Uklanjanje skraćenice BHS treba biti jedan od ciljeva bosnističke jezičke politike

O stručnim aspektima skraćenice BHS, bhs, b/h/s, b./h./s.... može se opširnije govoriti. Prije svega, smatram da je svaki oblik spomenute skraćenice izuzetno štetna pojava i da treba učiniti što je više moguće da se ona povuče iz upotrebe u svim kontekstima u Bosni i Hercegovini. To je jedna administrativna konstrukcija i prigodna “štaka” koja u nauci nema šta tražiti. A školski predmeti, vjerujem, treba da se zasnivaju na nauci

Piše: Halid BULIĆ

Jezička situacija u Bosni i Hercegovini veoma je složena. Tvrditi nešto drukčije znači okretati glavu od problema. U relativno maloj državi živi više naroda, koji imaju drukčija politička i kulturna stremljenja i uz to smatraju da govore različitim jezicima. “Njihova borba im je dala” da su njihova tri jezika – bosanski, hrvatski i srpski – danas službeni jezici u Bosni i Hercegovini i kao takvi treba da imaju poseban status i zakonsku zaštitu.

Spomenutu složenu situaciju dodatno otežava činjenica da svako smatra da se može i treba baviti jezikom i o njemu iznositi “smjela” i “originalna” mišljenja i predstavljati ih kao naučne stavove. Tako se jezikom bave ne samo akademije, katedre, instituti i naučnici već i redakcije novina i portala, genetičarke i genetičari, političarke i političari, glumci, pjevači, profili na Facebooku s lažnim imenima i mnogi drugi. Svi učesnici u procesima “bavljenja jezikom” imaju svoje metode i interese – kasnije ćemo detaljnije spomenuti bar medije i političare – ali, razumjet ćemo, normalno je da i genetičari i političari i glumci i mediji… imaju interese i da se neki od tih interesa tiču jezika.

Mediji, naprimjer, mogu težiti da zbog “bezazlenog” (naprimjer, izjednačavanje pisanja lahko i lako u standardnom jeziku) ili “bezveznog” (nekakve deklaracije) problema podijele akademsku zajednicu, kako bi u njoj lakše prepoznali “svoje”, a sve to radi nejezičkih ciljeva. Političari, pak, mogu (zlo)upotrebljavati simboličku funkciju jezika radi dodvoravanja biračkom tijelu ili potencijalnim koalicionim partnerima. No, sve je to nešto što se radi i što nema velike veze s naukom, dok se ne samoproglasi naukom, dok ne dira tuđa prava ili dok ne predstavlja kršenje zakona.

Jedan od problema koji se tiče i zakona i ljudskih prava i naučnosti jesu različite instrukcije koje različiti ministri za obrazovanje u Kantonu Sarajevo odašiljaju javnosti i onima kojih se tiče u vezi s nazivom jednog školskog predmeta – da li birati jedno od ponuđenog: Bosanski jezik, Hrvatski jezik ili Srpski jezik ili, pak, ostaviti mogućnost da se izabere i “BHS”.

U vezi sa zakonitošću navedenih instrukcija ne želim reći ništa, jer se ne smatram pravnim stručnjakom.

Što se tiče jezika i ljudskih prava, vjerujem da svi ljudi imaju pravo na obrazovanje na maternjem jeziku i na slobodu izražavanja koja ne vrijeđa druge i drukčije – na svakom pedlju svijeta. To znači, samo da podsjetim, i na svakom pedlju Bosne i Hercegovine. Dakle, ne samo u Kantonu Sarajevo. Nego i u Kantonu 10 i tzv. manjem entitetu. I u Jajcu. I Stocu. I drugdje. Štaviše, ta su prava i zagarantirana državnim i lokalnim zakonima, koji se, nekako, nekažnjeno krše. O tome isuviše često svjedoče medijski napisi ili javne objave partija, koji ostaju samo to – napisi i javne objave. To je, pokazuje se, dovoljno za dodvoravanje biračkom tijelu, a zakoni i prava i dalje se krše.

O stručnim aspektima skraćenice BHS, bhs, b/h/s, b./h./s…. može se opširnije govoriti. Prije svega, smatram da je svaki oblik spomenute skraćenice izuzetno štetna pojava i da treba učiniti što je više moguće da se ona povuče iz upotrebe u svim kontekstima u Bosni i Hercegovini. To je jedna administrativna konstrukcija i prigodna “štaka” koja u nauci nema šta tražiti. A školski predmeti, vjerujem, treba da se zasnivaju na nauci. Susrećem se s ovom skraćenicom dugo, razmišljam o njoj ozbiljno i mislim da me ništa ne može uvjeriti da je ona korisna, demokratična ili potrebna.

