fbpx

Udaraljke učio svirati na kantama keksa iz humanitarne pomoći

Osvrćući se na svoj dosadašnji rad, a to je 15-ak godina aktivnog profesionalnog sviranja, Adnan Teskeredžić podvlači da je bilo mnogo muzičara, pjevača s kojima je sarađivao, ali i sazrijevao. Iz današnje perspektive kaže da muziku dijeli samo na dobru i lošu

Piše: Mirza ABAZ

“Prvi sam se put susreo s džezom 1964. godine, kada mi je bilo 15 godina. ‘Art Blakey and the Jazz Messengers’ nastupali su te godine u januaru u ‘Kobeu’ i kartu za koncert dobio sam kao rođendanski poklon. Bio je to prvi put da sam uistinu slušao džez. Oborio me s nogu, bio sam kao munjom pogođen”, napisao je davno Haruki Murakami u jednom od svojih eseja o “čudesnoj muzici koju nikada prije nije čuo i na koju se totalno navukao”.

Mnogi muzički kritičari džez vrlo smjelo, na osnovu prefinjenosti i sofisticiranosti, ali i kompleksnosti sviranja i razumijevanja, smatraju “krajem muzike”, najsavršenijom muzičkom tvorevinom. Iako se njegovi formalni začeci vežu za kraj 19. stoljeća i za afroameričke zajednice nastanjene u New Orleansu, džez se danas smatra globalnim fenomenom koji je dospio u skoro svaki kraj svijeta.

Među milionima onih koji su postali opčinjeni ovom muzičkom magijom jeste i Adnan Teskeredžić, bubnjar i perkusionist čija ljubavna priča s džezom i udaraljkama seže u prošlost, ali ne u tako lijepa vremena. Svoje prve udarce u kante keksa iz humanitarne pomoći, što je trebalo predstavljati improvizirane bubnjeve, napravio je 1993. godine u jednom od skloništa opkoljenog glavnog grada Bosne i Hercegovine.

Od tog trenutka do danas stalno je radio na usavršavanju vlastitog umijeća te svojim radom, trudom i zalaganjem uspio je postati jedan od najtraženijih bh. sesijskih i “live” muzičara. Armin Muzaferija, Hari Mata Hari, Amel Ćurić, Sergej Ćetković, Toše Proeski samo su neki od pop-muzičara s kojima je radio, a koncem 2014. godine osniva i svoj džez-sastav “Adnan Teskeredžić Trio”, koji trenutno radi na snimanju novog albuma.

Osvrćući se na svoj dosadašnji rad, a to je 15-ak godina aktivnog profesionalnog sviranja, Adnan Teskeredžić podvlači da je bilo mnogo muzičara, pjevača s kojima je sarađivao, ali i sazrijevao u svijetu koji se zove muzika. Iz današnje perspektive, kaže da muziku dijeli samo na dobru i lošu te da muzika evoluira i napreduje velikom brzinom. Ako se bavite ovim poslom, poručuje da morate neprestano pratiti nove trendove.

“Kada govorimo o džezu, to je barem za mene poseban svijet, potpuno iskren, i možda je upravo ta iskrenost u muzici glavni razlog zbog čega sam mnogo zavolio džez i na neki način pronašao sebe u tom svijetu. Što se tiče džeza i džez-scene u Bosni i Hercegovini, da budem iskren, rekao bih da postoji, ali stanje je jako teško. Iako mnogi, što je standardno, krive izostanak podrške države i institucija, mnogo su za ovo stanje u muzici (ne samo džezu) krivi sami muzičari, a ovdje prvenstveno mislim na međuljudske odnose između nas. Zavist, ljubomora, ljudska zloba i oholost doveli su nas do ovoga gdje smo sad i, dok se stanje svijesti ne promijeni, bit će nam ovako kako jeste”, uvjeren je Adnan Teskeredžić.

On smatra da džez u Bosni i Hercegovini, kao i u svijetu, ima svoju publiku, ljudi žele čuti nešto drugačije, žele čuti izvrsne muzičare, solaže, izvrstan zvuk bez obzira na to da li govorili o klupskoj svirci, solističkom koncertu ili festivalu. Kaže da je publika tu i da će uvijek doći i podržati ono što je kvalitetno.

Adnan Teskeredžić inženjer je telekomunikacija koji je pri samom kraju studija na Univerzitetu u Sarajevu odlučio preseliti u Beč, u Austriju, i započeti podrobnije izučavati udaraljke na prestižnom Bečkom konzervatoriju: “Otišao sam na prijemni ispit, položio ga i, na osnovu pokazanog znanja, odmah se upisao na treću godinu studija, u klasi profesora Dietera Herferta. No, zbog finansijskih problema i promjene zakonske regulative, morao sam se vratiti u Sarajevo, gdje sam završio Fakultet za saobraćaj i komunikacije. Muzika je tu cijeli moj život, a ono što je presudilo da njoj posvetim cijeli svoj život jeste ljubav. Mada, ako govorimo o komunikacijama s inženjerske strane i bubnjeva, vjerovali ili ne, postoje značajne konekcije. Bubanj je prije svega instrument komunikacije.”

