Usađivanje ekavice, dr. Nametak i poruka koju nisam odgonetnuo

Gotovo istodobno s izlaskom Odabranih pjesmama Muse Ćazima Ćatića u Zagrebu, Općina Tešanj finansirala je Ćatićeva Sabrana djela, koja je Abdurahman Nametak priredio. Ali, slovoslagari, “politički svjesni”, upozoriše svog direktora da u knjizi pjesama “ima jedna politička podvala”. Direktor obavijesti mostarskog načelnika Miricu. Mirica nazove predsjednika Općine Saliha Sarića i reče mu da štamparija prekida štampanje jer je pjesnik u knjigu ubacio pjesmu neprijateljskog sadržaja. Sarić upita koja je to pjesma. “Pjesma posvećena Adem-agi Mešiću, doglavniku Ante Pavelića”, odgovori Mostarac

Piše: Ibrahim KAJAN

 

Polovicom marta 1969. godine napokon skraćenje – “vojska gotova”! Otputih se sa Željezničkog kolodvora noćnim vozom, ne spavajući, u mislima dijaloge vodeći, ustreptao, pun nekih nejasnih planova za koje sam vjerovao da će se svi do jednog ostvariti.

Kad je u prvom izaponoćnom satu voz stao u Bihaću, pomislih kako sam prije manje od dvije godine prvi put izašao na ovaj peron, odazivajući se na povoljno riješenu molbu za mjestom nastavnika srpsko-hrvatskog jezika u OŠ “Ahmet Fetahagić” u nedalekom selu Kamenici. Nikako sebi nisam mogao objasniti zašto učenici miješaju ekavski i ijekavski izgovor, dok mi direktor škole ne reče da im je prethodni nastavnik bio iz Šumadije. Učenici su ime predmeta skratili na srpski jezik, jer, eto – “nema veze, sve je to isto”. Od prve sam plaće u bihaćkoj knjižari kupio sebi Odabrane pjesme Muse Ćazima Ćatića, koje je priredio dr. Abdurahman Nametak uz 50. godišnjicu pjesnikove smrti. U Bosni i Hercegovini Musa je bio potpuno zaboravljen, nikad ga niko nije spominjao sve dok nije u Zagrebu na njegovu djelu doktorirao Abdurahman, brat Alije Nametka. I dok Nametkov izbor Musinih pjesama nije objavljen u Zori zagrebačkoj godine 1965.

JEDNOSTAVAN ŽIVOT, DO SUROVOSTI

Kad sam najposlije došao doma i kad je majka zalila kahvu, pa sjela preko puta mene – osjećao sam se lagahan, poput lebdećeg kućnog meleka na kojem počiva pogled one pod čijim je nogama Džennet. Dugo me gledala i dugo je tekla njezina priča bez riječi. Otac je ležao. Iz grla mu je virila sjajna čelična karnila. Nije bio dobro. Sestra je bila u školi, a brat, najmlađi, dječak, zamazan mašinskim mastima i uljima, učio je zanat. Crnac kod svog majstora.

Civilni život me podsjećao, nakon samo nekoliko dana, na onaj stari –- jednostavan do surovosti, finansijski grub i ovisan. Majka se “dala u biznis”: Dogovorila je s “kvartovkim političarima” održavati čistim i urednim prostorije Narodne fronte (poznate “Lire”) , posluživati kahve, organizirati tombole, pretplatiti političke listove Oslobođenje i Borbu, osiguravati sjednice SSRN kvarta Carine, u radnom vremenu od 6 do 21 h.

ŠAMAR UVLAKUŠE ZVANOG ”SIMBOL JUGOSLAVENSTVA”

Jedva sam čekao susret s prijateljima od kojih se nisam razdvajao od kasnog djetinjstva, pjesnicima Kebom, Kordićem i Radom Budalić. Žudio sam za mostarskim govorom i paprenom zafrkancijom… Sjedio sam za okruglim stolom u velikom dvorištu “Abraševića”, kad dođoše (slikari) Cuco Stajčić i Krešo Ledić s vijestima da Ancona pokreće pitanje pobratimstva naših dvaju gradova i pozivnicom za kolektivnu izložbu mostarskih umjetnika. U tim trenucima prskajuće radosti odnekud naleti “simbol jugoslavenstva”, tj. vjetropir, nazvan tako zbog skakutanja od funkcionera do funkcionera po vascijelom Mostaru, pobirač isplativih partijskih simpatija. Ništa nije bez veze, već je “naš M. M.” zaposjeo mostarske informativne punktove (Slobodu i Radio)…, a u godinama koje će slijediti stići će svojim patetičnim rodoljubnim kajdama “Mostarskih kiša” do vrha države. Već izdaleka nam se obraćao kako “žuri iz škole” (jer i tamo nešto honorari), hvali jednog učenika kojem je “morao dati peticu iz srpskog”. E, kvragu, u zao čas istisnuh uobičajenu dozu cinizma: “Dečku si morao dati desetku!” – i to popratih smiješkom. Priupita me iza leđa: “Desetku?” “Pa ja – peticu za srpski i peticu za hrvatski – deset!” On mi, neočekivano, skinu naočale s nosa! “Da ih ne oštetim”, reče i desnom mi odvali zvonku pljusku. Mogao sam ja svašta nešto očekivati, ali takvu reakciju nisam mogao ni sanjati od tog velikog prevejanca i “našeg generacijskog prijatelja”. Krešo i Cuco – ni mukajet. Šutio sam i ja, sleđen i nepokretan. Šokiran, shvatio sam da je to moja “pozicija”, pozicija bosanskog muslimana, identična praznini između “srpsko-hrvatskog”, koji se doduše samo tako zove, a u zbilji je to bio isključivo – “srpski jezik”. E, slavljeni mostarski patrioti, gdje li ćete završiti kad zagusti u domovini?!

