U izbjegličkom logoru “Alipašin most” ubijeno je više od 200 osoba

U operaciji “Ratweek – Nedelja pacova” cilj napada u Sarajevu bila je pretovarna željeznička stanica “Alipašin most”, važno željezničko čvorište, pri čemu je 8. septembra 1944. godine stradao logor s mnogim njegovim žiteljima, najvećim dijelom bošnjačkim izbjeglicama iz istočne Bosne. Broj ukopanih u zajedničkoj grobnici bio je približno 200, dok se za 66 navodi da su izgorjeli, kao i da je jedan broj ljudi raznesen u eksploziji

 

Piše: Senija MILIŠIĆ

Vrijeme neumitno teče, a mnoge značajne teme iz naše prošlosti, naprimjer rat u Jugoslaviji od 1941. do 1945. godine, još nisu u cjelini naučno proučene. U međuvremenu je bio još jedan rat, od čijeg je završetka proteklo četvrt stoljeća. I opet se u tom pogledu ništa “spektakularno” nije desilo. To potvrđuje i rečenica da se “o stradanju Muslimana istočne Bosne mnogo čulo i pričalo, ali malo i pisalo”. Kontinuitetom migracionih kretanja i demografskih promjena svugdje van Bosne i Hercegovine bave se institucije (u Zagrebu, naprimjer, Institut za migracije i narodnosti). U našoj sredini demografskim promjenama koje obuhvataju period od 1699. godine do danas bave se tek tri istraživača. Ovdje nije riječ samo o patnjama muhadžira iz istočne Bosne u Sarajevu nego i iz drugih krajeva i na drugim područjima Bosne i Hercegovine, kao i izvan nje. Riječ je o muhadžirskom i prognaničkom iskustvu Bošnjaka koje još nije završeno.

OD MUHADŽIRLUKA GORE SUDBE NEMA

Bošnjaci su od 1941. do 1945. godine bili izloženi krajnje surovom dvostrukom genocidu. Na jednoj strani bili su žrtve NDH, a na drugoj žrtve četnika. Bez jedinstvenog političkog rukovodstva, bez predratnih borbenih struktura koje bi ih pripremale za rat, a što su imale srpska i hrvatska strana, “čekala ih je teška i neizvjesna borba, puna iskušenja, za goli biološki opstanak”. Ovome treba dodati njemačke, italijanske i zločine “ustaničkih” masa i odmetnika, kao i one koje su počinili partizani. “Nijedna etnička i vjerska zajednica (…) nije bila na prostoru Jugoslavije, poput bošnjačke, tako razbijena i dovedena u položaj da tražeći izlaz iz tragičnog stanja ide u susret novim stradanjima i kataklizmama.” Stanje za Bošnjake postalo je naročito teško na području sedam istočnobosanskih srezova: Foče, Čajniča, Goražda, Višegrada, Vlasenice, Srebrenice, Rogatice, gdje su tokom ljeta 1941. godine nad njima počinjeni veliki zločini. U navedenim okolnostima znatan broj bošnjačkog stanovništva morao je napustiti svoje domove u potrazi za spasom od prijetećeg fizičkog uništenja.

Uslijedili su masovni pokreti onih koji su izbjegli četničke pokolje. Ovi pokreti praćeni su pogromima, poput onih 1941. godine u Berkovićima, Kulen-Vakufu, Koraju ili krajevima širom istočne Bosne, gdje su muhadžiri stradali s domicilnim stanovništvom po mjestima koja su padala u ruke ustanika. One koji su stigli do “spasonosnih” gradova čekali su oskudica, bolesti i tiho umiranje. Spas su tražili po Sarajevu i drugim gradovima. Sarajevo je postalo najveći izbjeglički centar u koji se od kraja ljeta 1941. godine slegla glavna bujica iz cijelog ugroženog prostora.

Da “od muhadžirluka gore sudbe nema”, potvrđuju oni koji su iz istočne Bosne izbjegli u Bosansku krajinu, dok se manji dio muhadžira sklanjao prema Srijemu, Slavoniji, Sandžaku, Zagrebu i Dubrovniku. U Bosnu i Hercegovinu stihijski su pristizale i izbjeglice iz Sandžaka. “U tim bježanijama stradalo je dosta Bošnjaka, a da to niko nije pamtio ni bilježio.”