Adnan podsjeća da je njegov put muzičara počeo 1993. godine, možda najteže ratne godine koju je Bosna i Hercegovina preživjela. “Znate, kada na vaš grad dnevno padnu hiljade granata i nemate baš neku veliku želju da izlazite napolje, s drugarima u skloništu primorani ste ubijati strah i dosadu. Moja je sreća ta što sam u tom periodu upoznao drugara Alena, koji je bio mnogo stariji od mene. On je svirao gitaru i trebao mu je neko da svira bubanj, pokazao mi je prve taktove i to na mom prvom bubnju – kantama ‘vijetnamskog keksa’ na kojima su bile UNHCR folije, a moje prve palice bile su one velike igle za pletenje. Na tim kantama je sve počelo”, priča nam.

Adnan Teskeredžić u posljednje vrijeme na svom YouTube kanalu Drum Blog uglavnom objavljuje obrade pjesama s orijentalnim prizvukom, a posebno one koje dolaze iz Turske. Objašnjava nam zašto džezeri širom svijeta sve češće koriste orijentalne i etnomotive: “Današnji vrhunski džez-muzičari u svijetu na maestralan način predstavljaju muziku svojih korijena, onoga što je u njihovoj krvi i tradiciji. To je neiscrpan izvor inspiracije. Sa svojom grupom ‘Adnan Teskeredžić Trio’ upravo želim biti reprezent te vrste pristupa.”

Kada smo se već dotakli dvojca s kojim sarađuje već šestu godinu, on nam govori da imaju svoju stalnu publiku ma koliko to nevjerovatno zvučalo s obzirom na njihovu žanrovsku opredijeljenost i na to što su primarno instrumentalna grupa. Također, otkriva da su u posljednje dvije godine održali desetke nastupa, i to u Sarajevu, Konjicu, Zenici, Visokom, ali i Srbiji, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Turskoj.

Adnan Teskeredžić ističe da je svaki njihov koncert bio posjećen, pogotovo nakon što su izdali album Putovanja 2017. godine. Što se tiče novog materijala, otkriva da su kompozicije tu, a trenutno je u pregovorima s izvrsnim muzičarima iz SAD-a i Makedonije koji bi trebali gostovati na novom studijskom materijalu.

“Okviran broj aktivnih džez-muzičara u BiH zaista ne znam, ali znam da bih volio da nas ima mnogo više. Da li sam posljednji Mohikanac džeza u našoj zemlji? Iskreno se nadam da nisam. Upravo suprotno, nadam se da će ovaj članak ili eventualno naša muzika inspirirati mlade da krenu sa stvaranjem autorskih djela, bez obzira na to koji to stil muzike bio. Citirat ću velikog bubnjara današnjice i jednog od mojih uzora Davea Weckla, koji kaže: ‘Ako svojim sviranjem, muzikom ili radom inspirirate barem jednog klinca, čovjeka, nebitno je, vi ste uspjeli, uspjeli ste pokrenuti stvari s mrtve tačke, a onda to što radite zaista ima smisla.’ Po ovoj definiciji onda mogu reći da sam uspio”, poručio je Teskeredžić.

PROČITAJTE I...

“Globalizacija i tehnologija već su učinile svoje, tako da ljudima više ime i prezime skoro i ne treba, svi smo postali samo brojevi i svuda traže od nas da “ukucamo” neki svoj identifikacioni broj, pa ako niste neki broj, neki konto ili pasvord, ne pomaže vam pa da ste i sam Putin ili Trump. Kako stvari stoje, vlasnici moćnih tehnologija već nas uče da nam mozak i razmišljanje nisu ni potrebni, oni imaju sve za naše glave, istina za naše mukom zarađene pare”

Govor o bosanskohercegovačkoj, a samim tim i bošnjačkoj književnoj produkciji, u stvari, govor je o njenom nepostojanju. To nepostojanje je suštinsko iako nije apsolutno. Knjige i dalje postoje, i dalje se pišu i publiciraju, sve je veći broj “autora”, a svijet društvenih mreža, digitalne štampe i kopirnica na drukčiji način određuje kako se taj status stiče. O savremenoj bosanskohercegovačkoj književnoj produkciji promišljam sa stanovišta pomalo ciničnog i manje-više ogorčenog pogleda s čitateljske margine svog kontinuiranog ali, ipak, nepotpunog uvida u sve objavljene knjige. Rukovodimo se mišlju da je pojedine autore bolje izostaviti nego o njihovim djelima pisati “napamet”. Predstavit ću knjige koje su privukle moju pažnju, a koje su objavljene 2019. i 2020. godine, a pregled koji nudim je u dobroj mjeri reduciran, i trebao bi biti tek kopča za temeljitije preglede kojima bi se, po prirodi stvari, trebali baviti časopisi za književnost i kulturu.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!