U Evropu pod vedrim nebom

Gračanički rukometni klub jednom je bio prvak Bosne i Hercegovine, tri puta igrao Evropu, i sada će opet. I to sve bez dvorane. Gračanlije igraju i treniraju u staroj dvorani, koja ima 700 mjesta. I sve su te izblijedjele stolice rasprodane tri dana prije utakmica. Da ih ima četiri puta više, koliko je planirano da ima nova dvorana, i one bi bile rasprodane, ali na novu dvoranu čeka se već 21 godinu

 

Piše: Nedim HASIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Postoje neka mjesta u Bosni i Hercegovini u kojima, kada ih posjetite, razbistrite glavu i iz kojih odete ispunjeni. Gračanica je jedno od njih. Tu su kafići tokom dana prazni. Na ulicama tek djeca koja žure u školu. Radi se. Ne dangubi se na šišama, u besmislenim raspravama na mrežama i forumima. Nema se vremena za to. Svaki put kada dođete u Gračanicu, začudite se i obradujete novim tvornicama, poslovnim prostorima, novim prodavnicama.

I svaki put opsujete vlast, na svakom nivou, zašto ne naprave konačno taj prokleti autoput od Tuzle prema Doboju. Lijepo je gledati, dok milite starom, prenapučenom cestom, šta su sve tamošnji ljudi stvorili vlastitim rukama. No, brzo postane zamorno voziti tridesetak na sat “ljudima kroz avlije”, skupo i opasno ići za silnim kamionima koji hrle ka granici izvesti robu koja tu nastaje. Put je ono što treba privredi gračaničkog kraja da se do kraja razmaše, da prodiše.

Ima u Gračanici, osim tvornica i poslova, još jedna velika i lijepa priča. Ona rukometna. Ali i njoj malo nedostaje da bude još veća i bolja; kao što privrednicima treba cesta i gračaničkim rukometašima treba dvorana. Eno je u središtu mjesta, odmah pored Srednjoškolskog centra. Vidi se iz lijepog gradskog parka. Zidovi su joj podignuti prije dvije decenije. I stalo je na tome. Stalno se nešto na dvorani raducka, mota se oko nje pet-šest tesara, ali još nije izgrađena. Kad će, ne zna se. Niti se zna ko joj je vlasnik i ko treba platiti da se radovi dovrše. “Osnovni problem s dvoranom jeste to što joj se ne zna titular. Da li je to Gračanica, da li je Srednjoškolski centar, Kanton ili Federacija… Svako bi trebao dati jedan dio da se ta priča okonča”, kaže nam Nedim Musić.

Ovaj je mladi, sposobni bankar jedan od šesterice članova uprave gračaničkog rukometnog kluba koji je jednom bio prvak Bosne i Hercegovine, tri puta igrao Evropu, i sada će opet. I to sve bez dvorane. Gračanlije igraju i treniraju u staroj dvorani, koja ima 700 mjesta. I sve su te izblijedjele stolice rasprodane tri dana prije utakmica. Da ih ima četiri puta više, koliko je planirano da ima nova dvorana, i one bi bile rasprodane.

“Puno je puta najavljivano da će završiti dvoranu i traju te najave već dvadeset godina. Mala dvorana u kojoj smo sada otvorena je 2001. godine, do tada nismo imali nikakvu dvoranu. Čak i kada smo bili prvaci BiH, igrali smo van Gračanice domaće utakmice, u Gradačcu i u Tuzli. A nova dvorana je započeta prije ove u kojoj sada igramo, dovedena na nivo spomenika i tako stoji i dan-danas”, pričaju nam Musić i Nihad Ćehajić, članovi uprave RK “Gračanica”. Da sve bude gore, ni djeca u Gračanici nemaju dvoranu. Fizičko vaspitanje ili tjelesni odgoj, kako vam drago, rade na otvorenom. Kada zahladi ili kiši, skupe se u maloj, staroj “Partizanovoj” dvorani, koja im nikako ne odgovara.