Selim Brkić vraća nas u to vrijeme pričom o tešanjskim privremenim stanovnicima u periodu od 1942. do 1946. godine na osnovu pisama i dopisnica koje su pisali neki od privremenih stanovnika Tešnja u navedenom periodu (Tešanj.net 6. august 2018). Riječ je o muhadžirima koji su iz istočne Bosne preko Sarajeva stigli u Tešanj. Četnici su u istočnoj Bosni na razne načine ubijali i progonili Bošnjake, pljačkali im i uništavali imovinu. Nakon četničkih napada i provedenog krvoprolića, neki su uspjeli pobjeći, a neki su bježali iz predostrožnosti da ne dožive sudbinu onih koji su poklani. Zanimljivo je da su progoni četničkih bandi trajali i godinama nakon završetka rata.

Prema sjećanju i kazivanju rahmetli Murata Softića (Rifat Kantić, Ponešto o Tešnju i njegovim ljudima, Tešanj, 2008), u barakama u “Alipašinom mostu” izbjeglice su dnevno dobijale po jednu šnitu kruha i malo nemasne i neslane supe. Vladali su tifus i glad, pa je svaki dan mnogo djece i žena umiralo. On je u grupi od približno četiristo izbjeglica vozom od Sarajeva stigao na željezničku stanicu Usora kod Doboja, gdje ih je dočekala grupa Tešnjaka i podijelila im po jednu bijelu majicu, gaćice, obuću i po kesicu bombona. Na željezničkoj stanici u Jelahu dočekalo ih je mnogo svijeta, u kazanima dobra večera, a raspoređeni su po pojedinim porodičnim kućama na smještaj i ishranu. Neki domaćini uzimali su i po troje djece na brigu i staranje.

POKOLJ ZA POKOLJEM

Sarajevo je od kraja ljeta 1941. godine bilo preplavljeno brojnim bošnjačkim muhadžirima, njih približno 20.000, posebno onima iz Podrinja koji su izbjegli ispred četničkih pokolja. Banja Luka, Mostar i Tuzla prepuni su izbjeglica. Na gradskim periferijama muhadžiri su živjeli u teškim uvjetima. Trebinje, Bileća, Bosanski Petrovac, Jajce također su puni izbjeglica. U septembru 1941. godine se, uslijed četničkih pobuna i nereda u kotaru Jajce, približno 4.000 izbjeglica iz krajeva uništenih i popaljenih po četnicima sklonilo u Jajce. U Derventu stižu muhadžiri iz Kulen-Vakufa, Olova i drugih mjesta. U Dubrovnik se slijevaju rijeke muhadžira iz Stoca, Trebinja, Bileće. U Orebiću, Vignju i Kućištu bilo je do jeseni 1942. godine više od 1.000 muhadžira iz okoline Bileće, kada su se svi odselili i smjestili po raznim mjestima Nezavisne Države Hrvatske.

Krajem februara 1942. godine u Sarajevu se nalazi 11.266 izbjeglica prijavljenih Uredu, od toga, 6.495 u šesnaest zajedničkih nastambi, a 4.771 u privatnim kućama. U Mokrom je 1.400 izbjeglica, koje su ondje zadržane zbog zaraznih bolesti. Na putu prema Sarajevu nalazi se još približno 3.000 izbjeglica. U zimskim uvjetima njih 90% spava na golom podu bez pokrivača i posteljine, od odjeće i obuće imaju samo ono u čemu su izbjegli, nemaju nikakve mogućnosti da se presvuku i operu, nema sapuna za pranje, hodaju bosi po cementiranim hodnicima, a u jednom periodu bilo je -25℃.

Zbog dolaska novih izbjeglica iz okoline Sarajeva i iz istočnih krajeva ove župe, Ured za izbjeglice Velike župe Vrhbosna uspostavio je pet novih nastambi u februaru 1942. godine i to: mekteb u Arapovoj mahali za porodice, većinom iz okoline Sokoca, Hendin mekteb na Vratniku za samce, većinom iz okoline Sokoca, Druga ženska stručna škola u Šahinagića ulici, većinom iz Knežine, Prva ženska stručna škola u ranijoj Mis Irbinoj ulici, većinom iz Knežine, i Ženska gimnazija u Ulici Terezija, za izbjeglice koje dolaze preko Broda.

