U ime oca i sina i svetog Jergovića

Jergović, vidjet ćemo, voli muslimane. One s malim “m”, a velikim “H”. Jer kako drukčije nego kao ljubav protumačiti njegovo višegodišnje pasionirano biskanje bosanskohercegovačke književne i likovne scene u potrazi za muslimanima koji su makar malo bili ili mogli biti Hrvatima i žal za onima koji su se iz hrvatstva oturili

Piše: Mahir Sokolija

 

Sarajevo, 17. mart 2016. godine

“Ne pitaj zašto, ali muslimanska imena bila su ružna. Tako su zvučala uhu, jer je u njima čulo neki zvuk od kojeg je glava bježala, zvuk prošlosti (…) Bilo je u tim imenima i opasnog muka koji se širio oko obijeljenih minareta, neuredno okrečenih, zapuštenih i sličnih po svojoj nepotpunoj bjelini onim velikim posavskim šljivicima. Bilo je u tim imenima straha od razlike, osjećaja da je Istok u njima nešto strano, daleko od naših života i svega što smo željeli biti”, napisao je svojedobno Miljenko Jergović.

Nastranu usporedba munara sa šljivicima, paradoks u povezivanju “opasnog muka” s munarom s koje se pet puta dnevno ezanom oglašava mujezin, nastranu kojekakve Jergovićeve fobije, uvredljiva slika o muslimanskom javašluku i zapuštenosti, nerazumijevanje drugosti i piščeva identitarna lutanja, čak i to što ne voli muslimanska imena, nastranu sve, jer Jergović, vidjet ćemo, voli muslimane. One s malim “m”, a velikim “H”. Kako drukčije nego kao ljubav protumačiti njegovo višegodišnje pasionirano biskanje bosanskohercegovačke književne i likovne scene u potrazi za muslimanima koji su makar malo bili ili mogli biti Hrvatima i žal za onima koji su se iz hrvatstva oturili.

Koga iole ozbiljnog danas može zanimati kako se u određenom povijesnom trenutku neko nacionalno izjašnjavao? Pogotovo nakon što su o nacionaliziranju muslimana objavljene hiljade stranica i kada je dokazano da je u najvećem broju slučajeva bilo riječ o političkom, a ne nacionalnom izjašnjavanju. Kako bismo drukčije objasnili Ćatićevo Srbovanje, Hrvatovanje i Bošnjakovanje – ta nije etnički mogao biti i jedno i drugo i treće – nego kao lutanje, zabludu, inat, politički izričaj. Zna to dobro i Jergović, pa kaže da je Mak Dizdar bio “Hrvat iz praktičnih razloga”, a Muhamed Kondžić Hrvat “u inat”. Ali to mu ne smeta da apsurdno usklikne kako je Kondžić bio “veći Hrvat od Maka Dizdara” te da je za njega “hrvatstvo bilo moralna kategorija”.

I Skender Kulenović bio je, po Jergoviću, “dobro utemeljen u hrvatskoj kulturi”. Tek će ga ustaški zločini, naročito to što su mu ustaše ubile brata, odvesti u srpstvo, “za razliku od Hasana Kikića, koji će ostati hrvatski pisac sve dok ga hrvatska književnost ne zataji i ne odrekne ga se”. A da u Kulenovićevo srpstvo Jergović nije do kraja povjerovao, potvrda je analiza Skenderove pjesme Nad mrtvom majkom svojom, u vezi s kojom će zabilježiti da je, “od svih soneta napisanih u dvadesetom stoljeću na hrvatskome i na jezicima koji se s hrvatskim međusobno razumiju, ovaj najljepši”.

Veličanje onog koji veliča ustaše

Jergovićevu nesmislenu tvrdnju da je Alija Nametak “sasvim sigurno bio Hrvat”, a istovremeno i “Musliman s velikim M, dakle Bošnjak” kao da je napisao hrvatski ministar kulture Zlatko Hasanbegović. Nije čudo da im se mišljenja podudaraju, jer upravo za sud o Nametku Jergović za svjedoka uzima Hasanbegovića za kojeg tvrdi da je “sjajni zagrebački pisac, historičar”, koji je, gle čuda, premda nikada nije živio u Bosni, napisao “najvažnije stranice” o svijetu “kojemu je Nametak pripadao, u kojemu se rodio i koji ga je formirao”. Taj svijet, uvjeren je Jergović, “nikada nije dobio svoj artikulirani prozni glas” sve dok “o njemu i njegovoj tragici, i o nekima od tisuću lica njegove sudbine” nije počeo pisati Zlatko Hasanbegović “naročito u knjizi Muslimani u Zagrebu”.