U POZORIŠNOJ S DR. NAMETKOM

Svratih u pozorišnu kafanu. Tamo zatekoh dr. Abdurahmana Nametka; gustirao je u svojoj kahvi. Prijatelj sam s njegovim sinom Hamicom. Priđoh mu i srdačno ga pozdravih. Mostarci su ga izuzetno cijenili, možda i zbog toga što se, “eto, usudio”, prvi iza rata, doktorirati na odbačenom Musi Ćazimu Ćatiću. Dugo je bio naš jedini sugrađanin s doktoratom književnosti, a temeljna mu je vokacija bila, zapravo, teatrologija. Bio je u svojoj karijeri i direktor banjalučkog pozorišta (1943–1945), a poslije rata profesor u srednjim i višim školama, te dramaturg baš ovog pozorišta u kojem se susrećemo. Autor je na daskama ove kuće izvedene drame Legenda o jednoj ljubavi u stihovima napisane po motivima epske pjesme Ženidba bega Ljubovića. Hrpimice smo je dolazili gledati jer je jedna od rijetkih koja je zahvatala bošnjačku prošlost Mostara i Hercegovine.

Gotovo istodobno s izlaskom Odabranih pjesmama Muse Ćazima Ćatića u Zagrebu, Općina Tešanj finansirala je Sabrana djela Musina, koja je Nametak priredio. Štampat će je mostarska štamparija “Rade Bitanga”. Ali, slovoslagari, “politički svjesni”, upozorše svog direktora da u knjizi pjesama “ima jedna politička podvala”. Direktor obavijesti mostarskog načelnika Miricu. Mirica nazove predsjednika Općine Saliha Sarića i reče mu da “Bitanga” prekida štampanje jer je pjesnik u knjigu ubacio pjesmu neprijateljskog sadržaja. Sarić upita koja je to pjesma. “Pjesma posvećena Adem-agi Mešiću, doglavniku Ante Pavelića!”, odgovori Mostarac. Sarić ga upita: “Kolega Mirica, znate li Vi kad je umro taj pjesnik?” “Ne znam.” “Umro je 1915, kad nije bilo ni poglavnika ni doglavnika.” Knjiga je odštampana do kraja.

Nametak mi je mahnuo rukom pozivajući me za svoj stol.

“Pa kako je bilo u Zagrebu, je li i vojska napokon gotova”, pitao me polušaljivo, brižnim, očinskim tonom. “Pričaj!” – i ja sam pričao, nadugo i naširoko, skrećući i krivudajući po temama i mimo njih. A kad dođoh do Envera Čolakovića, upitah ga, nesmotreno, poput djeteta, “je li čitao Legendu o Ali-paši”. Nasmijao se pun blagosti, govoreći: “E, moj Ibrahime, nije bilo nijedne muslimanske porodice u Bosni koja je držala do sebe a da taj roman nije imala u svojoj kući. Da je nije imala i da je nije držala u blizini Musafa Istinitog. Envera je puno bolje poznavao moj brat Alija nego ja. Moguće je da je Alija bio “krivac” da je Enver napisao pod njegovim pritiskom salonsku komediju Moja žena krpi čarape, pa je i postavljena na scenu sarajevskog Narodnog pozorištva 1943. godine, koje je, Pavelićevim anšlusom u NDH, preimenovano u Hrvatsko narodno kazalište.

“Pa i Alija je ovih mjeseci nekoliko puta išao u Zagreb, mogo si ga susresti bar u mesdžidu… ‘Stvarnost’ se zagrijala da, nakon Biblije, objavi – eto, prvi put od 1945, Kur’ani-Kerim, onaj prijevod Pandžin i Čauševićev. A Alija bi se prihvatio redakture, koliko sam shvatio. Šteta da nije moglo u Sarajevu, ali hajde de… Nego, reci ti meni šta sad namjeravaš?”