Iz ureda reisul-uleme upućen je u julu 1942. godine poziv Bošnjacima i područnim vjerskim organizacijama “da porade na tome da sva stradalnička djeca budu smještena u tople islamske domove”. Za prva tri mjeseca “stradalnička djeca koja su se nalazila u velikoj bijedi i nevolji u logoru Alipašin Most, bila (su) prosto razgrabljena”. Teslić, Brnjevica-Prnjavor, Tešanj, Sarajevo, Bosanska Gradiška, Doboj, Maglaj, Žepče, Zenica, Tuzla-Seona, Puračić, Lipnica, Dobošnica, Lukavac, Lisović, grad Tuzla, Bosanski Šamac, Gradačac, Bužim, Gračanica, Dnoluci-Jajce, Zvornik, Nevesinje, Banja Luka, Travnik, Zagreb – bila su mjesta u kojima je do marta 1943. smješteno u bošnjačke porodice 2.271 stradalničko dijete. Mnoga su mjesta uzela više stotina ove djece koja su se nalazila na njihovom području, te ih smjestili kod rodbine i u porodične domove. Na ovaj način spašeno je više od 3.000 stradalničke djece. U Sarajevu su pojedinci izravno ili preko Narodne uzdanice uzimali djecu iz logora “Alipašin most” u svoje domove.

Neposredno nakon drugog četničkog pokolja nad Bošnjacima Foče, od predstavnika svih bošnjačkih društava i ustanova formiran je u augustu 1942. godine Odbor “Narodnog spasa”, koji se brinuo o smještaju i prehrani izbjeglica. Pored Islamske zajednice, u akciju pomoći uključili su se Muslimansko dobrotvorno društvo “Merhamet”, Udruženje “El-Hidaje”, kao i brojne bošnjačke porodice i pojedinci. U Glasniku Islamske vjerske zajednice (1/1943, 1-2) objavljen je napis Mustafe Busuladžića Muhadžiri i naše dužnosti prema njima. Na stranicama Novog behara Hamid Dizdar, Mehmed Mušija, Salih-Fevzi Abdić objavili su 1944. godine pjesme posvećene muhadžirima.

ŽIVOTNI UVJETI U LOGORU “ALIPAŠIN MOST”

O izbjegličkom logoru “Alipašin most” još ne postoji cjelovita studija. Kroz ovaj logor prošlo je približno 20.000 izbjeglica. Izbjeglice iz Vlasenice i Rogatice u Sarajevo dolaze pješke, a oni iz Bileće vozom. Bošnjaci Stoca, Rogatice, Goražda, Foče, Višegrada, iz Sandžaka, Hercegovine također, dolaze u Sarajevo. Izbjeglice iz istočne Bosne i Sandžaka, putujući Sandžakom, Makedonijom, Srbijom, Slavonijom, Bosnom, prevalile su put od više stotina kilometara. Jedni se kreću pješke preko Čajniča, Pljevalja, Prijepolja, Sjenice, Novog Pazara i Mitrovice, a odatle vozom preko Skoplja, Niša, Beograda, Zemuna, Slavonskog Broda u Sarajevo. Neke izbjeglice iz sela Kopiljevići, Rogatica, izbjegle su preko Kosovske Mitrovice, Albanije, i stigle u Sarajevo.

“Nedolična i nedovoljna ishrana, slabe stambene i higijenske prilike”, hladnoća, nedostatak odjeće i obuće uzrokovali su pojavu zaraznih bolesti, plućnih bolesti – najčešće zapaljenja pluća sa smrtnim ishodom, i to kod djece, šuge, kožnih bolesti, opekotina, akutnih nahlada, dizenterije, enterokolitisa. Teška tragedija i naporan rad na zbrinjavanju muhadžira u logoru “Alipašin most” narušili su zdravlje Ibrahim-efendije Hodžića (rođen u Godomilju kod Rogatice, koji je u četničkom pokolju u Godomilju izgubio oca, dvije sestre, brata sa ženom i četvero djece, dvojicu amidža i desetine bliskih rođaka).

Ibrahim-efendija Hodžić završio je 1941. godine Višu islamsku teološku školu, a od proljeća 1942. do maja 1944. u “Alipašinom mostu” brine o prihvatu i životu muhadžira. Pokušao je pisati o teškom stanju i životu u muhadžirskom logoru i 1991. godine napisao šest strana, a onda odustao. “Ne mogu ja to, to će me dotući.” U svojoj knjizi Četrnaesto stoljeće, o stradanju muslimana u rogatičkom kraju govori o radu u izbjegličkom logoru “Alipašin most”: “Gledao sam ranjene i oslijepljene starce, ranjene žene i djecu, gledao sam klane, nedoklane ljude i svojim ušima slušao njihova grozovita pričanja.”