Jasno je na šta cilja Miljenko Jergović i kako se tu njegova i Hasanbegovića sudbina isprepliću, jer Veliki Pisac mora biti odmaknut da bi pisao ”najvažnije stranice”. Iz “zadnjih se redova”, k’o s brda, “stvari najbolje vide”. Iz tih je “zadnjih redova” gledao Jergović 1990. godine Muhameda Kondžića “na osnivačkoj skupštini Hrvatskoga kulturnog društva ‘Napredak’ u Sarajevu, onako malešnog i nabijenog, kako se drčno bori za svoje pravo da bude Hrvat među Hrvatima”. Treba mu vjerovati, ma kako to apsurdno zvučalo, da se stvari izdaleka bolje vide – ipak je Jergović dobio Njegoševu nagradu – zna on da nema boljeg mjesta od Zagreba za određivanje ko je ko u muslimana, osobito među onima s velikim “H”.

Još je koješta Jergović naučio od Hasanbegovića. “Prije nekoliko godina”, piše Jergović 2013. godine, “zagrebački povjesničar Zlatko Hasanbegović upozorio me je na grešku. Koja i nije bila greška, nego cijelo jedno vjerovanje, upisano i ovjereno u porodičnoj memoriji. Naime, ustaše su u Sarajevu ušli nekoliko dana nakon pustošenja hrama, koje je obavljeno u danima bezvlašća. Bilo je to spontano divljaštvo sarajevske halaše, u kojemu su sudjelovali domaći muslimani i Cigani. Oni su iznosili menore, razmotavali svitke Tore, izbacivali namještaj, pljačkali i šenlučili… Njih su, a ne ustaše ili Nijemce, Nono i Nona gledali kroz prozor svoga stana.” Tako su se na istoj strani našli Jergović, Hasanbegović i Andrić. Baš kao i kod Nobelovca, zločine čine Turci i Cigani. Krivnja je kolektivna. Za razliku od ustaša, koji su odrod od hrvatskog naroda, kod Jergovića, a na to ga je upozorio Hasanbegović, jevrejsku imovinu pljačka narod, pljačkaju ga muslimani i Cigani, nipošto pojedinci – kolektivna je krivnja muslimansko-ciganska što je jevrejski hram u Sarajevu bio opljačkan, baš kao što je za Radisava, dok nabijen na kocu izdiše, krivnja u Turcima, a ne u Merdžanu, Ciganu koji ga na kolac nabija, ne u Abidagi koji naređuje da ga se zbog diverzije kazni nabijanjem na kolac, ne u Plevljaku koji rukovodi ovim Andrićevim performansom, već u Bošnjacima kao kolektivu: “Turci, Turci…, – grcao je čovek sa koca. – Turci na ćupriji… da paski skapavate… paski pomrete!…”

Pisao je o Hasanbegoviću Jergović i 2016. godine, nekoliko dana prije nego će ovaj biti izabran za ministra, ali ne ono što je očekivala sarajevska kvaziljevica doživljavajući ga kao svetog Miljenka, kao da pati od amnezije i ne pamti Jergovićeva pisanja u vrijeme bošnjačko-hrvatskih ratnih sukoba. “Autor, ovdašnji povjesničar Zlatko Hasanbegović, ne samo da je napisao društvenu i građansku povijest zagrebačkih i hrvatskih muslimana, te povijest integracije i prihvaćanja islama unutar nacionalne i kulturne matice, nego je učinio i nešto puno veće i začudnije: naraciju o jednom razmjerno malom i markantnom kolektivu pogonio je nizom individualnih sudbina. No, iako je riječ o jednoj od najuzbudljivijih i literarno najbolje napisanih knjiga u Hrvatskoj u proteklih četvrt stoljeća, ali i o uzorno vjerodostojnome historiografskom djelu, Hasanbegović je naišao na ignoriranje i omrazu”, dodvorava se Jergović postavljajući se kao sudija, stručnjak za književnost i historiju i zaštitnik.

Selmanović ili Selmanagić, pitanje je sad

Posljednji na Jergovićevoj listi našao se Behaudin Selmanović, kojeg Veliki Pisac u tekstu prije nekoliko dana objavljenom u Jutarnjem listu krsti kao “svjesnog Hrvata, izdanak begovske obitelji Selmanagića, rodom iz Pljevalja (Taslidže)”. Može li u ovom kontekstu biti napisana grotesknija rečenica: beg Selmanović (a ne Jergovićev Selmanagić) iz Sandžaka svjesni je Hrvat? Krunski dokaz da je Selmanović bio Hrvat za Jergovića jeste to što je kao student “izrađivao portrete nacionalnih prvaka”: Vladka Mačeka i Antu Starčevića. Zna Jergović, k’o da je Selmanoviću osobno u glavi boje miješao, da su se ti “poslovi dijelom morali ticati i njegovih političkih i nacionalnih uvjerenja”.

