fbpx

Ubistvo Sulejmanija: Novi korak u rastakanju vrlo krhkog tkiva tzv. međunarodnih zakona i normi

Često potezana analogija da je ubistvo generala Kasema Sulejmanija ekvivalent ubistvu američkog sekretara odbrane samo je djelimično tačna – sekretari odbrane u Americi dolaze i odlaze, a Sulejmani je bio u ulozi drugog najmoćnijeg čovjeka Irana desetljećima. Osim toga, nijedan sekretar odbrane nije uživao poštovanje Amerikanaca kakvo smo se uvjerili da je Sulejmani uživao među Irancima gledajući snimke dženaze iz Irana

Piše: Bojan BUDIMAC

Trumpova “logika” da je ubistvo komandanta elitnih (Jerusalem) snaga Iranske revolucionarne garde iranskog generala Kasema Sulejmanija učinjeno u cilju mira jer je u suštini bila “preventivna akcija” koja je spriječila napade na američke interese u regiji, nije imala ozbiljno uporište (sa ili bez objavljivanja obavještajnih podataka koji bi je podržali) ni kada je izgovorena neposredno poslije atentata izvršenog 3. januara 2020. No, deklarativno odsustvo želje američkog predsjednika Donalda Trumpa za promjenom režima i/ili ratom protiv Irana gubi svaki kredibilitet eskalacijom prijetnji koje je uputio toj zemlji od tada.

Prije svega, treba reći da je pitanje da li će doći do rata između SAD i Irana pogrešno. Taj rat vodi se odavno na raznim frontovima, a upravo ga je Trumpova administracija eskalirala sankcijama koje poslije 40 godina mrcvarenja i kažnjavanja iranske nezavisnosti prvi put ozbiljno ugrožavaju stanovništvo. Pravo je pitanje da li će taj rat ući u fazu direktnog sukoba, kada se svaka kontrola nad događajima gubi, a neželjene posljedice postanu norma koja vodi u haos mnogo širih razmjera. Otud i teze o trećem svjetskom ratu.

Govoreći o neželjenim posljedicama, vrijedi se podsjetiti da je 2008. godine Izrael (rodonačelnik tzv. “ciljanih ubistava”) imao na nišanu tada drugog čovjeka “Hezbollaha” Imada Mugnijeha, ali je Mosad dobio crveno svjetlo od američke administracije za tu egzekuciju zato što se pored njega nalazio Kasem Sulejmani. Drugim riječima, administracija Busha 2, koja je bila sve samo ne naklonjena Iranu i/ili miru na Bliskom istoku, bila je itekako svjesna kakve bi posljedice takvo ubistvo izazvalo u regiji. Pri tome se mora naglasiti da je prije 12 godina Sulejmani, iako na istoj poziciji i u momentu kada je ubijen, bio mnogo dublje u sjenci iz koje je izašao tek tokom rata u Siriji. Dakle, nevjerovatno je da ljudi oko Trumpa (ništa manje ratni huškači nego za vakta Busha 2) nisu mogli pretpostaviti težinu tog čina.

Kasem Sulejmani bio je od 1998. godine komandant jedinica koje su primarno zadužene za tajne vojne operacije van granica Irana; dužnost koja ga je učinila voljenim od jednih i omrznutim od drugih, zavisno od utjecaja koje su njegovo djelovanje i akcije ostavljale ne živote ljudi koji žive ili su živjeli na polju njegovog djelovanja, a to je poprilično velik dio Bliskog istoka. S jedne strane, pomoć Irana (i Sulejmanija) palestinskom otporu izraelskoj okupaciji i blokiranoj Gazi ili “Hezbollahu” također protiv izraelske invazije i okupacije južnog Libana, te ne potpuno nezasluženi nadimci poput “krvnik Halepa” ili “ubica Idliba”, s obzirom na ulogu Irana u održavanju Bašara al-Asada u Siriji, s druge strane, čine dijelove kontroverze oko ovog čovjeka, kojeg je nemoguće smjestiti u konzistentan binarni model mišljenja.