U srbistici i kroatistici ne može joj se naći ni spomen, a u bosanskohercegovačkoj lingvistici koristi se dosta rijetko, i tu kao “štaka”, uglavnom kao znak “opreza”, “korektnosti” i “otvorenosti” lingvista – obično nebosnista (germanista, anglista, romanista…). Na nekim inozemnim slavističkim katedrama koristi se kao BKS ili BCS, što se mora priznati kao pozitivna pojava. Pozitivna, jer “B” bar tako dobija vidljivost u slavističkom svijetu – to je uglavnom vidljivost za koju nije zaslužna Bosna i Hercegovina i njene (tužno podijeljene) institucije. To je, iz bosnističke perspektive, mnogo bolja situacija od one u kojoj postoje odvojene katedre za srpski i hrvatski ili samo za jedan od njih ili, pak, kad postoji katedra za “srpskohrvatski”.

Skraćenica BHS, bhs, b/h/s, b./h./s…. prikriva i guši autonomnost i bosanskog, i hrvatskog, i srpskog jezika. Budući da se ne koristi u Hrvatskoj i Srbiji, ona pravi štetu samo u Bosni i Hercegovini, tačnije samo bosanskom jeziku, jer su hrvatski i srpski jezik u odnosu na bosanski mnogo bolje zaštićeni, i to iz makar dvaju razloga. Prije svega, službeni su jezici u dvjema državama u kojima im ne smeta nikakva značajna jezička konkurencija. Drugi je razlog činjenica da naziv bosanski nije bio vidljiv u sastavu bivšeg naziva za “zajednički” standardni jezik – srpskohrvatski. Može se osjetiti da izvan bosnistike i dalje postoji očekivanje da bosanski jezik dokazuje svoje (pravo na) postojanje. To se može dokazati time što naučnici i naučne zajednice koje imaju takva očekivanja obično nemaju ista očekivanja od srpskog i hrvatskog jezika.

Navedenu skraćenicu često koriste i nevladine organizacije, domaće i strane, koje promoviraju multikulturalnost, ili vjeruju da je promoviraju, ili, pak, samo eksploatiraju beneficije kakve kod inozemnih sponzora ili državnih organa u pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine mogu dobiti na račun takvog narativa. U njihove motive ne ulazim – držim samo da u naučnom smislu ne mogu biti uzori, a svojim djelovanjem smanjuju vidljivost bosanskog jezika.

Skraćenica BHS (bhs i sl.) može se tolerirati u nekim ograničenim kontekstima, naprimjer, na mjestima kao što su banke, bankomati ili strane ambasade, sve dok ta troslovna skraćenica označava sva tri jezika (i bosanski, i hrvatski, i srpski) i stoji nasuprot engleskom, njemačkom, slovenskom ili jeziku zemlje koju predstavlja ambasada i sl., a ne stoji bhs (ili …) nasuprot hrvatskom ili srpskom ili, ne daj Bože, bosanskom. (Takva je u jednom trenutku bila situacija na internetskoj stranici Vijeća za štampu BiH, gdje su dostupni jezici bili English, hrvatski, srpski i BHS. Danas više nije tako: sad je samo English i BHS.) Na upotrebe drugog navedenog tipa ne smijemo pristati ni kao građani, ni kao govornici, ni kao profesionalci i njima smijemo biti uvrijeđeni. Pristajanje na to da se BHS suprotstavi bosanskom je nedopustivo. Dopuštanje da se BHS uopće koristi samo je pogrešno.

A BHS u školskom programu upravo je nedopustivo. Osim spomenute neznanstvenosti, on se javlja kao alternativa, odnosno konkurencija bosanskom (i hrvatskom i srpskom) i stvara plodno tlo za umnožavanje pogrešnih stavova u budućnosti. Djeca su nam najvažnija, složit ćemo se, ali stanje u kojem se nalazimo pokazuje da se važnost dječijih interesa ukršta s važnošću interpretacija različitih pojava (agresije, Boga, historije, pa i jezika). Dakle, na djelu nije samo borba za dječiji interes, nego i borba za pobjedu vlastite interpretacije, koja može biti bolja ili gora, znanstvenija ili neznanstvenija, pravičnija ili nepravičnija.

Vjerujem da mnogi učesnici u “borbi interpretacija” nisu potpuno svjesni cilja za koji se bore i posljedica koje mogu izazvati. Vjerujem da imaju u vidu plemenite ciljeve za korist svoje djece. Ali također vjerujem da su mnogi od njih zavedeni slatkorječivim narativima o ljubavi među svima – čiji je jadan od pokazatelja BHS, a ne bosanski. S druge strane, sumnjam u dobre namjere onih koji nameću tu skraćenicu, težeći pritom da oni budu inžinjeri dječijih duša – na svoj način. Kao znanstvenik, dakle, držim da BHS stvara više štete nego koristi i da uklanjanje ove skraćenice iz upotrebe treba biti jedan od ciljeva sveukupne bosnističke jezičke politike.

