fbpx

U još jednoj posjeti Koraju: Nesretno mjesto, toliko da čovjeku pamet staje

“Rođen sam u Tuzli, dvije godine nakon rata, a u Koraju živim zadnjih pet godina, doduše, ne svojom voljom, otac je želio da se vratimo i, eto, tu sam, a da je dobro, nažalost, nije. Nema života ovdje. Pa, uostalom, vidjeli ste i sami, sve je prazno, pusto, nigdje nikog. Odlazim, bilo gdje. Doduše, ne baš bilo gdje, neke konkretne korake u tom pravcu već sam napravio, ali ne bih o tome, da ne ureknem nijet”

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Tokom zadnje posjete Koraju, krajem februara ove godine, nešto duže zadržao sam se u Kovačevića Mahali, rodnoj mahali mog oca, nekad gusto naseljenoj, s klasičnim bosanskim kućama s obiju strana glavne ceste, s kaldrmisanim avlijama, brižljivo uređenim ružičnjacima, a danas, uviđam to dok pažljivo gledam svuda naokolo, do krajnosti mi neprepoznatljivoj, načičkanoj novoizgrađenim i uglavnom praznim kućama, u beton i željezo okovanim (istina, četnici su tokom ljeta 1992. godine opljačkali i do temelja spalili Koraj, pa prepoznatljiv ne može ni biti, ali ono što me je zaista rastužilo jesu ogromne, hladne bezlične kuće, potpuno neuklopljive u nekad skladnu ambijentalnost mahale), no, da ne duljim, ono što me je, kako rekoh, nešto duže zadržalo u ovoj mahali bila je posjeta mezarju u kojem su ukopani moji preci s očeve strane i razgledanje također novoizgrađene džamije, jedne od tri u mjestu, smještene u samom središtu mahale.

Zanimljivo, ova džamija, nevelika, skromna, ali ostvarena i lijepa u svojoj jednostavnosti, nikad nije imala ime, a zbog čega, barem meni, nije poznato. Tako, hroničari Koraja, napose Alija Hamzić, vele samo to da je džamija u Kovačevića Mahali izgrađena 1903. godine na zemljištu koje je uvakufio Alija Agić, kao i također štur podatak da se u neposrednoj blizini nalazio sibjan-mekteb, mnogo stariji od džamije, te dućani i zanatske radnje.

Hamzić nadalje navodi da je u ovoj mahali nekad bilo više kovačnica, da su sve do šezdesetih godina postojale dvije kovačke radnje u vlasništvu Džeme Agića i Muste Islamovića i zaključuje da je ova mahala vjerovatno dobila ime po kovačima, jer niti u njoj niti u Koraju prezimena Kovačević nije bilo.

Uzgred, pišući o mahali u kojoj je i sam rođen, Hamzić je ostavio zapis o mom rođaku, amidžiću mog oca, koji mi se i nije baš dopao, ali, evo, ipak ga navodim: “Na meraji preko puta Safetove magaze bilo je igralište za mahalsku djecu, a na pločnicima ispred dućana curice su igrale ‘škole’, dok su muška dječurlija pravila ‘puške’ od ilovače i ganjala ‘buhu’ (čigru) koje im je pravio Mustafa Ibrahimović u svojoj kolarskoj radnji ispod njegove kuće. Volio je djecu, jer su mu pravili društvo i posmatrali ga kako, kao kakav virtuoz, od običnog komada hrastovog ili nekog drugog odgovarajućeg drveta pomoću jednog ručnog struga s točkom, koji se pokreće nogom, i dlijeta izrađuje pojedine dijelove od kojih će sklopiti drveni točak za volovska ili konjska kola. Mahalska djeca su ga slušala, dodavala pojedine alatke, donosili mu vodu, polijevali na ruke, odlazili u dućan po cigarete, a on im je zauzvrat pravio te ‘buhe’, saonice potkovane gvozdenom šinom ili lastrom na kojima su se zimi ‘plazali’ niz Kaldrmu ili pokraj džamije. Na rafi, pored alatki, držao je jednu ‘polooku’ s rakijom iz koje bi s vremena na vrijeme potegao koji gutljaj i pjevušeći nastavljao hoblanje i testeranje drveta, sve do pred mrak kad bi, već pomalo pjančik, zatvarao svoju radnju i odlazio u kuću ljuljajući se kao truhla taraba.”

Helem, nakon što sam obavio što je trebalo obaviti, pružam korak i krećem ka centru mjesta da negdje, a znam i gdje, prije povratka u Tuzlu popijem čaj i zgrijem se.

Ulazim u jedan od dva kafića i, osim mlađahnog konobara, sasvim očekivano, ne zatičem nikog. Dečko mi donosi čaj i podozrivo me gleda. Mada mi nije bilo do razgovora, jer rogobatne bunker-kuće u Kovačevića Mahali pokvarile su mi raspoloženje, ipak, a da bih razbio neugodnu šutnju, predstavljam se i govorim da sam porijeklom iz Koraja. On kratko zašuti, zamisli se i reče da za moje prezime nije čuo.

– Nije ni bitno. Ibrahimovića u Koraju odavno nema, još od prije rata, a ni ti, zasigurno, nisi rođen ovdje, pa nije čudo što ti moje prezime nije poznato. Je li tako?

– Jeste. Rođen sam u Tuzli, dvije godine nakon rata, a u Koraju živim zadnjih pet godina, doduše, ne svojom voljom, otac je želio da se vratimo i, eto, tu sam, a da je dobro, nažalost, nije. Nema života ovdje. Pa, uostalom, vidjeli ste i sami, sve je prazno, pusto, nigdje nikog.

– Da, da jesam… Pa, šta ćeš? Šta si naumio?

– Odlazim, bilo gdje. Doduše, ne baš bilo gdje, neke konkretne korake u tom pravcu već sam napravio, ali ne bih o tome, da ne ureknem nijet.

– Dobro, ti najbolje znaš. Kako god, neka ti je sa srećom – rekoh, pozdravih ga i izađoh na avetinjski pustu ulicu. Gledam, nigdje nikog, čak ni psa, mačke. Sablasno. Obaram pogled, žurno koračam i napuštam Koraj, mjesto, čak i ovakvo kakvo je danas, i dalje jako lijepo i, istodobno, ništa manje nesretno, zapravo, toliko nesretno da čovjeku naprosto pamet staje.

PROČITAJTE I...

U dubokoj sam dvojbi jer znam šta me u toj firmi čeka – kurtoazan prijem, isti takav razgovor, prežvakane opservacije o teškom sveukupnom stanju i, na koncu, vremenski neodređeno obećanje da će za mog sina posla biti, da je trenutno tako kako jeste, da potrebe za novim uposlenicima nema, ali prvom zgodnom prilikom, dakle, kad se ukaže prazan prostor, bit će pozvan i primljen u stalni radni odnos. Potom ćemo se učtivo rastati, on će me ispratiti do vrata, pružiti ruku, reći da će sve biti u redu, da ništa ne brinem i, čim napustim prostoriju, s olakšanjem odahnuti i u zaborav potisnuti sve ono o čemu smo razgovarali

Osokoljen uspjesima u prethodna dva dana, agresor kreće u opsežnu ofanzivu na naše nove položaje. Dobro pripremljeni, formacijski raspoređeni i uklinjeni između Bajića i Vitanovića, dočekujemo ih to snježno jutro jači nego ikada. U četverosatnoj bici na Baićima naše snage nanose strahovite gubitke agresoru. U velikom kontraudaru zarobljavamo im četiri oficira i dvadesetak vojnika

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!