Uskoro će drama u kojoj će završiti vladavina fukara

Znamo zašto to rade? Ugađaju finoj gradskoj raji koja im je najodaniji zagovornik. Našim uvaženim kulturnjacima, dakle, kič je ruho i ogrtač koji izvana sjaji, ali da ih kojim slučajem okrenete naglavačke, iz njih bi ispalo tek nešto špica i koščica i starih zgužvanih jugoslavenskih dinara. Kada bi im neninom lepezom zamahnuli pred očima, ukakili bi se od straha i otkrili da su sušte kukavice, izrijekom papci. Toliko su se osilili da više i ne vjeruju da ih neko može zamijeniti. Mijenjaju funkcije, zanimanja i stranke, ali ne uzmiču, baš kao neizlječiva bolest.

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

Kako je moguće da je naš narod riječ fukara uspio definirati jedino siromaštvom? To nije dobra definicija fukaraštine, jer uz onu materijalnu, svakako je gora ona duhovna fukaraština. Te je fukare u nas najviše, posebno u sektoru kulture i obrazovanja. Primjerice, ako na putu po djecu u školu upalite radio BHT-a, mogli biste čuti kako u emisiji za kulturu čitav sahat narator čita esej hrvatskog publiciste Viktora Ivančića o svim nijansama pogubnosti nacionalne kulture.

Pritom ističu vrli urednici našeg javnog servisa da Ivančić svoje ponajbolje radove, nakon Ferala, objavljuje u zagrebačkim Novostima. S time da su zaboravili reći da su te iste Novosti izdavane od srpske NACIONALNE manjine u Hrvatskoj, od Srpskog NACIONALNOG vijeća u Hrvatskoj i finansirane od Savjeta za NACIONALNE manjine Republike Hrvatske u iznosu od milion maraka. Po ko tu koga, i u ime koga, i za koje pare…?

Ivančić je, bez obzira na ovo očito licemjerje njegovih bh. promotora, uspio priskrbiti ugled u našoj društvenoj zajednici. I ne samo on, mnoštvo je sličnih koji na jaslama srpskih i hrvatskih nacionalnih savjeta i vijeća palamude o hororu koji proizvodi nacionalna kultura. Kada je riječ o Bošnjacima, oni su posebno na udaru jer su upravo u sektoru kulture, preko koje se čuva sama suština bića jednog naroda, najtanahniji i najnezainteresiraniji. Ako se usude nešto gaknuti, neko zajedničko MI ili, pak, prepoznati svojeglavo bošnjačko JA, namah ih se optužuje za etnokraciju, partitokraciju, oligarhizaciju i slično. I onda se Bošnjaci nešto odveć stide vlastitosti. A to dobro znaju srpska i hrvatska nacionalna vijeća i savjeti, ali i naši kulturnjaci koji to koriste te na bošnjačkom stidu profitiraju.

Primjerice, Dino Mustafić bio je od rata donedavno direktor kulturnih institucija koje je aminovala i finansirala nacionalna bošnjačka stranka. Nedavno je rekao nešto s čime bismo se mogli složiti: “Ništa čudno za našu sredinu koja nikada nije naučila da nema kulture bez tradicije, kao što nema tradicije bez kulturnih institucija.” Jeste, tačno tako, ali imamo problem, jer Dino Mustafić, kao i ostali regionalni bivši Jugoslaveni, ne vjeruje u tradiciju ispod godine 1945. To je nulta tačka svakog postojanja, ispod toga ne egzistira ništa drugo za Mustafića i slične. I zato što se neko stidi, BZK “Preporod” ne može dobiti milion konvertibilnih maraka, a institucija koju je vodio Mustafić može. Zato Dino priča o očuvanju internacionalne kulture ne shvatajući da nje nema i ne može biti bez nacionalne kulture, štaviše, da jedno proističe iz drugog.