Sulejmani je prije svega bio visoki dužnosnik Irana i eksponent iranske međunarodne / regionalne politike. Politike koja nije imuna na ekspanzionizam (dapače), s jakom dozom sektaštva. Stoga su pokušaji da ga se predstavi kao simbol antiimperijalizma – impuls tzv. ljevičara na Zapadu – podjednako glupavi kao i pokušaji Trumpa i njegove administracije da ga predstavi kao drugog Al-Bagdadija. Značaj i ozbiljnost ubistva Kasema Sulejmanija leži u tome da je Trumpova administracija napravila ogroman korak u nepoznato akcijom kakve su do sada bile rezervirane za nedržavne činioce (non-state actors). O bezakonju tog čina kasnije.

Upravo zbog činjenice da je Sulejmani državni dužnosnik, iransko vodstvo stavljeno je u, blago rečeno, tešku poziciju. Američka (teroristička) akcija je, s jedne strane, (po ko zna koji put) doprinijela jedinstvu iranskog naroda – zbog ekonomskih teškoća izazvanih američkim sankcijama potkopanog jedinstva, o čemu govore višemjesečni protesti – a s druge strane učinila je da taj, sada homogenizirani, narod zahtijeva / očekuje osvetu, odnosno akciju koja barem liči na reciprocitet. Međutim, reciprocitet je nemoguć. Često potezana analogija da je ubistvo Sulejmanija ekvivalent ubistvu američkog sekretara odbrane samo je djelimično tačna – sekretari odbrane u Americi dolaze i odlaze, a Sulejmani je bio u ulozi drugog najmoćnijeg čovjeka Irana desetljećima. Osim toga, nijedan sekretar odbrane nije uživao poštovanje (i obožavanje) Amerikanaca kakvo smo se uvjerili da je Sulejmani uživao među Irancima gledajući snimke dženaze iz Irana.

Uprkos usijanoj retorici Teherana i simbolici bez presedana u iranskoj (dugoj) historiji, poput podizanja crvene zastave na kupoli Jamkaran džamiji u svetom gradu Komu, koja simbolizira predstojeću odsudnu bitku, opcije Irana, ako želi da izbjegne frontalni sukob sa, budimo realni, najmoćnijom vojnom silom u ljudskoj povijesti, ograničene su na ono što je radio i do sada – posredne (proxy) napade na američku imovinu i saveznike u tom području, poput nedavnih napada na tankere u Zaljevu, napada Hutija na saudijske naftne instalacije ili napada iračkih šiitskih milicija na američke baze u Iraku i na američku ambasadu u Bagdadu. Marwan Bishara, politički analitičar Al Jazeere, piše o Khameneivim opcijama: “Dakle, odgovoriti hoće. Mogućnosti ima mnogo, a vrijeme neograničeno. Mogućnosti uključuju atentate, tajne operacije, ratovanje slabog intenziteta i poremećaje transporta nafte i pomorskih puteva u zaljevskoj regiji.”

Problem koji treba dobro odvagati jeste da je ovo za Iran situacija tipa “Kvaka 22”, ne može da ne odgovori, a svaki odgovor Amerikanci mogu da uzmu za pretekst za eskalaciju pa i frontalni sukob. Osim toga, ima dovoljno regionalnih igrača, prije svega udruženi zločinački poduhvat Tel Aviva, Dubaija i Rijada, koji bi se rado borili protiv Irana do posljednje kapi američke krvi – nešto čega je, čini se, donedavno bio svjestan i Trump, što ga je izgleda sprečavalo da napravi nepromišljenost poput ove od 3. januara. Spomenuta banda neće se libiti da izvede i false flag akciju kako bi im se snovi o “sječenju zmijske glave” (kralj Abdullah) ostvarili. Najbolji odgovor na ovaj naprasni Trumpov svrabež za otvorenim sukobom bila bi ona mudrost da se osveta najbolje služi hladna. Iranski vrh itekako ju je svjestan, ali unutrašnji pritisak bit će teško izbjeći. Osim toga, neki od proxyja koji se kunu na osvetu Sulejmanija mogu zapaliti šibicu u skladištu baruta bez iranskog učešća i znanja.

