U Miošić da napišem knjigu

Ohrabren dobrim kritikama, hoću novu knjigu da pišem! A zima bila ljuta, žestoka, iz kuće izlazi samo ko mora! Ma milina! Mislim, milina za pisanje! I, tako, nahajcam ti ja onu moju peć, pucketa u njoj suha cerovina, ispred mene pisaća mašina, papir, kahva, cigare, a prozor mi ovako... Eto, k'o tu gdje ti sad sjediš, samo malo ulijevo! I sve gledam kroz prozor kako sipa ona bjelina! I sva zgoda bi: niti me ko uznemirava, niti mi šta ječi i kmeči, ideju sjajnu imam, znam šta hoću, ali džabe ti sve – ni slova

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

U stolarskoj radnji mog dobrog druga R. nekakva galama. Zapravo i nije. Dok prilazim radnji, čujem samo glasni i neartikulirani monolog Fuada Kršlaka, vječitog pisca u pokušaju, dosadnog, napornog, umišljenog, polupismenog, od one sorte ljudi koje nije dobro vidjeti na ulici, a kamoli biti u njihovoj blizini.

Stoga, u nedoumici, znajući šta me čeka, zaustavljam se nekoliko koraka ispred radnje. Ali, kako je moja namjera vidjeti se s R., ipak ulazim, a s Kršlakom ću već nekako izaći nakraj. Ili, ako ništa, osaburiti ga. Ulazim, pozdravljam i slušam ovo:

– Veliš, ideš na more?! U januaru?! – pita ga R.

– Šta ću?! Moram!

– Zašto?

– Ima jedno selo… Znaš li gdje je Gradac? Znaš!? Eh, u blizini ima jedno selo, Miošić se zove! Eto, u to selo želim otići!

– Zašto baš u to selo?

– Jedino ondje mogu pisati! Da, da, zaista! Sve što sam napisao, napisao sam u tom selu. Odem, tako, dolje na petnaestak dana, sedam dana uopće ne izlazim iz sobe, malo jedem, malo spavam, za to vrijeme napišem grubu, radnu verziju teksta, a potom plandujem, ne mislim ni o čemu! Kad se vratim kući, uzmem rukopis, izbrusim ga, i to je to! A ovdje… Ovdje ne mogu pisati, definitivno ne mogu! A imam sjajnu, genijalnu ideju! Valja mi ići!

– I samo u tom selu možeš pisati!? Kako to?

– Ne znam, ne znam… Bio sam jednom dolje, davno… Zaglavio s nekom curom… Krenuli na Brač, usput ostali bez love, pa se uvalili u taj Miošić kod nekih njenih prijatelja! Dobri neki ljudi bili! Samo puno, brate, piju! A i ta moja, mislim tadašnja cura, pristala s njima pa se ne trijezni. I šta ću? Sjednem i pišem! I napišem, za sat i frtalj, sjajnu pripovijetku! Znaš onu moju pripovijetku Iščekivanje?

– Ne, ne znam.

– Nebitno! I napišem ti ja tu pripovijetku, pa čitam, čitam… Čitam i čudom se čudim, toliko je to dobro bilo! Ipak, pametan i promućuran kakav već jesam, pustim da se to malo ohladi, da prenoći! Kad ujutro, vidim, dobro, stvarno dobro! Pa pročitam još jednom, a ono napisano zvoni od samo meni svojstvene književne snage! I, dragi si moj, napišem ti ja u tom Miošiću cijelu knjigu! Cijelu! Pa i knjigu objavim, lijepi moj R.! Aman sreće, aman radosti! Uspravim se, tako, hodam ulicom, dignem glavu, zemlju ne gledam, a oblaci mi nekako blizu, skroz blizu, čini mi se, eto, rukama bih ih mogao dohvatiti!

– Pa, jesi li?

– Ma, nisam! To se tako kaže! Helem, ohrabren dobrim kritikama, hoću novu knjigu da pišem! A zima bila ljuta, žestoka, iz kuće izlazi samo ko mora! Ma, milina! Mislim, milina za pisanje! I, tako, nahajcam ti ja onu moju peć, pucketa u njoj suha cerovina, ispred mene pisaća mašina, papir, kahva, cigare, a prozor mi ovako… Eto, k’o tu gdje ti sad sjediš, samo malo ulijevo! I sve gledam kroz prozor kako sipa ona bjelina! I sva zgoda bi: niti me ko uznemirava, niti mi šta ječi i kmeči, ideju sjajnu imam, znam šta hoću, ali džabe ti sve – ni slova! Mislim, ne bukvalno ni slova, napišem ja ponešto, ali slabo, brate, slabo! Vidim, nije dobro! Ode književni ugled, karijera, ugovor, honorar, intervjui, novinski članci, ode sve! I šta ću?! Spakujem se i na more! U taj Miošić! I napišem ondje knjigu, i to kakvu knjigu! Eh, sad, ne pitaj me kako, zašto… Ne znam, ne znam…Ubij me, ali ne znam zašto samo u tom Miošiću mogu pisati! Eto, tako je to!

– Dakle, valja ti ići!?

– Ma, bih ja, ali kako? Pare prebijene nemam!

– Aman, Fudo, hvala ti, od srca ti hvala, dan si mi uljepšao, jedva izusti R. i prasnu u grohotan smijeh. A i ja s njim. I, kao nikad do tada, prolomom smijeha učini mi se na trenutak kako se vedrinom ispuni i osvijetli tiha, neugledna i od ljudi i vremena zaboravljena stolarska radnja.

 

 

 

 

Prethodni članak

Hočko i crkvena zvona

PROČITAJTE I...

Prebacio je pušku preko leđa, zgrabio zolju i počeo trčati kroz tranšeju prema rovovima 7 i 8. Ja sam potrčao za njim i nakon petnaestak metara čusmo kad naši povikaše: “Evo ih, evo ih...” Provirio sam i ugledao četnike kako pogureni idu prema susjednom rovu. Bilo ih je sigurno 150. Tad je proključalo sa svih strana

Skoči kao oparen, ukočeno me pogleda i umah preblijedi kao krpa. Vidim, odlično je shvatio šta sam mu rekao, no ne bih dalje i više o tome. Kako god, dok sučeljenih pogleda bez riječi odmjeravamo snage, osjetih da se nakostriješeni B. smiruje, a u njegovim očima i govoru tijela uopće također osjetih respekt, strah štaviše, jer sam prvi put progovorio brutalno, nemilosrdno jezikom koji jedino razumije, jezikom koji je, izrečen iz mojih usta, za poganog B. bio ogromno iznenađenje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!