fbpx

U Miošić da napišem knjigu

Ohrabren dobrim kritikama, hoću novu knjigu da pišem! A zima bila ljuta, žestoka, iz kuće izlazi samo ko mora! Ma milina! Mislim, milina za pisanje! I, tako, nahajcam ti ja onu moju peć, pucketa u njoj suha cerovina, ispred mene pisaća mašina, papir, kahva, cigare, a prozor mi ovako... Eto, k'o tu gdje ti sad sjediš, samo malo ulijevo! I sve gledam kroz prozor kako sipa ona bjelina! I sva zgoda bi: niti me ko uznemirava, niti mi šta ječi i kmeči, ideju sjajnu imam, znam šta hoću, ali džabe ti sve – ni slova

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

U stolarskoj radnji mog dobrog druga R. nekakva galama. Zapravo i nije. Dok prilazim radnji, čujem samo glasni i neartikulirani monolog Fuada Kršlaka, vječitog pisca u pokušaju, dosadnog, napornog, umišljenog, polupismenog, od one sorte ljudi koje nije dobro vidjeti na ulici, a kamoli biti u njihovoj blizini.

Stoga, u nedoumici, znajući šta me čeka, zaustavljam se nekoliko koraka ispred radnje. Ali, kako je moja namjera vidjeti se s R., ipak ulazim, a s Kršlakom ću već nekako izaći nakraj. Ili, ako ništa, osaburiti ga. Ulazim, pozdravljam i slušam ovo:

– Veliš, ideš na more?! U januaru?! – pita ga R.

– Šta ću?! Moram!

– Zašto?

– Ima jedno selo… Znaš li gdje je Gradac? Znaš!? Eh, u blizini ima jedno selo, Miošić se zove! Eto, u to selo želim otići!

– Zašto baš u to selo?

– Jedino ondje mogu pisati! Da, da, zaista! Sve što sam napisao, napisao sam u tom selu. Odem, tako, dolje na petnaestak dana, sedam dana uopće ne izlazim iz sobe, malo jedem, malo spavam, za to vrijeme napišem grubu, radnu verziju teksta, a potom plandujem, ne mislim ni o čemu! Kad se vratim kući, uzmem rukopis, izbrusim ga, i to je to! A ovdje… Ovdje ne mogu pisati, definitivno ne mogu! A imam sjajnu, genijalnu ideju! Valja mi ići!

– I samo u tom selu možeš pisati!? Kako to?

– Ne znam, ne znam… Bio sam jednom dolje, davno… Zaglavio s nekom curom… Krenuli na Brač, usput ostali bez love, pa se uvalili u taj Miošić kod nekih njenih prijatelja! Dobri neki ljudi bili! Samo puno, brate, piju! A i ta moja, mislim tadašnja cura, pristala s njima pa se ne trijezni. I šta ću? Sjednem i pišem! I napišem, za sat i frtalj, sjajnu pripovijetku! Znaš onu moju pripovijetku Iščekivanje?

– Ne, ne znam.

– Nebitno! I napišem ti ja tu pripovijetku, pa čitam, čitam… Čitam i čudom se čudim, toliko je to dobro bilo! Ipak, pametan i promućuran kakav već jesam, pustim da se to malo ohladi, da prenoći! Kad ujutro, vidim, dobro, stvarno dobro! Pa pročitam još jednom, a ono napisano zvoni od samo meni svojstvene književne snage! I, dragi si moj, napišem ti ja u tom Miošiću cijelu knjigu! Cijelu! Pa i knjigu objavim, lijepi moj R.! Aman sreće, aman radosti! Uspravim se, tako, hodam ulicom, dignem glavu, zemlju ne gledam, a oblaci mi nekako blizu, skroz blizu, čini mi se, eto, rukama bih ih mogao dohvatiti!

– Pa, jesi li?

– Ma, nisam! To se tako kaže! Helem, ohrabren dobrim kritikama, hoću novu knjigu da pišem! A zima bila ljuta, žestoka, iz kuće izlazi samo ko mora! Ma, milina! Mislim, milina za pisanje! I, tako, nahajcam ti ja onu moju peć, pucketa u njoj suha cerovina, ispred mene pisaća mašina, papir, kahva, cigare, a prozor mi ovako… Eto, k’o tu gdje ti sad sjediš, samo malo ulijevo! I sve gledam kroz prozor kako sipa ona bjelina! I sva zgoda bi: niti me ko uznemirava, niti mi šta ječi i kmeči, ideju sjajnu imam, znam šta hoću, ali džabe ti sve – ni slova! Mislim, ne bukvalno ni slova, napišem ja ponešto, ali slabo, brate, slabo! Vidim, nije dobro! Ode književni ugled, karijera, ugovor, honorar, intervjui, novinski članci, ode sve! I šta ću?! Spakujem se i na more! U taj Miošić! I napišem ondje knjigu, i to kakvu knjigu! Eh, sad, ne pitaj me kako, zašto… Ne znam, ne znam…Ubij me, ali ne znam zašto samo u tom Miošiću mogu pisati! Eto, tako je to!

– Dakle, valja ti ići!?

– Ma, bih ja, ali kako? Pare prebijene nemam!

– Aman, Fudo, hvala ti, od srca ti hvala, dan si mi uljepšao, jedva izusti R. i prasnu u grohotan smijeh. A i ja s njim. I, kao nikad do tada, prolomom smijeha učini mi se na trenutak kako se vedrinom ispuni i osvijetli tiha, neugledna i od ljudi i vremena zaboravljena stolarska radnja.

 

 

 

 

Prethodni članak

Hočko i crkvena zvona

PROČITAJTE I...

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!