U NOVOJ ŽELIMO, U NOVOJ ŽELIMO…

No, ostavimo pamet po strani – a to, priznat ćemo, često činimo – i zapitajmo se šta bismo to mi, u Bosni i Hercegovini, mogli poželjeti u 2019. godini, i to onako kako samo mi znamo; skromno i iz dubine duše

Piše: Safet POZDER

 

“Od Boga smiješ iskati samo pamet, jer kad imaš pamet, sve se ostalo nekako namakne. Bez pameti je muka”, rekao mi je jednom jedan, i to nakon što sam poželio da mu Bog dadne dobro zdravlje. Kad se sve to malo odvaga, nema se kud nego priznati da je bio u pravu, jer, kakva mu fajda od zdravlja ako ga pamet napusti.

No, ostavimo pamet po strani – a to, priznat ćemo, često činimo – i zapitajmo se šta bismo to mi, u Bosni i Hercegovini, mogli poželjeti u 2019. godini, i to onako kako samo mi znamo; skromno i iz dubine duše. U dosta bogatoj ponudi želja mogli bismo, recimo, odabrati:

Da, kao i sve ostale zemlje, ili barem velika većina njih, napokon dobijemo tekst himne, pa da i naši sportisti ne zvjerlaju pogledom po tribinama nego da pjevaju kao i rivali.

Da nas bar jednu godinu poštede beskrajnih repriziranja Vize za budućnost i Naše male klinike. Ako već mora, Bolji život može i ostati, ali ovo dvoje – nikako.

Da se pokuša odrediti trasa autoputa Sarajevo – Beograd, pa makar nam se ni praunučad tuda ne provozala.

Da se već jednom popune ti famozni upitnici i uzvičnici Evropske unije.

Da umjesto dvije škole pod jednim krovom dobijemo jednu školu pod jednim krovom.

Da Austrija i Njemačka ukinu vize.

Da se lajkovi na Facebooku i Twitteru udvostruče i da se obavezno uvede opcija “dislajk”. Isto važi i za Instagram.

Da se ukine manji entitet, pa makar se zbog toga morao ukinuti i onaj veći.

Da se sredi onaj tunel između Jablanice i Konjica, onaj što u njemu vazda nešto rade, a on kapi li, kapi.

Da se, vozeći po bosanskohercegovačkim gradićima, posebno ljeti, ne moraju zatvarati prozori automobila iz straha da nam ne uleti kakva diploma s kakvog privatnog univerziteta.

Da cigare ne poskupljuju svaka dva mjeseca nego da ih odmah dignu na minimalno cenera, pa nek’ puši ko hoće.

Da pojeftine tablete za smirenje. Barem Lexilium.

Da težina školskih ruksaka za djecu spa’ne s 20 na maksimalno 15 kg.

Da se ono P za vozače početnike preinači u neko drugo slovo, recimo B (engleska varijanta), jer P može imati svakakvih konotacija.

Da nam eMeMeF bar jednom dadne bespovratni kredit, onako, na lijepe oči. Vala smo zaslužili.

Da učestvujemo na Evroviziji, ako ništa, a ono bar da svijet zna da postojimo.

Da na Zvezdama Granda pobijedi Hercegovac; dosta je više i Bosanaca.

Da se na vrijeme zna cijena maline pa da ljudi odluče je li isplatnije saditi ili čupati.

Da se godišnja doba poslože kako treba, onako kako i piše, pa da ljeto bude ljeti, a zima zimi, a ne da proljeće bude ujesen, a jesen u aprilu.

Da se uvede dodatni čas historije u nastavne programe, a da se, umjesto toga, smanji kvota geografije, jer nam je ionako historija sve duža, dok je geografija sve kraća.

Da pojeftine osnovne životne namirnice, a za cijenu goriva nas uopće nije briga; ionako nas vozaju kako stignu.

Da nas zaobiđu poplave, požari i zemljotresi, i da bude kiše, ali onako, umjereno – ako prisuši, da ima, a ako se šta upali, da gasi.

Da se javno, na televiziji, obznani da Djed Mraz ne postoji, kako nam djeca ne bi nosila traume od kojih se i mi danas još oporavljamo, nakon što smo to shvatili.

Da se riječ “majmun” zabrani čak i u žargonskoj upotrebi jer se drugačije ne može oboriti davno oborena teorija evolucije.

Da nam najveći problem u državi budu zastave.

Da se barem krene razmišljati o mogućnosti izgradnje nacionalnog stadiona, ali isključivo za potrebe A reprezentacije.

Da se riješi pitanje magle i zagađenog zraka u Sarajevu, a onda će, valjda, na red doći i Zenica, Tuzla i drugi gradovi.

Da neko iz Predsjedništva, ili neko drugi čija se pika, urgira malo kod ovih iz NBA lige da igraju malo ranije; tako bismo i mi ponekad mogli vidjeti Jusufa ili Džanana, a i Amerikancima neće ništa biti ako budu igrali prije umjesto poslije ponoći.