Straši nas to posvemašnje siromaštvo duha koje odriče bilo kakvu vrijednost tradicionalnom i nacionalnom, koje redukcionistički i revizionistički, sa sasvim uskih ideoloških pozicija, vrednuje kulturu i umjetnost i koje “angažovanom i kritičkom kulturom” smatra samo onu vrstu umjetnosti koja je na njihovoj ideološkoj liniji. Još je gora monopolizacija ideje visoke kulture, ali i društvenih i javnih funkcija vezanih za kulturne događaje gdje se već decenijama vrte jedni te isti likovi koje u maniru i afektiranoj pozi Kralja Sunca nadmeno tvrde “Kultura, to sam ja”. Upravo su oni ti koji su simboli stagnacije i učmalosti. Konformizam i kolektivizam, za koji optužuju druge, upravo su njihova zvijezda vodilja. Ima nešto perverzno i duboko nemoralno u njihovom donkihotovskom prikazivanju vjetrenjača kao divova, u toj navodnoj borbi protiv demona nacionalizma koji kod Bošnjaka ne postoje, u samolegitimizirajućem izmišljanju nekog “carstva primitivizma i neukosti” koje ovdje vlada, mada su ustvari upravo oni krunisani i nekrunisani carevi kulture.

A šta tek reći za njihovo malograđansko pomodarstvo koje bilo kakvu umjetničku vrijednost uvijek vidi negdje van vlastite sredine na koju su redovno ogorčeni označujući je primitivnom, mada izuzetno dobro žive od njene eksploatacije. Ustvari, ovdje je riječ o perfidno umotanoj kulturnoj oligarhiji, vladavini grupe eksploatatora u javnom prostoru koji su se okitili raznim zaslugama i nagradama. Tu vladavinu ponajbolje opisuje odbojnost prema svemu što u sebi nosi istinske i trajne nacionalne vrijednosti, jednom riječju, prema tradiciji. Često takve možemo prepoznati ne samo po krajnjem licemjerju nego i po patetici, kiču i klišejima koje nam umotavaju u celofane i prodaju pod visoku kulturu.

Znamo zašto to rade? Ugađaju finoj gradskoj raji koja im je najodaniji zagovornik. Našim uvaženim kulturnjacima, dakle, kič je ruho i ogrtač koji izvana sjaji, ali da ih kojim slučajem okrenete naglavačke, iz njih bi ispalo tek nešto špica i koščica i starih zgužvanih jugoslavenskih dinara. Kada bi im neninom lepezom zamahnuli pred očima, ukakili bi se od straha i otkrili da su sušte kukavice, izrijekom papci. Toliko su se osilili da više i ne vjeruju da ih neko može zamijeniti. Mijenjaju funkcije, zanimanja i stranke, ali ne uzmiču, baš kao neizlječiva bolest.

Razmnožavaju se gljivičnim putem, a kako primjećujemo, nova Vlada Kantona Sarajevo im je više nego zahvalno klijalište. Postoji li za takve uopće karantena, neka ustanova za specijalno oboljele? Ima je, ima, samo im treba napisati uputnicu i poslati bolnička kola. Čast iznimkama, jer i u svakom kukolju ima žita. No, pričekajte malko, polahko i saburli, kada ćete biti svjedocima ovakvih i sličnih situacija koje mogu završiti jasnim i nesmiljenim buntom, samo pričekajte da se odigra drama u kojoj će završiti vladavina tih fukara.

PROČITAJTE I...

Dan je neuobičajeno miran, bez razmjene vatre na inače vazda uzavreloj liniji. Naime, tog jutra jedan od četnika, znan iz Tuzle Karanu i meni, a i mi njemu, počeo me je imenom dozivati. Odazvao sam se. Zamolio je, ako ikako možemo, da tog dana ne pucamo, jer rodio mu se sin, želio bi to proslaviti i dodao da ni oni, ako im udovoljimo, neće do kraja smjene otvarati vatru na nas. Okrećem se prema Karanu, jer komandir je voda, i pokretom glave pitam šta da radimo

Kad smo bili u Egiptu Ajnuša i ja, vratili smo se s mnogo uspomena, u duši i u prtljagu. Bilo je tu i raznovrsnih skarabeja od srebra i plavog kamena. Naušnice. Prsten. Privjesak. Kupljeni su ispred piramida ili na najvećem otvorenom bazaru na svijetu – Han el Halili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!