U labirintu složenih vojnopolitičkih, nacionalnih i etničkih odnosa u Bosni i Hercegovini dr. Safet Bandžović (Demografska kretanja u Bosni i Hercegovini 1941.-1945., magistarski rad, 1988) navodi da su među prvim brojnim žrtvama četničkog genocida u istočnoj Bosni bili bošnjački stanovnici srebreničkog kraja. Prema Vladimiru Dedijeru, stradalo ih je približno hiljadu. Miloš Hamović u svojoj knjizi Izbjeglištvo u Bosni i Hercegovini 1941.-1945. godine (Beograd, 1994) potvrđuje da su se masovna migraciona kretanja bošnjačkih izbjeglica odvijala pod prisilom.

Još u junu 1941. godine počeli su četnici napadati pojedina bošnjačka sela u kotaru Sanski Most, a nakon toga, uslijedili su novi napadi koji su uzeli tolikog maha da su mnoga sela zauzeli, opljačkali i spalili. Stanovništvo se razbježalo, pa 500 Bošnjaka Sanskog Mosta stiže početkom 1942. godine u Slavonsku Požegu, odakle su razmješteni u pet općina. U junu 1941. počeli su četnici i Srbi seljaci iz okolnih srpskih sela napadati Orašac (Bosanski Petrovac) i sva okolna bošnjačka sela. “Muslimani Orašca i okolnih sela nisu bili ni s vojskom osigurani niti naoružani.” Uostalom, takva je situacija bila širom Bosne i Hercegovine.

U isto vrijeme izbjeglice koje su bile smještene u selu Sarvaš kod Osijeka preseljene su u kotar Gradačac. Izbjeglicama smještenim u općini Tenje i u Hrastinu dopušteno je da se mogu vratiti u Bihać. Ukupan broj bošnjačkih izbjeglica smještenih od 6. novembra 1941. godine na području Osijeka u selima Sarvaš, Bijelo Brdo, Tenje i Hrastin bio je 266 i oni su stigli iz Klisa (Bosanski Petrovac). U Sarvašu su izbjeglice smještene u tri prostorije. Jedna uopće nije za stanovanje jer je to prije vjerovatno bila neka šupa, ciglom potpođena, bez prozora, površine približno 12 m2. U toj šupi nalazile su se 24 osobe. Druge dvije prostorije, s drvenim podom, nešto su komotnije, ali bez osvjetljenja. U prostorijama je prostrta slama. Ona muhadžirima služi i kao prostirka i kao pokrivka. “Svi, kako djeca, tako i odrasli, izgledaju najočajnije. Napaćeni od gladi i izmoreni još na putu, a sada smješteni u najgore prostorije, bez ikakve prostirke i odjeće izloženi svakoj bijedi i patnji, moraju uginuti.” Općina daje komadić kukuruznog kruha po osobi, pravljenog od prebijenog kukuruza koji služi za ishranu svinja, malo graha i krompira, bez soli i bilo kakve masnoće, mesa ili začina. A Sarvaš, s 300 kuća u kojima stanuju Nijemci, ubraja se među najbogatija sela Slavonije. Ugroženi od četničko-komunističkih bandi, stanovnici svih sela oko Bosanskog Novog u kojima su živjeli Bošnjaci sklonili su se u grad.

BROJ MUHADŽIRA NEPRESTANO RASTE

Na adresu Ulema-medžlisa u Sarajevu upućivani su izvještaji o izbjeglicama. Noću 1. jula 1941. godine napali su četnici i odmetnici na čisto bošnjačka sela Mulje i Avtovac kod Gacka, te poubijali, pored odraslih muškaraca, mnogo žena i djece, kuće opljačkali, a sva imanja spalili. Iz Gacka i Nevesinja prije ovog napada izbjeglo je mnogo stanovnika u razna hercegovačka mjesta. Krajem augusta 1941. godine 529 Bošnjaka, stanovnika iz pet trebinjskih sela, bježe u grad, a njima se pridružuju izbjeglice iz Bileće.

