoljno komešala pripremajući se za pristajanje, odvezivali su se veliki prljavi konopi da bi pandul u datom momentu bio bačen na mol gdje će se stvar vezati.

Posadu čini ekipa sa susjednog otoka Šipan, koju je Bog zna kojom koincidencijom zapala dužnost upravljanja brodom. U potpalublju šeretski nastrojen barmen naplaćivao je zadnje “pelinkovce” lokalcima koji su jedini sjedili dolje, u klimom rashlađenom prostoru; njima nije do romantike i pogleda. Na molu je vladala gužva i laktanje, nekoliko stotina ljudi taj je dan došlo na kupanje pa se sada valja vratiti za Dubrovnik u mokrim kupaćim kostimima, tegleći peškire i suncobrane, namazani jogurtom i preplanuli na plaži “Šunj” s druge strane otoka.

Ujutro brod ima drugačiji teret. Umjesto ljudi, bude mnogo više robe, raznih potrepština za otok, a, umjesto kupača, na molu bi čekali vlasnici kafića, osoblje hotela, lokalci kojima brodom nešto stiže. Utovar i istovar mora biti brz jer brod ne može dugo čekati. Sve se brzo baca na kariće (kolica na guranje) i tegli, jer automobila i kamiona na otoku nema, mišići su ti koji uglavnom sve odrade. U svakom slučaju, svaki put kada brod stigne drugačija je ekipa koja silazi s broda od one koja se na njega penje.

Mlađarija se mota oko tog cijelog pozorišta, ližu sladolede i čekaju da brod ode pa da nastave skakati s mola. Oni stariji, luđi ili hrabriji, bacaju se naglavu iza krme broda dok je još svezan, skaču u virove koje stvaraju veliki propeleri, a struja ih onda odnese dvadesetak metara dalje gdje izrone i glume heroje dana. Na molu su, kao i svugdje, neizbježne stare babe koje nude sobe turistima, drže komade papira na kojima obično piše “Zimmer frei”, a u zadnje vrijeme i “Rooms”. Uglavnom su obučene u crno na ovom zvizdanu, ali ipak svjesne da će na ovaj ili onaj način neko biti pokupljen na licu mjesta ili će kasnije pokucati na vrata u nervoznoj potrazi za prenoćištem.

Nakon što se brod stabilizirao, brko s poderanom majicom “Jadrolinija” izbaci napolje rampu preko koje će se raja popeti na palubu. Kreće graja i navala. U daljini se mogu vidjeti furešti koji trče, kasne na brod, urlaju i mašu kartom, nadaju se da će ih kapetan primijetiti i barem malo usporiti isplovljavanje. Drame mora biti, inače sve skupa ne bi imalo šarma koji već toliko godina čini život otoka zanimljivijim. Sa sjetom gledam u brod s kojeg sam maloprije sišao. Već se udaljio od mola i grabi put Šipana, svoje posljednje dnevne destinacije. Virovi su usporili i cipoli se vraćaju da ugrabe neku mrvu nečega što pluta. Svi se onda raziđu (osim djece sa sladoledima) kao da se ništa nije desilo, svako gleda svoja posla.

No, stvari nisu uvijek bile iste. Kada su me kao klinca roditelji prvi put doveli na Lopud, došli smo brodom “Perast”. Davne 1963. godine u pulskom brodogradilištu izgrađena su četiri identična broda: “Perast”, “Postira”, “Porozina” i “Punat”. “Perast” je teško oštećen u ratu 1991. godine u Slanom, pa je kasnije odvezen u luku Ploče, gdje je izrezan. “Porozina”, na kojoj sam se također vozio kao tinejdžer na svojim hvarskim putešestvijama, zadnji je put isplovila 1988. na svojoj pruzi Split – Sutivan – Bobovišća – Milna – Bol – Jelsa. Izrezana je u rezalištu Sv. Kajo iste godine. “Punat” je 1991. godine prodan novom vlasniku, da bi zatim 2004. godine bio pretvoren u restoran-klub “Arca Fiumana” i usidren u riječkoj luci, gdje se vjerovatno nalazi i danas.

“Postira” je jedina od “četiri sestrice” koja još plovi. Svake godine ide na remont i niko ne zna sa sigurnošću koliko joj još remonta predstoji. Mještani već godinama pričaju da se u Rijeci pravi nešto novo, nešto što će zamijeniti davno dotrajali brod. Ali, stvari nisu jednostavne. Odlaskom “Postire” završava se jedna epoha i ko zna šta još. Vrijeme parobroda i klasičnih motornih brodova prošlo je, dolaze ovi što glisiraju, što izgledaju kao neboderi, megapolisi porinuti u more, kolosi bez identiteta i šarma. Ne znam da li sam spreman za odlazak “Postire” i zašto sam uopće toliko vezan za brod kojeg vidim tri sedmice godišnje.

Sjetih se priče iz grčke mitologije o čuvenom ratniku-heroju Jasonu, lideru Argonauta, koji je nakon svih svojih avantura i podviga koje je odradio na kraju svog života, osramoćen i odbačen nakon izdaje Medeje, prilegao na plažu ispod krme svog starog broda “Arga” da malo odspava. Ali, “Argo” je već truhnuo, komad broda se odvalio i pao na usnulog heroja. U lokvi gorke ironije, Jason umire. A i “Postiri” se bliži kraj.

 

 

 

 

Prethodni članak

SAMO OD SEBE

Sljedeći članak

Jalijaš i genijalac

PROČITAJTE I...

Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!