fbpx

Ubila ga psiha

Sve je bilo lahko “dok je baja bila u tuđoj avliji”. Tek nakon što je potvrđen prvi slučaj, a nakon njega i ostali, drugačije smo počeli gledati na cijelu situaciju. Distanca u džamiji više nije upitna, a i maske se nose bez pretjeranog potenciranja. Što se ne nose u kafićima ili restoranima? – da sam konobar ili ugostitelj, bavio bih se tim pitanjem. Ovako, imam svoj emanet i on mi je prioritet

 

 

Piše: Safet POZDER

Vjerujem da ćete se složiti, ali mnoge lekcije iz srednje škole, pa i s fakulteta, naprosto se zaborave, kao da ih nikada nismo ni učili, a onomad smo znali noći i noći budni zbog njih provesti. Mehaničko štrebanje, valjda. Neke lekcije nam se, kao kakvi proplamsaji, jave kroz život, na trenutak nas vrate u te lijepe dane i opet izmigolje. Ima i onih kojima se mi, uglavnom silom prilika, vratimo. Te lekcije, čini mi se, dobiju potpunu formu i značaj tek onda kada ih život oboji svojim bojama i pozove na megdan svakodnevice.

Kako god. Ima i onih četvrtih. To su lekcije, cijela poglavlja ili tek poneke rečenice koje nam se iz nekog razloga ugnijezde u pamćenje i tu sviju svoje gnijezdo. Da li zbog specifičnih okolnosti, posebnog raspoloženja, nadahnutog izlaganja profesora – nije ni važno. Hal – rekli bi neki. Skoro da nema profesora za kojeg se bar jedan takav hal ne bi mogao prikačiti. I neka, valjda tako i treba biti.

Često mi se posljednjih sedmica, pa i mjeseci, javlja jedan takav hal. Sjedim u učionici IV-b razreda. Čas je psihologije. Kuršumlija, Begova džamija i Sahat-kula samo su dio onoga što se kroz prozor naše učionice jasno moglo vidjeti. Volio sam psihologiju. Zapravo, jedna od stvari koju ću uvijek sebi donekle zamjerati jeste to što se ovom predmetu nisam ozbiljnije posvetio, makar fakultativno. Kasnije ću shvatiti da je sam život zapravo najbolja lekcija psihologije, barem onome ko haje i trudi se tako posmatrati stvari.

Lekcije nam je jako vješto i nadahnuto kazivala profesorica Almedina Čelebić. Prvi put sam se suočio s činjenicom da je svaki čovjek ličnost za sebe, ali i s tim da se te iste ličnosti mogu dalje klasificirati na melanholike, sangvinike, kolerike i flegmatike. Ovom je potonjem, recimo, sve ravno do mora. Često ću poželjeti da mi se, ako ništa, a ono barem preko neke štele, uvaliti u ovu kategoriju, ali izgleda da to ne ide tako. Među lekcijama koje su mi se iz nekog razloga živo urezale u sjećanje – čini mi se da bih i sada iz pika mogao ispisati cijeli tekst o tome – bila su takozvana psihosomatska oboljenja. Kažem, možda je to zbog specifičnog načina na koji je profesorica lijepo kazivala lekciju, a možda i zbog faze kroz koju većina učenika ili studenata jednom prođe.

Naime, naleti period u kojem se štošta umisli, do te mjere da zaista vjerujemo da je istina. Jedni umisle da su prepametni, drugi da nemaju kapacitet za nešto, treći da su uzeti na zub od nekoga, četvrti da bi bolje prošli u nekoj drugoj školi… Mnogi umisle da su ozbiljno bolesni, da imaju – gluho i daleko bilo – rak, šećer ili barem aritmiju srca. Dovoljno je napipati kakvu kvržicu negdje po tijelu ili opipati puls nakon što se s Baščaršije pješke uspnete negdje na Bistrik, Mihrivode ili Breku i, avaj, eto, bolesni ste. Prošao sam, kao i mnogi koji su mi se jadali, dio ove psihološke golgote i nije bila nimalo ugodna.