Prve izbjeglice stigle su u Sarajevo 2. jula 1941. godine iz istočne Hercegovine i iz vlaseničkog kraja. I jedni i drugi izbjegli su ispred srpskih ustanika. Bošnjaci bježe pred četničkim terorom. Zbog činjenice da izbjeglice nisu prolazan i kratkotrajan već konstantan problem, formiran je Ured za izbjeglice Velike župe Vrhbosna 5. novembra 1941. godine.

U proljeće 1942. godine njemačke vojne vlasti zbog epidemije tifusa i velikog broja smrtnih slučajeva odlučile su ukloniti izbjeglice iz Sarajeva i s Ilidže i okupiti ih na jedno mjesto. Određeno je da to bude Ali-pašin Most, na kojem je po nalogu njemačkog okupatora u aprilu 1942. godine otpočeta ubrzana izgradnja naselja od drvenih baraka. U strahu da se tifus ne proširi u gradu Sarajevu, izbjeglice od 20. maja do 2. juna prebacuju iz grada u ovaj logor. “U proljeće 1942. s izuzetno naglašenim intenzitetom vođena je akcija za odstranjivanje izbjeglica iz Sarajeva. Pri tome je formiranje logora u Alipašin Mostu trebalo da posluži kao jedna od posebnih mjera.”

U 1942. godini sav Ključki kotar nastradao je od pobunjenika i Bošnjaci su izbjegli u druga mjesta. Četnički zločini u prvoj polovini 1943. godine, naročito u istočnoj Bosni, prisilili su veliki broj Bošnjaka da napuste svoje domove i odu u izbjeglištvo. Oni se sa sela sklanjaju u gradove: Srebrenicu, Vlasenicu, Rogaticu, Višegrad, Goražde, Foču, te zavisno od okolnosti odlaze iz jednog od navedenih gradova u drugi. Stanovnici tih gradova i izbjeglice koji su se u njima nalazili u najvećem broju su se sklanjali u Sarajevo. Ulaskom partizana krajem novembra 1942. godine u selo Hoziće (Bosanski Novi), kada su popalili četiri muslimanska sela, prisiljeni su njegovi stanovnici da napuste svoje domove, a oni koji su uhvaćeni većinom su pobijeni. U nizu izvještaja navodi se da je ulaskom partizana u sela i gradove došlo do paljenja i uništavanja kako imovine Bošnjaka, tako i njihovih vjerskih objekata.

Od aprila do augusta 1943. godine registriran je sljedeći broj izbjeglica: Srebrenica (srez) 5.316, Vlasenica (grad i srez) od približno 6.000 do 8.000, Prača 635, Višegrad (grad i srez) od približno 4.300 do 6.150, u Goraždu (grad i ispostava sreza) od 630 do približno 9.000, u Foči (grad) od približno 1.700 do 3.000.

Broj izbjeglica u Sarajevu kreće se u to vrijeme u gradu od 8.470 do 15.000, a u okolini od 4.900 do 7.400. Ukupno je u Sarajevu i okolini bilo od približno 13.451 do 22.655 izbjeglica. Krajem jula u Brčkom se nalazi 4.346 izbjeglica. Izbjeglice su se nalazile i u Zvorniku, Doboju, Tešnju, Gradačcu, Bosanskoj Gradišci, u srezovima Bihać, Cazin i u Bosanskoj Krajini ih je od 16.884 krajem maja do 12.176 krajem oktobra 1943. godine.

U augustu 1943. godine u Sarajevu se nalazi 8.900 izbjeglica, u Višegradu 4.300, Vlasenici 8.000, Rogatici 800, Goraždu 9.000, a Čajniče i Foča evakuirani su pred nadolazeći četnički napad. Pristižu nove izbjeglice iz Rogatice, Višegrada, Vlasenice, Olova, Vareša, Kaknja, Breze, Goražda. U jesen 1942. godine u Banjoj Luci nalazi se približno 15.000, a u Sanskom Mostu i okolini 20.000 izbjeglica. Na području Tuzle je približno 30.000 muhadžira.

VIŠE OD 50.000 IZBJEGLICA U SARAJEVU

U Hrvatskoj Dubici nalazilo se 26. juna 1943. godine 3.180 izbjeglica, i to u selu Hrvatska Dubica 1.760, u selu Cerovljani 588, te u selu Hrvatska Slabinja 832. Bili su to Bošnjaci iz jugozapadnih kotareva Hercegovine. Tu su smješteni početkom juna 1942. godine. Zbog osobne nesigurnosti, mnogi muškarci strahuju, ne spavaju u svojim krevetima, kriju se po šikarama i šumama.