Tekst o Selmanoviću završava, dakako, s Hasanbegovićem, jer da ministar na zid iznad svog radnog stola nije nedavno okačio Selmanovićevog Starčevića, koji je za tu priliku pristigao iz Matice hrvatske, ne bi bilo ni povoda za pisanje. Iznova propuštajući da kaže koju riječ o ministrovom političkom djelovanju, ustaškoj kapi na glavi i koječemu drugom, baš kad mu je Hasanbegović na volej nabacio velikohrvatstvo – Starčevića i njegovo cvijeće – još jednom se svađajući s činjenicama, Jergović kaže da je to “prvi spomen slikareva imena u zagrebačkim medijima u posljednjih trideset, možda i sedamdeset godina”. Zna Miljenko sve, nema šta nije pročitao, svaki redak, svako slovo, pa mu moramo vjerovati. Ne svojim očima.

Stoga treba zanemariti zagrebački Behar, na čijoj se naslovnici lani našao Selmanovićev autoportret povodom stogodišnjice od rođenja. I zagrebački autograf.hr, za koji i sam Miljenko piše, koji je u studenom 2013. godine objavio tekst Ivana Lovrenovića, u kojem spominje “usamljenog i neusporedivog Behaudina Selmanovića”.

Ne samo što Jergović propušta odbraniti Bošnjake od velikohrvatskog svojatanja, već naprotiv, uzduž i poprijeko traga za sve i jednim “muslićem” kojeg bi se pod hrvatsku kapu, kakvog god znaka na njoj bilo, moglo strpati. Ne može samo Alija Nametak biti Hrvat. I njegovi poznanici, premda redom sarajevski muslimani, bili su po Jergoviću hametice Hrvati. A hrvatstvo im je bila jedina krivnja zbog koje su završavali na robiji.

“Kada je završio Drugi svjetski rat, i dogodilo se ono što se godinama zatim u hrvatskim građanskim porodicama nazivalo ‘preokretom’, Alija Nametak imao je trideset osam godina. Po presudi narodnoga suda sljedećih petnaest trebao je provesti u Zenici, na robiji. Pomilovan je 1954, ali tako da ostatak života provede u Sarajevu, u nekoj vrsti izolacije, između kuće i džamije, Muzičke akademije na kojoj se zaposlio kao bibliotekar, i čaršijskog ćepenka, klupe u parku i ulice, gdje je razmjenjivao gorke i kriptične rečenice s nekadašnjim istomišljenicima, obraćenicima, policijskim uhodama, pokajanim ustašama, ili uglavnom s pasivnim građanima, činovnicima i muslimanskim vjernicima, redom nekadašnjim Hrvatima, kažnjenim za neke tuđe grijehe”, piše Jergović u tekstu o Aliji Nametku.

Ne slika Jergović crno-bijeli svijet. Piše on i o tragediji i apsurdu kroz koji je prolazio bošnjački intelektualac razapet između dvaju nacionalnih programa, bez kritične mase, materijalnih i političkih uvjeta da do kraja artikulira svoju posebnost. I kad na koncu ustvrdi kako je besmisleno što su se 1941. godine “dva ahbaba”, Skender Kulenović i Hasan Kikić, nacionalno razišli, Miljenko se pita “govori li to o tragici bosanskih muslimana ili o šupljoj praznini i nesupstancijalnosti naših južnoslavenskih nacija”. Iako ni sam ne može shvatiti kako je moguće da su u nacionalnom smislu “Hasan jedno, a Skender drugo”, Jergović pritom ne misli na to da njih dvojica pripadaju bošnjačkom nacionalnom korpusu, već onom hrvatskom.

“Hrvatske i srpske kulturno-identitetske strategije oduvijek su se tako razlikovale da su se hrvatski projektanti kulturnih identiteta u uvjetima vrućega ili hladnog rata vazda odricali onoga i onih koji su ostajali s druge strane imaginarne fronte, dok se njihovi srpski suparnici i istovrsnici nikada nisu odricali nikoga i ničega. Nema odbačenih i razvjerenih srpskih pisaca, a u Hrvata skoro je više odbačenih nego ukorijenjenih”, jeca nad hrvatskim usudom Miljenko Jergović.

 

PROČITAJTE I...

Naučnici danas, bar u Njemačkoj, mogu objavljivati članke i knjige i imaju potpunu slobodu da brane svaku moguću poziciju. U pravilu im ne prijeti nikakva opasnost zbog toga. S druge strane, u Njemačkoj uočavam fenomene koji se meni lično ne sviđaju. U Njemačkoj postoji desničarska radikalna partija (AfD) i mnogi se boje da bi ona mogla jačati. To, recimo, za posljedicu ima to da se na fakultetima, čak na fakultetima politologije, sprečavaju predavanja mislilaca koji su desničarski orijentirani. I sām sam protiv AFD-a, ali to ne znači da trebamo zabranjivati diskusiju s nekim ko je simpatizer ove stranke. Zabraniti bilo kakvu diskusiju na jednom fakultetu smatram oblikom kukavičluka

A nije teško zaključiti o kome je tu riječ kada se pogledaju Marićkini “analitičarski” termini u kojima Željka Komšića naziva “drugim bošnjačkim članom Predsjedništva”, a što je zajednički vokabular za sve osobe bliske svjetonazorima politike “hrvatske ugrozbe”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!