Ne znam kako se to prebrodi. Nije sigurno uz onu izlizanu opasku: “Ma hajde, od nečeg se mora umrijeti!”, ali, hvala Bogu, prebrodi se. Rekao bih, klasični primjer hipohondrije, ali sam ja po tome dobro upamtio i pojam “psihosomatsko oboljenje”. U četiri riječi, to bi značilo “boli, a ne boli”.

I otkud meni baš takav hal danas?

Najlakše se opravdati isprobanim receptom i izgovorom – korona. Nije korona. Zapravo, korona se samo nakačila na mnogo toga što odavno tinja među narodom, odnosno u narodu. Psihološki gledano, jako loše stojimo. Uostalom, podaci o kupovini medikamenata i sredstava za smirenje na godišnjem nivou dovoljno govore. Mnogo je nemira, nervoze, neizvjesnosti i apatije među ljudima. Posmatram to lokalno, a kaže se da je “lokalno” zapravo najbistriji odraz “globalnog”. Korona je samo došla kao sol na ranu.

Nisam pobornik svakojakih teorija zavjere po pitanju virusa. Nisam ni od onih koji ga a priori prihvataju. Međutim, definitivno sam stava da se s nečim ovakvim ne treba ismijavati. Podsjećanja radi, NBA liga obustavljena je zbog lika koji se ismijavao, a potom se zarazio onim čemu se ismijavao. Takav stav zauzeo sam od početka i danas sam pri istom. Jasno, nisu to svi prihvatali na taj način. Kao imam, imao sam stanovitih poteškoća u tom pogledu. Teško je bilo objasniti ljudima potrebu nošenja maske ili održavanja fizičke distance u džamiji ili na nekom skupu. Jedni su prihvatili, drugi gunđali, a treći se odmakli pod izgovorom “kad ne može normalno, neću nikako”. I to razumijem. Razumijem i da smo, kao imami, dosadili svijetu uporno opetujući jednu te istu priču o restrikcijama i preporukama. Ipak, najispravnije je da o svemu govori struka, a mi, imami, samo ponavljamo stav i preporuke struke, bile one u tom momentu najbolje ili ne bile.

Međutim, zabrinjavajuće je da u svemu najviše ispašta običan čovjek, na čiju psihu sva ova situacija itekako ostavlja traga. Mnogi su se distancirali od svega. Mnoge je teško “dohvatiti” i na najobičniju kahvu, čak i uz poštovanje predviđenih mjera. Iskreno, mnogima nije drago ni da im se dođe. A ondje, na toj distanci, u toj začahurenosti, sve se pomno prati: koliko je novozaraženih, koliko je preminulih, jesu li stariji ili mlađi, ima li vakcine na pomolu, kad će sve ovo stati, hoće li ući u zimu, hoće li se imati šta jesti, kako će djeca u školu, šta ako se zarazim, je li sve izmišljeno… Ukratko, sve je više upitnika, a živjeti s upitnikom nad glavom i nije baš najugodnije. Da li su ti upitnici, ili barem mnogi od njih, opravdani i svrsishodni, to je već drugo pitanje, ali je činjenica da niču kao gljive poslije kiše.

Opet se vraćam na lokalni nivo. Sve je bilo lahko “dok je baja bila u tuđoj avliji”, rekao bih. Tek nakon što je potvrđen prvi slučaj, a nakon njega i ostali, drugačije smo počeli gledati na cijelu situaciju. Distanca u džamiji više nije upitna, a i maske se nose bez pretjeranog potenciranja od imama. Što se ne nose u kafićima ili restoranima? – da sam konobar ili ugostitelj, bavio bih se tim pitanjem. Ovako, imam svoj emanet i on mi je prioritet. No, emanet mi je i pomoći ljudima da što lakše savladaju upitnike s kojima se neminovno susreću.