Noću 19/20. juna 1943. godine na selo Slabinja (Kostajnica), u kojem su se nalazile same izbjeglice iz Borča, njih 870 koji su tu bili od sredine 1942. godine, napalo je približno 350 partizana. “Pljačkali su iz kuća sve što su imali malo sirotinje, odjeću, hranu, stoku, novac i sve što su stigli. Bili su žene i djecu psovajući im ‘tursku majku’ i naredili im da se imaju odma gubiti iz Slabinja da je to njihovo.” Ubili su devet izbjeglica Bošnjaka, nekoliko ranili i odveli sa sobom njih deset. Izbjeglice iz Slabinja našli su utočište u Hrvatskoj Dubici. Borčaci su imali šesnaest pušaka. Početkom oktobra 1943. godine, pred napadom četnika u istočnoj Bosni napustilo je svoje domove približno 50.000 Bošnjaka i sklonilo se u Sarajevo i okolicu. Između 15. i 30. decembra 1943. godine Kupres je spaljen od partizana, a stanovništvo je iselilo.

Broj bošnjačkih izbjeglica u martu 1944. u gradu Sarajevu je 22.969, u logoru “Alipašin most” 4.026, a na području sarajevskog sreza, izuzimajući grad 4.254, što je ukupno 31.249 izbjeglica. U srezu Visoko nalazi se 6.992 izbjeglih Bošnjaka Rogatice, Višegrada, Goražda, Čajniča, Foče, Priboja, Vlasenice i sreza Visoko. U Brčkom i okolici ima 5.000 izbjeglica, većinom iz Hercegovine. U županjskom kotaru nalazi se približno 5.000 izbjeglica, u Orašju približno 800.

Pola godine poslije, 1. augusta 1944. godine, u Sarajevu i njegovoj okolici, te u Visokom nalazi se 50.500 izbjeglica, od čega su 52.5% djeca do 14 godina i starci iznad 60 godina. Sarajevo je 1941. godine imalo približno 90.000 stanovnika, a početkom 1945. godine u njemu je i 54.349 izbjeglica.

U Banjoj Luci, u kojoj su početkom aprila 1944. godine vlast imali partizani, nalazio se veliki broj izbjeglica iz Prnjavora, Kotor-Varoši, Sanskog Mosta, Prijedora, Ključa, Glamoča, Livna, Duvna, Ljubinja, Trebinja, Bileće, Foče, Goražda. Kada su Nijemci 28. septembra 1944. zauzeli grad, izbjegao je veliki broj Banjalučana i izbjeglica nastanjenih u njoj, i to u Prijedor, Sanski Most, Ključ, Mrkonjić-Grad, Jajce. Interesantan je podatak da su pri ispunjavanju islamske dužnosti prema postradaloj braći sudjelovali svi čapljinski Bošnjaci, a naročito oni siromašniji. Skoro u svakom mjestu slika je ista – prepune ulice blijedih i iscrpljenih izbjeglica.

U četničkom napadu na Bošnjake Bočca (Mrkonjić-Grad) jedan dio stanovnika je pobijen. Drugi su pobjegli u Banju Luku. Ubrzo nakon toga, ubice su ih pozvale da se vrate svojim kućama dajući garancije da im se ništa neće desiti. Oni koji su povjerovali i vratili se iste su noći poklani. Bošnjaci Starog Sela su se svi odmah iselili u Mrkonjić-Grad. Neki od njih su se nakratko vratili da bi posijali njive i bili su pobijeni. Nišani pobijenih stanovnika Starog Sela sve do 1966. godine rušeni su kako se s natpisa ne bi vidjelo kada su i od koga stradali. Premda su se srodnici godinama žalili vlastima na počinioce uništavanja nišana, ništa nije poduzeto. Čak su oni koji su ovo prijavljivali bili opominjani i kažnjavani. Nakon toga su slijegali ramenima i nadali se da će “istorija to nekad pribilježiti”.

Historija to konačno mora zabilježiti.