Možemo čuti i vidjeti najave da će doći do “tri škole pod istim krovom”. To je samo zvučna fraza koju govore eksplicitno politički angažirani pojedinci. A lingvistički proroci uglavnom griješe.

Možemo čuti pozivanje na djecu koja moraju “birati između majke i oca”, kojima majka i otac nisu govornici istog maternjeg jezika. Naravno, i to govore pojedinci koji sudjeluju u borbi za pravo na interpretaciju. Njih ne treba podsjećati da uporno šute kad je riječ o djeci kojima su i otac i majka Bošnjaci, a mogu birati između hrvatskog jezika i… hrvatskog jezika. Ili srpskog i srpskog. Interesi djece su važni, zaista jesu. Zato je djeci potrebno predstaviti znanstvenu istinu, a ne vlastite želje. A znanstvena istina koju moraju znati i lingvisti i genetičari jeste da se jezik usvaja kulturnim putem – ne nasljeđuje se od roditelja po istim principima po kojima se nasljeđuju tjelesne osobine, krvna grupa ili boja očiju. Dakle, dijete ne mora birati između majke i oca: ako vlada znanstvenom istinom, a ne “trojednom” iz nečijih snova, znat će da samo može odabrati svoj put. Bar kad postane punoljetno.

Bosanski jezik je jezik Bošnjaka i svih drugih koji ga smatraju svojim jezikom. Pripada svim svojim govornicima i neće ga nijedna “trojedna” skraćenica učiniti samo jezikom Bošnjaka. Prema popisu iz 2013. godine, bosanski jezik ima 1.866.585 govornika u Bosni i Hercegovini. Od toga su 1.762.577 Bošnjaci, 7.269 Srbi, 17.088 Hrvati, 33.658 govornici koji su se nacionalno izjasnili kao Bosanci, 5.962 Romi, 10.784 govornici koji su se nacionalno izjasnili kao Muslimani, 9.629 govornici koji su se izjasnili kao Bosanci i Hercegovci, 596 Albanci, 370 govornici koji su se izjasnili kao Jugoslaveni, 30 Ukrajinci, 190 Crnogorci, 56 Turci, 106 Slovenci, 89 govornika koji su se izjasnili kao Pravoslavci, 69 Makedonci, 14.218 govornici koji se nisu nacionalno izjasnili, 3.352 govornici koji su u popisnoj dokumentaciji upisani kao Ostali, 542 govornici čije je nacionalno izjašnjavanje u rezultatima popisa registrirano kao nepoznato.

Bosanski jezik dovoljno je širok da prihvati sve koji ga žele. Takvi mogu biti i hrvatski i srpski jezik, ali to neću ja tvrditi. Dakle, podudaranje nacije i jezika stvar je nauke prošlih vremena, danas je prevladana. Bosanski je jezik mnogo više od jezika Bošnjaka ili jezika bošnjačkog naroda. A tvrdnje da je samo “BHS” dovoljno širok za “sve” i “ostale” puko je pojednostavljivanje i dokaz da borci za “BHS” ustvari ljude dijele na, kako oni vole reći, “nacionalne torove”, smatrajući da su oni izvan takve priče, u jednom povlaštenom “toru” iz koga uživaju dijeliti lekcije o moralu i umišljajući da su, ko zna zašto, moralno superiorni.

Na kraju da zaključim: bosanski jezik preživio je mnogo snažnije vlasti, okupatorske, autokratske, jednopartijske, strane…, a sudeći po sadašnjem stanju nauke, svijesti govornika, međunarodnog priznanja, književne produkcije… – preživjet će i ove savremene, nazor sastavljene.

(Dr. sc. Halid Bulić vanredni je profesor bosanskog jezika i lingvistike na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Autor je triju naučnih knjiga i više desetina naučnih radova. Bio je gostujući predavač na više evropskih univerziteta. Dobitnik je nagrade “Hasan Kaimija” za naučno djelo i više bosanskohercegovačkih i međunarodnih nagrada za književni rad. Predsjednik je Instituta za bosanski jezik i književnost u Tuzli, član Bosanskohercegovačko‑američke akademije nauka i umjetnosti.)

PROČITAJTE I...

Njegova žrtva ostat će zabilježena kao veliki zalog konačnoj pobjedi kojom je 12. septembra 1994. godine prekinuta višednevna neprijateljska ofanziva i osujećen plan Ratka Mladića o razdvajanju Bihaćkog okruga na dva dijela

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!