“Miroljubivi” Trump ne zaostaje u verbalnoj licitaciji prijetnjama, pa čak najavljuje na Twitteru ono što se u “ostatku sveta” smatra ratnim zločinima – napade na kulturne spomenike drage Irancima – ako Iran odgovori na Sulejmanijevo ubistvo. Time se Trump stavio rame uz rame s talibanskim i ISIL-ovskim barbarizmom, ali da li je to zaista za zgražanje? Jesmo li zaboravili da su američke okupacione snage omogućile, da ne kažem ohrabrile, pljačku Nacionalnog muzeja u Bagdadu? Razlika između Trumpovog barbarizma i barbarizma njegovih prethodnika u Bijeloj kući samo je u otvorenosti.

Trumpovo predizborno obećanje da će povući trupe iz Iraka (i Afganistana) i zaustaviti beskrajne i skupe ratove, kako sada stvari stoje, obrnuto je naglavačke i, bez obzira kojim putem događaji krenu, Irak će nastaviti biti žrtva američko-iranskog sukoba. Rezolucija koju je predložila iračka vlada u ostavci, a koju je na vanrednoj sjednici izglasao krnji irački parlament – sunitski i kurdski poslanici su je bojkotirali – a koja poziva strane trupe da napuste iračku teritoriju, izazvala je novu poplavu Trumpovih prijetnji, od kojih je “najmafijaškija” da, ako Irak hoće da Amerika napusti njegovu teritoriju, ima platiti milijarde dolara koje su SAD uložile u (o tempora o mores!) u vlastite vojne baze na – iračkoj teritoriji. No, ni na to se čovjek ne može iskreno zgroziti ako pamti tezu neokonzervativaca da će Iračani platiti američku agresiju na vlastitu zemlju i troškove njene okupacije.

Koliko je nemoguće predvidjeti tok daljnjih događaja kada je nepredvidljivi Trump u glavnoj ulozi, pokazuje breaking news koja je stigla kasno u ponedjeljak 6. januara da se američka armija sprema da napusti Irak. Dok je svijet zadržavajući dah čekao sljedeći potez Teherana, vratolomna krivina napravljena je u Washingtonu. Iako ovaj potez otvara mnoga pitanja na koje će se odgovori tražiti nakon zaključivanja i izlaska ovog broja Stava, ova deeskalacija (?) tenzije omogućava objema stranama da tvrde da su pobijedile – Trumpu da je ispunio predizborno obećanje, Teheranu da je Sulejmanijev šehadet donio željeni rezultat “protjerivanja” Amerikanaca iz Iraka.

Međutim, ovaj događaj tjera na razmišljanje o stanju svijeta. Možemo imati različita mišljenja o Kasemu Sulejmaniju, Iranu, Trumpu, Sjedinjenim Američkim Državama, Bliskom istoku i ukratko svemu, ali je činjenica da svjedočimo ubrzanom rastakanju vrlo krhkog tkiva tzv. međunarodnih zakona i normi. Guardian citira profesorku međunarodnog prava Mary Ellen O’Connell s Univerziteta Notre Dame: “Od Obame dolazi do stalnog razvodnjavanja međunarodnog prava”, rekla je O’Connell. “Sulejmanijeva smrt označava sljedeće razvodnjavanje – krećemo se niz padinu prema potpunom bezakonju.”

Ne bih stavio Obamu na početak rastakanja međunarodnog prava iako je njegov doprinos neupitan. Na vrh te padine ne bih stavio ni Busha 2, čiji je doprinos sigurno veći, jer je klizanje u bezakonje počelo mnogo prije njega. Međutim, moć jednog čovjeka da stavi bilo kog čovjeka u pravnu “crnu rupu” i da ga drži u kavezu bez suđenja, čak i bez podizanja optužnice, postepeno je pretvarano u pravo da bez suđenja “ciljano ubije” bilo kojeg čovjeka na planeti bespilotnom letjelicom, da bi sada to “bilo kojeg čovjeka” bilo prošireno i na zvaničnike protivničkih zemalja, nije održiv svjetski poredak. Do tog stanja smo došli po principu “kuhane žabe” ili po poemi pastora Niemöllera “Prvo su došli po…”

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!