SAVEZNIČKO BOMBARDIRANJE IZBJEGLIČKOG LOGORA

Među izbjeglicama u logoru “Alipašin most” najviše je bilo djece. Stanje u pogledu ishrane i higijenskih uvjeta bilo je veoma loše. Za zdravlje izbjeglica bio je zadužen dr. Isak Samokovlija. Početkom maja 1944. godine, od 1.000 djece iz logora, njih 305 smješteni su u porodice zbog zračnih napada. I Nijemci i organi vlasti NDH žele da se riješe izbjeglica, te 24. jula 1944. godine naređuju da se barake prenesu u Faletiće. Do toga nije došlo jer su zapadni saveznici s partizanima izvršili veliku akciju napada na željezničke i cestovne komunikacije u čitavoj Jugoslaviji kako bi saobraćaj u cijeloj zemlji potpuno paralizirali i spriječili povlačenje njemačkih trupa iz Grčke. U operaciji “Ratweek – Nedelja pacova” cilj napada u Sarajevu bila je pretovarna željeznička stanica “Alipašin most”, važno željezničko čvorište, pri čemu je 8. septembra 1944. godine stradao logor s mnogim njegovim žiteljima, najvećim dijelom izbjeglicama iz istočne Bosne. Broj ukopanih u zajedničkoj grobnici bio je približno 200, dok se za 66 navodi da su izgorjeli, kao i da je jedan broj ljudi raznesen u eksploziji.

Osim logora “Alipašin most”, 3. maja 1944. godine uspostavljen je izbjeglički logor u Palama, na Koranu, u kojem su bili smješteni većinom Bošnjaci iz istočne Bosne. U logoru ih je 1. decembra 1944. godine bilo 5.129, od čega 1.866 muških i 3.263 ženskih, od toga 1.599 djece do 14 godina, 987 od 15 do 19 godina itd. U 1944. godine umrlih je bilo 477, odselilo ih je bilo 1.483, a ostalo na kraju godine 3.238.

U četničkim napadima širom Bosne i Hercegovine stradao je veliki broj Bošnjaka, iza kojih su ostala njihova nezbrinuta djeca. Djeca čiji su roditelji ubijeni, ratna siročad, “marvenim vagonima” prebacivana su u druga mjesta i gradove u pokušaju da se ublaže posljedice njihovog stradanja. Na spisku muhadžira koji su umrli u Odžaku od 27. februara 1943. do 17. aprila 1943. godine nalazi se 125 imena, od čega njih 121 pripada djeci ispod sedam godina.

ZAPIS O BOŠNJAČKOJ RATNOJ SIROČADI

Bošnjačka siročad koja je 1941. godine stigla do Hrvatske bila je u prvo vrijeme smještena u Dječjem skloništu u Zagrebu, a potom raspoređivana u Osijek, Bjelovar i njima obližnja sela. U Skradu, kotar Gorski-Delnice, u dječijem domu nalazilo se između 167 i 185 siročadi izbjegle iz Bosne ispred četnika. Bošnjačka djeca nalazila su se i u domovima u Fužinama – 99, Klinča Selu – 221 , Cabuni – 335 i Amuševu. U Lipiku se nalazilo 151 dijete.

Bošnjačka djeca iz Bileće, njih 102, u novembru 1941. godine nalazila su se u Državnom dječjem oporavilištu na Lokrumu, Dubrovnik. Naredne godine u Lokrumu je 294 djece, od čega 77 ženske. U Lipiku je bilo smješteno 151 dijete. Djeca izbjeglice iz kotara Jajce, čiji su roditelji stradali od četnika, zbrinuta su na sljedeći način: trideset djevojčica u Fojnici kod porodica, a stotinu dječaka u dječijem domu u Kiseljaku (hotel “Park”).

Djeca Bošnjaka koje su ubili četnici smještena su i u Brčkom i Orašju. Čačak medresa u Brčkom bila je puna djece izbjeglica iz Hercegovine, koja su nakon mjesec i po otišla svojim kućama, a u decembru 1941. godine medresa je puna korajskih izbjeglica.

Sulejman Mašović, vjeroučitelj i upravitelj izbjegličkog logora “Alipašin most”, izvještava 20. oktobra 1942. godine da je iz logora do tada (do 20. oktobra) otpremljeno približno 1.200 djece siročadi u Teslić, Tešanj, Prnjavor, Doboj, Zenicu, Tuzlu, Travnik i Sarajevo. U Hrvatskoj Dubici u martu 1943. godine nalazi se više od 300 djece iz Bileće, Gacka, Stoca i drugih mjesta, a u decembru 1944. godine ih je 160. U domu u Lipiku 31. decembra 1943. godine nalazilo se 234 djece iz Krajine.

