fbpx

U zavičaju Budaline Tala

Prostor Kulen-Vakufa i Orašca, navodi dr. Mujo Begić u knjizi Ljutočka dolino, nikad ne zaboravi u izdanju od 2004. godine, naseljen je u prastaro doba, čemu u prilog govori i činjenica da je u arheološkim istraživanjima pronađeno mnogo predmeta i ostataka koji to potvrđuju

 

Piše: Fahrudin VOJIĆ

Smješten u Ljutočkoj dolini tridesetak kilometara uzvodno od Bihaća, Orašac je rodno mjesto nekoliko vrlo značajnih ličnosti iz bošnjačke historije i epike u Krajini, ali i poprište jedne od najvećih krajiških tragedija i pokolja nad civilima tokom posljednja dva rata. U srednjem vijeku pripadao je Humskoj župi, a nakon osmanskih osvajanja Bosne nalazio se u sastavu Ostrovičke kapetanije. Hamdija Kreševljaković u knjizi Stari bosanski gradovi iz 1953. godine navodi da je grad Orašac sagrađen u periodu od 1703. do 1730. godine uz jednu srednjovjekovnu kulu.

“Godine 1782. bio je dizdar Ahmedaga, a iza njega Huseinaga Grozdanić i njegov sin, i ujedno zadnji dizdar Dervišaga. Godine 1833. bila su ovdje 3 topa. Naši Krajišnici tvrde da je Orašac zavičaj Budaline Tala, najmarkantnije ličnosti naše narodne epike”, navodi Kreševljaković.

Padom srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva pod osmansku vlast, a nakon procesa prihvatanja islama, tačnije od 15. stoljeća do habsburško-turskog rata i poraza Osmanlija pod kapijama Beča, rađa se posebni krajiški graničarsko-ratnički mentalitet, koji kroz cijeli taj period lebdi na vjetrometini stalnih krvavih okršaja i sukoba. Takav način života, kako piše dr. Amra Kozlica u radu Krajiška junačka epika, objavljenom u Zborniku radova Islamskog pedagoškog fakulteta 2013. godine, život na granici, isticao se kroz narodno stvaralaštvo koje je na najljepši način posvjedočilo o psihosocijalnom koloritu i estetskim normama tog bajkovitog i davnog vremena na krajištu Osmanskog carstva. “Nakon poraza kod Beča i potpisivanja mirovnog ugovora u Karlovcu 1699. godine, dolazi ne samo do protjerivanja i masovnog iseljavanja Bošnjaka sa područja Ugarske, Slavonije, Like, Krbave, dijelova Primorja, te gradova Knina, Sinja, Vrgorca sa Herceg-Novim nego i do ogromnog kulturalnog šoka koji je rezultat jednog srušenog civilizacijskog kruga. Možda se najviše zbog toga Bošnjaci tako grčevito drže svoje epske predaje, koju tako nježno njeguju i brižljivo prenose ‘sa koljena na koljeno’, baš kao jedini teleporter u vrijeme viteštva i viteške časti, u vrijeme tabuiziranog ‘junačkoga nāma’, zbog kojeg se gubila i glava.”

Sarajevski arheolog Vejsil Ćurčić u tekstu Starine iz okoline Bosanskog Petrovca, objavljenom u Glasniku Zemaljskog muzeja BiH od aprila 1902. godine, navodi da se iznad sela Gornji Štrbci (smješteno kod Nebljusa, koje se raspadom Jugoslavije nalazi u Republici Hrvatskoj, op. a.) diže ruševina nekog sredovječnog gradića čija je kula visoka 8 metara i sačuvala se do danas.

“Na njoj se vide tragovi kasnijeg pregrađivanja. Uslijed tih popravaka, promijenila je kula svoj prvobitni oblik. Veći dio gradića i džamija sagrađeni su za doba turske vladavine. Kraj kuće Bege Kurtovića leži u samom selu humak, na vršku toga humka nalazi se 13 starobosanskih nadgrobnih ploča od vapnenca. Po kazivanju Muhamed-bega Kulenovića, selo Orašac zvalo se nekada Bjelaj. Sjeveroistočno u šumi zvanoj krš leži na rubu krševite visoravni Prkos prostrana gradina, Gradina u Kršu, koja vlada cijelom oraškom ravnicom. Najveća duljina gradnje mjeri 580 m, najveća širina 284 m; na nekim mjestima ima u svemu 5 koncentričnih zaokruženih bedema, čiji se krajevi završavaju na jugozapadnoj strani mjesta na ivici strme stijene. Bedemi su od kamena. Ta građevina je jedna od najvećih u cijelom kotaru. Unutar bedema našlo se često hrblina od ilovastog posuđa, pravljenog prostom rukom te jedan utez od stana”, piše Ćurčić u pomenutom tekstu.

Interesantno je da je Ćurčić tekst o srednjovjekovnoj utvrdi i gradu Orašac naslovio s Orašec ili Orašac, što ukazuje na to da su oba imena bila u upotrebi.

Prostor Kulen-Vakufa i Orašca, navodi dr. Mujo Begić u knjizi Ljutočka dolino, nikad ne zaboravi u izdanju od 2004. godine, naseljen je u prastaro doba, čemu u prilog govori i činjenica da je u arheološkim istraživanjima pronađeno mnogo predmeta i ostataka koji to potvrđuju.