Da se jako sprijateljimo s, recimo, Austrijom, pa da političare koji nam skijaju po živcima serbez možemo poslati k njihovom gospodinu Sebastijanu…

Da se napokon izvrši kvalitetna i temeljita revizija revizije svih revizija.

Da se sačini kalendar važnih događaja za Bošnjake pa da odmah znamo oko čega ćemo se razići.

Da se odredi valja li nam ijedan sportski komentator, pa ako ne valja, da opletemo po ovima iz komšiluka iliti susjedstva.

Da i mi donesemo kakvu rezoluciju – o bilo čemu, čisto nek’ se zna.

Da se broj političkih stranaka zakonski ograniči i svede na razumnu mjeru – recimo, maksimalno stotinu.

Da se policiji povećaju, a kriminalcima smanje ovlasti.

Da se usaglasi kako se tačno kaže; po pe-esu ili po ju-su i da se ljudima kaže ko su zapravo ta dvojica.

Da se plasman na Euro 2020 proslavi odmah u novembru, čim dobijemo Italiju.

Da bar na jednim izborima svi ne proglase pobjedu.

Da se čim prije saberu reagiranja i javni istupi visokog predstavnika tokom 2018. godine i ukoriče u knjigu, te da se neko ozbiljno raspita postoji li negdje konkurs za najkraće publicirano djelo jer bismo tako imali ozbiljne šanse da u nečemu izdominiramo.

Da se i u našoj zemlji pokrene neki rijaliti šou jer znamo i mi biti, gluho bilo, i ’vaki i ’naki.

Da se na našim olimpijskim planinama organizira barem jedna sesija ski-skokova, makar i revijalno, jer bi bilo grehota ne ugostiti Noriaki Kasaija dok još nije zašao u godine.

Da se iskopaju obrisi barem jedne piramide, a da se pronađe još koja, po mogućnosti u Hercegovini.

Da se utanači jednom da li je Meša naš ili njihov.

Da za dvanaest mjeseci Sarajlije u Novu pred Vječnom vatrom uđu uz Jalu i Bubu.

Da se ponovo razmisli o Safetu, jer, svaka čast i Robertu, i Vahi, i Meši, i Kodri, ali, Safet je Safet.

Da se ovi iz zimskih službi malo ažuriraju po pitanju praćenja vremenske prognoze pa da, umjesto u kući i u krugu najmilijih, snijeg dočekaju barem pred kućom.

Da Velež bude jesenji prvak.

Da svaki vozač ima po dva automobila, registrirana po principu par-nepar, za svaki slučaj.

Da se vrati gospođa Anđela.

Da se, kada je u pitanju VAR, u nas uvede obavezno nošenje zaštitnih naočala – mogu otići oči.

Da nam bude manje loše nego u 2018.

Da dođemo k sebi, dok još imamo kome.

Da bar poneku od navedenih želja ne moramo ponavljati i dogodine.

Dosta. Vragu malo bilo.

 

 

PROČITAJTE I...

“Moramo uzeti u obzir globalni kontekst u kojem djelujemo sa svim globalnim trendovima koji su dominantni u javnom prostoru, koji nikako ne idu naruku odgoju utemeljenom na jasnim tradicionalnim vrijednostima. Trebamo se pozabaviti adekvatnim odgovorom na ove trendove pa onda na jasnim strategijama graditi i odgojno-obrazovni sistem kakav želimo. Ovo je veliki izazov, nije lahko tražiti kvalitet u savremenom kontekstu, ali nemamo alternativu”

Prvi je Bošnjak koji se poklonio caru Franji. Izabran je za počasnog Vladinog savjetnika, a bio je među najzaslužnijim za gradnju pruge od Zenice do Sarajeva. Jedan je od osnivača Dioničke banke. Sudjelovao je i u Vladinom istraživanju autentičnog bosanskog grba i zastave. Tokom mandata gradonačelnika Sarajeva grad je dobio Vijećnicu, Zemaljsku bolnicu, električnu centralu, gradsku tržnicu, električnu rasvjetu i tramvaj, a reguliran je i tok Miljacke. Osnivač je lista Bošnjak, a potpisao se i u prvi Glasnik Zemaljskog muzeja. Zagovarao je integralno bošnjaštvo kao nacionalnu odrednicu stanovnika Bosne ma kojoj vjeri pripadali. Zagovarao je i uključenje Bosne i Hercegovine u tokove zapadnoevropske nauke, ali je u isto vrijeme insistirao na očuvanju specifičnih duhovnih i kulturnih formi stoljećima prisutnih na ovim prostorima. Bio je pisac, sakupljač narodnih umotvorina, političar i kaligraf, pionir bošnjačkog kulturnog preporoda. Ime mu je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!