Državni domovi bili su prenatrpani stradalničkom djecom. Njemačke vojne vlasti zauzele su jedan dio Državnog dječijeg doma na Bjelavama, zbog čega je 1.130 djece 11. novembra 1944. godine izmješteno u Kiseljak. Profesor Šerijatske gimnazije u Sarajevu Hamid Hadžibegić boravio je prema zaključku Ulema-medžlisa krajem novembra 1943. godine u Brčkom, Orašju, Županji, Osijeku i Dalju, “s ciljem pregleda uzgoja muslimanske siročadi u dječijim domovima i koloniziranim muslimanskim nastambama”, o čemu je podnio opširan izvještaj. Dječiji dom u Brčkom otvoren je 18. augusta 1943. godine. U njemu se nalazilo 88 bošnjačke izbjegličke djece: iz istočne Bosne 70, iz Hercegovine 13, iz okolice Brčkog 5. Sve su to bila djeca u dobi između 5 i 12 godina. “Dom nema umivaonik niti kupatilo, nego se djeca kupaju na hodniku u teknetima, vodom s arterskog bunara.” Većina je u očajnom stanju, a 70% djece ne pohađa školu jer nemaju odjeće i obuće.

I pored činjenice da se malodobnim licima bez roditeljskog staranja nije moglo mijenjati ime, kao ni vjeroispovijest, zabilježen je niz takvih slučajeva. Tako je u Dalju kod Osijeka neki Franjo Mašin primio u svoj dom dvoje bošnjačke siročadi koji su se zvali Abid i Suljo, kojima je on predio imena u Dragan i Franjo. U Dalju je bilo još muslimanske siročadi smještenih po kućama kršćana.

Zbog nedostatka zdravstvenog kadra, izbjeglicama se nije mogla pružiti adekvatna pomoć. U svim mjestima u kojima su boravili muhadžiri veliki problem predstavljalo je pokopavanje umrlih. Zbog ratnih okolnosti, nepostojanja matičnih ureda za izbjeglice, mnogi kotarevi potpuno su izgorjeli, zbog čega je nemoguće utvrditi tačan broj stradalih, izbjeglih i umrlih.

Iako je svim dosadašnjim vlastima bilo poznato da se na Ali-pašinom Mostu nalazio izbjeglički logor za Bošnjake prisiljene da, bježeći ispred četničkih pokolja, napuste svoje domove širom Bosne i Hercegovine, da su u tom logoru mnogi umrli od gladi, bolesti, hladnoće, ali i od savezničkog bombardiranja, na toj lokaciji ne postoji nikakvo spomen‑obilježje koje bi na to upućivalo, kao i uostalom u nizu mjesta širom Bosne i Hercegovine.

Bošnjaci su ulazak u zajedničku državu 1918. godine i izbijanje Drugog svjetskog rata dočekali nespremni, neorganizirani, bez jedinstvenog političkog rukovodstva, nenaoružani. Zbog svega je bilo moguće da im se desi sve ono o čemu je bilo riječi u ovom radu. Muhadžirsko i prognaničko iskustvo Bošnjaka još nije završeno. I zato, ako je historija učiteljica života, Bošnjaci su uporni ponavljači.

 

PROČITAJTE I...

Karijera mu je bila turbulentna i puna iskušenja, a i do danas nije jasno zašto je u naponu kreativnih snaga napustio projektantsku djelatnost. Zlatno doba njegovog djelovanja veže se za period između 1935. i 1941. godine, kada u Vakufskoj direkciji realizira svoje najpoznatije projekte. U tom kratkom vremenu projektirao je i realizirao pedesetak vakufskih objekata širom Bosne i Hercegovine, što ga svrstava među najplodnije arhitekte u historiji naše zemlje

Kada sam prvi put krenuo na Marš mira od Nezuka do Potočara, htio sam se staviti u poziciju tih ljudi koji su prošli to sve u teškim uvjetima. Sada idem u Vukovar. Na neki način čovjek osjeća obavezu i dužnost da oda poštovanje prema stradanju ljudi. Svi koji su sposobni trebali bi bar jedanput proći od Nezuka do Potočara, otići u Vukovar i druga mjesta gdje su ljudi ni krivi ni dužni ubijeni, poručio je Mehić

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!