fbpx

U još jednoj posjeti Koraju: Nesretno mjesto, toliko da čovjeku pamet staje

“Rođen sam u Tuzli, dvije godine nakon rata, a u Koraju živim zadnjih pet godina, doduše, ne svojom voljom, otac je želio da se vratimo i, eto, tu sam, a da je dobro, nažalost, nije. Nema života ovdje. Pa, uostalom, vidjeli ste i sami, sve je prazno, pusto, nigdje nikog. Odlazim, bilo gdje. Doduše, ne baš bilo gdje, neke konkretne korake u tom pravcu već sam napravio, ali ne bih o tome, da ne ureknem nijet”

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Tokom zadnje posjete Koraju, krajem februara ove godine, nešto duže zadržao sam se u Kovačevića Mahali, rodnoj mahali mog oca, nekad gusto naseljenoj, s klasičnim bosanskim kućama s obiju strana glavne ceste, s kaldrmisanim avlijama, brižljivo uređenim ružičnjacima, a danas, uviđam to dok pažljivo gledam svuda naokolo, do krajnosti mi neprepoznatljivoj, načičkanoj novoizgrađenim i uglavnom praznim kućama, u beton i željezo okovanim (istina, četnici su tokom ljeta 1992. godine opljačkali i do temelja spalili Koraj, pa prepoznatljiv ne može ni biti, ali ono što me je zaista rastužilo jesu ogromne, hladne bezlične kuće, potpuno neuklopljive u nekad skladnu ambijentalnost mahale), no, da ne duljim, ono što me je, kako rekoh, nešto duže zadržalo u ovoj mahali bila je posjeta mezarju u kojem su ukopani moji preci s očeve strane i razgledanje također novoizgrađene džamije, jedne od tri u mjestu, smještene u samom središtu mahale.

Zanimljivo, ova džamija, nevelika, skromna, ali ostvarena i lijepa u svojoj jednostavnosti, nikad nije imala ime, a zbog čega, barem meni, nije poznato. Tako, hroničari Koraja, napose Alija Hamzić, vele samo to da je džamija u Kovačevića Mahali izgrađena 1903. godine na zemljištu koje je uvakufio Alija Agić, kao i također štur podatak da se u neposrednoj blizini nalazio sibjan-mekteb, mnogo stariji od džamije, te dućani i zanatske radnje.

Hamzić nadalje navodi da je u ovoj mahali nekad bilo više kovačnica, da su sve do šezdesetih godina postojale dvije kovačke radnje u vlasništvu Džeme Agića i Muste Islamovića i zaključuje da je ova mahala vjerovatno dobila ime po kovačima, jer niti u njoj niti u Koraju prezimena Kovačević nije bilo.

Uzgred, pišući o mahali u kojoj je i sam rođen, Hamzić je ostavio zapis o mom rođaku, amidžiću mog oca, koji mi se i nije baš dopao, ali, evo, ipak ga navodim: “Na meraji preko puta Safetove magaze bilo je igralište za mahalsku djecu, a na pločnicima ispred dućana curice su igrale ‘škole’, dok su muška dječurlija pravila ‘puške’ od ilovače i ganjala ‘buhu’ (čigru) koje im je pravio Mustafa Ibrahimović u svojoj kolarskoj radnji ispod njegove kuće. Volio je djecu, jer su mu pravili društvo i posmatrali ga kako, kao kakav virtuoz, od običnog komada hrastovog ili nekog drugog odgovarajućeg drveta pomoću jednog ručnog struga s točkom, koji se pokreće nogom, i dlijeta izrađuje pojedine dijelove od kojih će sklopiti drveni točak za volovska ili konjska kola. Mahalska djeca su ga slušala, dodavala pojedine alatke, donosili mu vodu, polijevali na ruke, odlazili u dućan po cigarete, a on im je zauzvrat pravio te ‘buhe’, saonice potkovane gvozdenom šinom ili lastrom na kojima su se zimi ‘plazali’ niz Kaldrmu ili pokraj džamije. Na rafi, pored alatki, držao je jednu ‘polooku’ s rakijom iz koje bi s vremena na vrijeme potegao koji gutljaj i pjevušeći nastavljao hoblanje i testeranje drveta, sve do pred mrak kad bi, već pomalo pjančik, zatvarao svoju radnju i odlazio u kuću ljuljajući se kao truhla taraba.”

Helem, nakon što sam obavio što je trebalo obaviti, pružam korak i krećem ka centru mjesta da negdje, a znam i gdje, prije povratka u Tuzlu popijem čaj i zgrijem se.

Ulazim u jedan od dva kafića i, osim mlađahnog konobara, sasvim očekivano, ne zatičem nikog. Dečko mi donosi čaj i podozrivo me gleda. Mada mi nije bilo do razgovora, jer rogobatne bunker-kuće u Kovačevića Mahali pokvarile su mi raspoloženje, ipak, a da bih razbio neugodnu šutnju, predstavljam se i govorim da sam porijeklom iz Koraja. On kratko zašuti, zamisli se i reče da za moje prezime nije čuo.

– Nije ni bitno. Ibrahimovića u Koraju odavno nema, još od prije rata, a ni ti, zasigurno, nisi rođen ovdje, pa nije čudo što ti moje prezime nije poznato. Je li tako?

– Jeste. Rođen sam u Tuzli, dvije godine nakon rata, a u Koraju živim zadnjih pet godina, doduše, ne svojom voljom, otac je želio da se vratimo i, eto, tu sam, a da je dobro, nažalost, nije. Nema života ovdje. Pa, uostalom, vidjeli ste i sami, sve je prazno, pusto, nigdje nikog.

– Da, da jesam… Pa, šta ćeš? Šta si naumio?

– Odlazim, bilo gdje. Doduše, ne baš bilo gdje, neke konkretne korake u tom pravcu već sam napravio, ali ne bih o tome, da ne ureknem nijet.

– Dobro, ti najbolje znaš. Kako god, neka ti je sa srećom – rekoh, pozdravih ga i izađoh na avetinjski pustu ulicu. Gledam, nigdje nikog, čak ni psa, mačke. Sablasno. Obaram pogled, žurno koračam i napuštam Koraj, mjesto, čak i ovakvo kakvo je danas, i dalje jako lijepo i, istodobno, ništa manje nesretno, zapravo, toliko nesretno da čovjeku naprosto pamet staje.

PROČITAJTE I...

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!