Rekoh da kasnim s diplomskim, ali da sam datum dogovorio… Moram naći neki posao. “Najbliže mi je novinarstvo, pa pokušat ću..” Utom, na ulazu u dvoranu pojavi se s velikim smotkom novina Šefkija Pašić, zamjenik glavne urednice Slobode Nade Bitange. Pašić je bio markantan, stariji gospodin, strastveni pušač, zaljubljenik u historiju i u svom je listu gotovo redovno objavljivao zanimljive crtice iz mostarske prošlosti. Dok se pozdravljao s nama, Namatak mu pokaza mjesto do sebe i naruči mu kahvu. Dobri Nametak, odmah je krenuo u intervenciju: “Reci mi, Šefkija, šta ti misliš bi li Ibrahim mogao naći kakva prostora za zaposlenje u Slobodi?” Šefkija podiže obrve, blago se osmjehnu i reče da je u njih ograničen broj radnih mjesta, a “Ibrahim je i tako naš saradnik”. “Objavili smo mi prije nekoliko mjeseci intervju s Ibrahimom povodom izlaska njegove prve knjige pjesama u Sarajevu, ali i vijesti da je izabran i za člana Društva pisaca Hrvatske. Novinar mu postavio dva pitanja, a Ibrahim mu odgovorio na tri!”, reče Pašić gledajući u svog starog prijatelja. “Pa morao sam”, nasmijah se i dodadoh: ”Taj se novi novinar, Milivoj Mrkić, malo poigrao aluzijama (‘otkud tebe tamo’)… Mada ja ne znam otkud Milivoje u Mostaru, ni kad je odnekud došao, ni kad je preko noći u Slobodi posao našao?”

Nije znao Pašić te čudne putanje ljudi i načina ekspresnih rješenja njihovih egzistencija, ili se tako činilo. Svojim je sporim govorom i duhanom izgriženim glasom, prije nego što je počeo skupljati u smotak svoje novine, rekao “da bi me volio ujutro vidjeti u redakciji” i da mu ponesem Arabiju ljubavi, volio bi je pročitati. Rukovao se s nama i otišao.

“Otiđi sutra kod njega, dobar je Pašić…”, rekao je dr. Nametak ustajući. Pozdravismo se.

Ujutro sam posjetio Šefkiju Pašića, a on je bio baš na odlasku na neki sastanak. Silazili smo zajedno niz stepenice koje su izlazile na Musalu. Zastao je negdje na sredini, izvadio cigaretu i zapalio. “Nešto razmišljam o sudbini naših pjesnika. Mlad si. Vrlo si mlad. Vidio sam kako su neki, vrlo talentirani, utronuli u islamsku mistiku – i njih danas nema.” Otpuhnuo je dim cigarete, pogledao u nebo i lagano zakoračio niz stepenice.

Šutio sam jer nisam ni s čim mogao povezati njegov kratki monolog na stepeništu redakcije. Ima li veze sa mnom? Biskao sam po glavi tražeći šta bi to moglo biti. Je li to možda poruka? Možda mu je na umu jedna od onih mojih Pet pjesama Ibrahima Kajana iz Telegrama?

Mislio: kako izvoru / Da se vratim // Mislio Euzu billahi mineššejtaniradžim // Mislio Riječ / Amin – ili to ima veze s tek izašlom Akšam olur (Vidik, br. 5, 1968).

Ko zna šta mu je na umu? Odrastao sam kao nevjernik. Kada me otac upisao u mejtef 1950. godine, mjesec poslije bio je zatvoren. Ja ne znam ništa o islamu. Ne znam ništa od vjere, ne znam abdest uzeti, ne znam klanjati, a ni Musaf majčin ne znam čitati, niti bih ga razumio, jer je u arapskom pismu i na arapskom jeziku. Pašićeva “poruka” ostat će mi tajnom.

 

PROČITAJTE I...

Prebacio je pušku preko leđa, zgrabio zolju i počeo trčati kroz tranšeju prema rovovima 7 i 8. Ja sam potrčao za njim i nakon petnaestak metara čusmo kad naši povikaše: “Evo ih, evo ih...” Provirio sam i ugledao četnike kako pogureni idu prema susjednom rovu. Bilo ih je sigurno 150. Tad je proključalo sa svih strana

Skoči kao oparen, ukočeno me pogleda i umah preblijedi kao krpa. Vidim, odlično je shvatio šta sam mu rekao, no ne bih dalje i više o tome. Kako god, dok sučeljenih pogleda bez riječi odmjeravamo snage, osjetih da se nakostriješeni B. smiruje, a u njegovim očima i govoru tijela uopće također osjetih respekt, strah štaviše, jer sam prvi put progovorio brutalno, nemilosrdno jezikom koji jedino razumije, jezikom koji je, izrečen iz mojih usta, za poganog B. bio ogromno iznenađenje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!