U tom smislu, trudim se ne potencirati temu virusa korona kroz svoje javne nastupe (dosta je što ljudi prate silne vijesti i portale), osim kada budem direktno upitan za mišljenje ili savjet. Trudim se biti maksimalno vedar i raspoložen u komunikaciji s ljudima. Trudim se, a to su i instrukcija našeg muftije, pa i Rijaseta, da mi hutbe budu što kraće i sadržajnije. Kroz sedmične emisije na lokalnom radiju nastojim razvedriti i okuražiti ljude, a sve to da bi se izbjegao ili barem ublažio onaj fenomen koji sam učio iz psihologije – boli, a ne boli.

Važno je ispravno razmišljati i ispravno kanalisati svoju energiju. Važno je znati i biti svjestan da se većina onoga od čega čovjek strahuje zapravo nikad i ne desi. I, dakako, važno je znati i umjeti naći pravu riječ, u pravo vrijeme. Čini mi se vrlo umjesnim i svrsishodnim da spomenem jednu anegdotu na koju naletjeh na društvenim mrežama. Pomno sam je iščitao i, moram priznati, “ubila se” za ovu priliku.

Helem, riječ je o usmenoj arapskoj predaji, popularnoj na području Iraka, koja kaže da su u jednom tamošnjem selu živjeli na jednom kraju mudri Lukman, a na drugom čovjek po imenu Kamoon. Nakon nekog vremena, sretoše se i usaglasiše da je previše da u jednom selu žive dva mudraca. Da bi broj sveli na jednog, dogovore se da obojica sprave otrov koji će unakrsno ispiti, pa ko preživi, neka bude jedini mudrac u selu.

Prvi je otrov spravio Kamoon. Za to se vrijeme Lukman pripremao te je spravio dosta varenike i prokuhao vode. Izišao je pred svijet – ispijanje otrova imalo se desiti javno, pred seljanima – i ispio Kamoonov otrov, te pohitao kući i varenikom i prokuhanom vodom iz sebe izbacio otrov i očistio želudac.

Spravljajući svoj otrov za Kamoona, Lukman je zatražio da mu se dadne četrdeset dana roka za pripremu, što je i odobreno. Narednih dana Lukman bi sjedio pred svojom kućom i uporno tucao neke travke. Sve je to privlačilo pažnju seljana, pa i samog Kamoona, koga je razdirala silna znatiželja. Šta li to Lukman radi? Kakav li otrov spravlja? Zašto mu treba toliko vremena?

Kako su dani odmicali, Kamoonovo psihičko stanje bilo je sve teže. Umišljao je sve i svašta i počeo da strahuje od svakojakih misli. Napokon, predviđeni dani su istekli, te se pred narodom pojavio i Lukman sa svojim otrovom. Prepadnuti Kamoon jedva je uspio ispiti koji gutljaj, uslijed čega je na licu mjesta pao mrtav.

Ono što Kamoon nije znao jeste činjenica da je ustvari popio običnu vodu. Nije ga ubio nikakav otrov nego njegova psiha.

E pa, eto, dragi prijatelji, čini mi se da je poruka jasna. Lukman ili Kamoon – do nas je.

 

PROČITAJTE I...

“Podsjetio si me na mene, na moju mladost, pjesmu, igru, narodna veselja, teferiče, na momke koji su me begenisali i iza akšama dolazili pod moj prozor, dozivali me, ja se nisam odazivala, to se nipošto nije smjelo, takav je adet bio, a prijala su mi ta dozivanja, svake večeri su dolazili pod moj prozor, a ja bih sjedila na krevetu i po glasu razaznavala ko je ko... Bila sam lijepa, sine, plaho lijepa, pa su zato i dolazili, molili da se pojavim na pendžeru, makar na časak da me vide...”

Odlazak saborca, čak iako ga nisi poznavao, nikad nije jednostavan. Premda naokolo gori, za tebe u tom momentu sve prestane. Kao bez zvuka, jednim sam okom gledao u njegovo lice, a drugim u vojnike koji su pucali. A onda se odjednom vratiš, kao da izroniš. Mirniji, staloženiji, odlučniji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!