U šta se pretvorio jedan zapis o genocidu

Ni efendiju ni M. S. nisam ponovo vidio, ali ponekad bih, a i dok ovo pišem, razmišljao nije li ovakav, najblaže kazano, otužan epilog zapravo zorna ilustracija iliti opredmećenje stare narodne i mnogima teško shvatljive izreke: “Pomozi sirotu na svoju sramotu”

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Prije petnaestak godina, izvjesni hodža iz Gunje, Hrvatska, imena mu se ne sjećam, javio mi se i zamolio da se susretnemo u Tuzli. Dakako, u najkraćem, pojasnio je kojim povodom. Pristao sam. Tom prilikom rekao mi je da jedan od njegovih džematlija, polupismen i gladan publiciteta, silno želi objaviti knjigu o svom, po njemu, nesvakidašnje zanimljivom životu, da se njemu, hodži, već popeo na glavu stalnim pričama i insistiranju na tome, da je, na koncu, odlučio iz svog džepa platiti troškove štampanja knjige, no, kako je tekst u haotičnom stanju, trebalo bi ga posložiti, uobličiti, od ničeg napraviti nešto, te da je, raspitujući se, od kolege iz Tuzle doznao za mene i dobio informaciju da bih ja “od ničeg mogao napraviti nešto”.

Kad mi je dao rukom pisan džematlijin životopis, tekst je zaista bio u očajno lošem stanju, ali, kako je riječ o poslu, brzo smo se oko svega dogovorili. I krenuo sam, a o onom šta će se desiti po objavljivanju knjige nešto kasnije. Evo nekoliko temeljito “ispeglanih” fragmenata:

“Priča koju namjeravam ispričati, moju životnu priču, ne smatram neobičnom – ni po intenzitetu dešavanja, niti po veličini patnje koju sam podnio. Svjestan sam, naime, da postoje brojne osobe čije su životne sudbine mnogo teže, brutalnije i potresnije, ali ono što me je ipak ponukalo da životna dešavanja pretočim u literarni tekst, naročito ona iz Drugog svjetskog rata, sadržano je u činjenici da ono što se ne zapiše brzo prekrije zaborav, te u mom dubokom uvjerenju da o zlu treba govoriti, suprotstavljati mu se na svaki način, pa i na ovakav, i ostaviti tako zapis sadašnjim i budućim generacijama s namjerom da se, uz Božiju pomoć, priča koja slijedi nikad i nikom ne desi.

Zovem se M. S. i rođen sam 1931. godine u selu Žlijeb, nedaleko od Višegrada, gdje sam proveo rano djetinjstvo i završio osnovnu školu. Moje rodno selo, u kome je živjelo šezdeset pet domaćinstava, nalazi se na drugoj, desnoj obali rijeke Drine, pet kilometara udaljeno od granice sa Srbijom. Selo je bilo naseljeno muslimanskim življem, premda je u njemu živjelo i nekoliko pravoslavnih porodica. Tad se živjelo isključivo od stočarstva i zemljoradnje, međutim, selo je bilo izrazito pasivno, obradive površine nekvalitetne, pa su prinosi od usjeva bili skromni i nedostatni. Moji roditelji i nas četvero djece živjeli smo u siromaštvu i jedva nekako preživljavali. U takvim okolnostima dočekali smo početak Drugog svjetskog rata, kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije i uspostavu marionetske Nezavisne Države Hrvatske.

U sastav novoformirane NDH ušla je cijela Bosna i Hercegovina, koja je bila podijeljena na italijansku i njemačku okupacionu zonu. Višegrad je, tako, potpao pod italijansku, južnu okupacionu zonu. Vrlo brzo, već u aprilu 1941. godine, u Višegradu je uspostavljena ustaška vlast i postavljene vojne formacije na granici prema Srbiji. Međutim, nedugo potom, četnici iz Srbije, koji su zapravo bili razbijeni ostaci poražene vojske Kraljevine Jugoslavije, napali su ustaške graničare, a ovi su, navrat-nanos, pobjegli u Višegrad, koji je osiguravalo deset hiljada italijanskih vojnika.