“Različiti ostaci koji su nađeni u okolini potvrđuju naseljenost ovog kraja još u doba Rimljana. Do turskog osvajanja Bosne ovaj kraj se nalazio u sastavu hrvatske države i bio je sastavni dio župa Lapac, Poljice, Hum i Nebljusi. U srednjem vijeku postojale su utvrde Ostrovica, Čovka i grad Orašac, za koje se može potvrditi postojanje u srednjem vijeku. Ovaj kraj je interesantan po tome što su i danas vidljivi tragovi ostataka starih gradova, utvrda i kula, i to kula na Kliševiću, kula Vrnograč, stari grad Orašac, kula Prkosi, kula Čovka, stari grad Ostrovica i Havala. Ovi stari gradovi i kule u najvećoj su mjeri devastirani, ali ipak su i danas vidljivi tragovi. Ove kule i stari gradovi kroz istoriju su mijenjali svoj izgled, oni su dozidavani, proširivani i rušeni. Turci su došli na ove prostore 1523. godine, kada su zauzeli Ostrovicu, što je za njih predstavljalo značajan uspjeh. Uviđajući značaj ovoga kraja za daljnja širenja Osmanskog carstva na zapad i prema Dalmaciji, Turci počinju graditi gradove Havalu i Orašac sa stalnim vojnim posadama. Poseban značaj kulenvakufski kraj dobiva osnivanjem kapetanija, tako da je osnovana i kapetanija stara Ostrovica. U sastav kapetanije stara Ostrovica ušli su Kulen-Vakuf ili Džisrikebir, što je zvanični naziv za Tursku, zatim Havala, Orašac i Čovka. Kapetanije su imale zadatak braniti granice i čuvati unutrašnjost teritorija, ali i važnije puteve i prevoje, da bi kasnije preuzeli i policijske poslove”, piše dr. Begić.

Dolina heroja neformalni je poslijeratni naziv za Ljutočku dolinu, koju uokviruju planina Ljutoč, Oraško brdo i gorski vijenac Čava, Ljutica, Dubrava i Buševićka Glavica. Najvećim dijelom kroz dolinu teče Una. Duž cijele doline nalazi se granica Bosne i Hercegovine s Republikom Hrvatskom. Historijski gledano, Ljutočani su izbjeglice iz Like, a njihovi potomci stoljećima kasnije nastanjuju ovu dolinu.

“Prema predaji, iz Like su izašli muslimani predvođeni dvojicom braće, Salih-agom i Ibrahim‑agom, te njihovom majkom Razom Kadunom. Njih su dvojica zahvaljujući ratnim zaslugama unaprijeđeni u čin paše. Također, osnovali su Kulen-Vakuf i Bosanski Petrovac i postali kapetani novoosnovanih kapetanija: Ostrovičke i Petrovačke. No stanovništvo je tu živjelo i ranije. Epske narodne pjesme poznate kao Krajiški ciklus vremenski radnju smještaju u vrijeme osmanskog vladanja Ugarskom, tj. Undžurovinom, kako je poznata u epskim bošnjačkim pjesmama. To je vrijeme do Bečkog rata (1683–1699), koji je rezultirao tektonskim promjenama”, kaže dr. Tarik Kulenović.

Put u dolinu heroja vodi s magistralne ceste M5, koja spaja zapadnu i istočnu Bosnu. Kod sela Dubovsko na raskrsnici lijevo cesta vodi niz guduru zvanu Duliba i tako 8 kilometara do prvog sela u dolini koje se zove Ćukovi. Prije ulaza u Ćukove vidljivi su brojni simboli Bosne. Prvo što se može uočiti jeste zelena, vjerska zastava okačena na ulazu u šehidsko mezarje. Nekoliko metara dalje, na samoj okuci, nalazi se spomen-ploča prvom poginulom Ljutočaninu koji je ubijen dok je branio od srpskih paravojnih formacija liniju ulaza u dolinu, a pored nje je zastava Republike Bosne i Hercegovine s ljiljanima. Sve je to dovoljno da onaj ko prvi put dolazi u ovaj kraj odmah shvati da je riječ o patriotima i herojima koji svoju rodnu grudu, svoju Krajinu i svoju Bosnu vole više od bilo čega na ovom svijetu, a to su dokazali i tokom posljednjeg odbrambeno-oslobodilačkog rata, kada je 5. korpus Armije RBiH dao nebrojeno šehida i heroja.

 

 

PROČITAJTE I...

Ništa se nije propustilo, na sve se stiglo. SDA je prvoosnovana stranka u BiH. U pola godine je uspostavila stranačku strukturu u svim bitnim mjestima, ne samo u BiH i Jugoslaviji već širom svijeta, do Amerike i Australije. A zatim je spektakularno pobijedila na novembarskim izborima. Atmosfera u “Holiday Innu” tog 26. maja 1990. godine bila je istinski svečana, bili smo ponosni na sebe, na govornike, na prepunu salu, na dobru organizaciju

Možete zamisliti kakav je odnos mogla imati jedna ostrašćena srpska policija prema uhapšenim, utamničenim, nezaštićenim “Turcima”, koji su, uz to, još i “Alijini mudžahedini” i koji “hoće rat”. Kakve su te torture mogle biti... Kakvo nečovječno postupanje protiv uhapšenih, protiv čitavog bošnjačkog civilnog stanovništva... U prvo vrijeme nisu nam ni advokate dozvoljavali. Jedna politika koja je kriva za genocid u Bosni šta je tek mogla činiti s nezaštićenim žrtvama na “svojoj teritoriji”, u kraljevačkim i bjelopoljskim kazamatima. Mučenja, batinanja, elektrošokovi, držanje u samicama po više mjeseci

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!