Tako su muslimanska sela ostala nebranjena i ostavljena na nemilost srbijanskim i domaćim četnicima. Domicilni Srbi, potpomognuti od srbijanskih četnika, odmah su se naoružali i započeli sistematsko istrebljenje muslimanskog stanovništva. Bitno je naglasiti da su te zločine činili najčešće ili isključivo domaći Srbi, naše komšije koje su živjele s nama i koje smo dobro poznavali. Mnogo je muslimana ubijeno u tom prvom talasu četničkog divljanja, kad su ubijani nasumice, iz čista mira, bez obzira na spol i uzrast, a kasnije, nakon prvog zločinačkog udara, zalazili su po kućama, uglavnom noću, odvodili ljude i likvidirali ih. Preostali preživjeli muslimani nisu smjeli zaključavati kuće, odnosno, to im nije bilo dozvoljeno, kako bi četnici mogli doći kad žele, da opljačkaju nešto ili ubiju nekog. Ni štale se nisu smjele zaključavati. Četnici su dolazili i odvodili stoku i niko nije smio izaći iz kuće.

Naravno, muslimani koji su bili sposobni za to pokušavali su pobjeći i probiti se do Višegrada, ali uglavnom bezuspješno, jer četnici su postavili žicu u šumu kroz koju su muslimani morali proći, na tu žicu stavili su zvona, a i pse privezali. Pošto se bježalo isključivo noću, ljudi ne bi vidjeli tu žicu, dodirnuli bi je, zvona bi zazvonila, psi zalajali i ti bi muslimani bili uhvaćeni i zvjerski ubijeni. (…)”

Dakle, tekst sam posložio, uobličio, stilski diskretno dotjerao, mnogo toga dopisao, još više otpisao i dostavio ga efendiji iz Gunje. Efendija je potom platio sve što je platiti trebao i knjiga bi objavljena. Ali, tad počinju problemi. M. S. je, pročitavši tekst, sav ushićen, pao u stanje narcisoidnog delirija, počeo se graditi istinskim autorom knjige, velikim autorom ustvari, o tome pričao svuda naokolo i, onako samoljubivo sluđen, žestoko se okomio na efendiju uz optužbe da ga je prevario, pokrao, da pouzdano zna da se “njegova” knjiga prodala u više od stotinu hiljada primjeraka, da sve to skupa neće završiti tek tako, da će ići dokraja, da će se boriti za svoje pravo, da će sud reći svoje…

Bio sam izvan te priče i sve ovo je dopiralo do mene posredno, ali, budući da sam se jednom susreo s M. S. i iz prve ruke vidio i shvatio o kakvoj se osobi radi, sklon sam vjerovati da je tako i bilo.

P. S. Ni efendiju nisam ponovo vidio, ali ponekad bih, a i dok ovo pišem, razmišljao nije li ovakav, najblaže kazano, otužan epilog zapravo zorna ilustracija iliti opredmećenje stare narodne i mnogima teško shvatljive izreke: “Pomozi sirotu na svoju sramotu.”

Po svemu sudeći, jeste.

PROČITAJTE I...

Prebacio je pušku preko leđa, zgrabio zolju i počeo trčati kroz tranšeju prema rovovima 7 i 8. Ja sam potrčao za njim i nakon petnaestak metara čusmo kad naši povikaše: “Evo ih, evo ih...” Provirio sam i ugledao četnike kako pogureni idu prema susjednom rovu. Bilo ih je sigurno 150. Tad je proključalo sa svih strana

Skoči kao oparen, ukočeno me pogleda i umah preblijedi kao krpa. Vidim, odlično je shvatio šta sam mu rekao, no ne bih dalje i više o tome. Kako god, dok sučeljenih pogleda bez riječi odmjeravamo snage, osjetih da se nakostriješeni B. smiruje, a u njegovim očima i govoru tijela uopće također osjetih respekt, strah štaviše, jer sam prvi put progovorio brutalno, nemilosrdno jezikom koji jedino razumije, jezikom koji je, izrečen iz mojih usta, za poganog B. bio ogromno iznenađenje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!