U toj staroj dvorani trener Damir Doborac, nekadašnji rukometni reprezentativac BiH, priprema svoje igrače za novu sezonu. “Gonič robova”, kažu kroz smijeh Gračanlije kada pričaju o tome kako je Doborac ustrojio ekipu, uveo red i disciplinu. Sve ono što je naučio igrajući godinama u Sloveniji, Italiji, Njemačkoj prenio je na svoje rukometaše, na svoje male vojnike koji bespogovorno izvršavaju sve njegove upute. Zato je Doborac optimista pred početak nove sezone. Iako nema pojma kada ona počinje i kako će izgledati.

“Otvaramo sezonu protiv banjalučkog ‘Borca’, ekipe koja je, po meni, najkvalitetnija u ovom trenutku u našoj zemlji. Ulazimo skromno u prvenstvo, ali ćemo se truditi da pobijedimo u svakom meču jer imamo mladu i dobru ekipu koja to može iznijeti. Raspored nam remeti planove. Ne znamo kako će funkcionirati raspored za sljedeću sezonu. Prvo kolo igramo u Banjoj Luci, drugo smo slobodni pa tek se onda nekad u oktobru zahuktavamo. Radit ćemo, dat ćemo sve od sebe pa šta bude”, priča nam Doborac.

I nastavlja: “Žao mi je, ali ovakav savez nam je samo problem. Mi smo prošle godine odgađali početak sezone za mjesec dana. Klubovi tempirali igrače, formu, otišli na pripreme, potrošili pare. I sve padne u vodu jer ti je prvenstvo prolongirano. Ne znam. Možda bismo trebali razmisliti o nekakvom resetu, o tome da ugasimo rukomet na godinu dana pa da vidimo šta ćemo, ovako kako sada radimo nema napretka. Ne znamo šta će nam se desiti sutra, a kamoli za tri ili pet godina.”

Ljudi u Gračanici vole rukomet. Ulažu u njega koliko mogu. Klub ima 150 sponzora, od zlatnih, koji daju desetak hiljada maraka godišnje, do onih malih, ali veoma važnih, koji izdvoje koju stotinu. “Rukomet u BiH je spao na entuzijaste, na ljude koji ga vole pa odvajaju svoje slobodne dane, vrijeme i novac da ga održe u životu. Nažalost, i ti ljudi pomalo gube strpljenje i, ako i oni odustanu, onda bi to bila tragedija”, priča nam Doborac.

Damir je iz stare sportske porodice iz sahatak udaljenog Gradačca. Amidža mu je bio profesor, rukometni radnik, drugi je amidža igrao rukomet, kao i Damirov brat. S njim je i počela Damirova avantura u Gračanici. Pozvali su ih na turnir u Italiji, da zajedno igraju za Gračanicu. Da pomognu. Tada se Damir i upoznao s Nedimom Musićem i ostali su prijatelji. “Nisam se ja nikada vidio u ulozi trenera, vratio sam se kući prije tri godine i prestao s rukometom”, sjeća se Doborac. “Ali, dolazi Nedim u Gradačac i zove na kahvu. Kaže: Moraš, treba nam trener i gotovo. Borili smo se za ulazak u Premijer ligu. Šta ću, vratim se kući i kažem ženi da idem za Gračanicu. Nisu mi dali da odbijem, a govorio sam da nikada neću biti trener.”

Uprava kluba njemu se ne miješa u posao, teren i svlačionica njegova su suverena teritorija. “Zato imamo sve osigurano, od uprave, od plaća, hotela u kojem spavamo dan prije utakmice, priprema na Vlašiću, velikog autobusa… Sve je kako treba. Zato odlično funkcioniramo”, kazat će nam Doborac. Nisu ni prije igrači, pričaju nam Musić i Ćehajić, bili razularena banda, ali ih je Doborac ustrojio, pokazao im kako se radi u velikim evropskim klubovima. Ako ništa, naučio ih je da moraju očistiti od ljepila lopte koje koštaju 100 eura i koje im sada traju mjesecima. “To je sve normalno”, kroz smijeh će Doborac.

I navijači su i  fenomen. Njih tridesetak svaki put kada klub gostuje plate autobus i krenu za igračima. Tako su jednom, dok su bili na putu ka Trebinju, na radiju čuli za humanitarnu akciju, da se skuplja novac za bolesnu hercegovačku djevojčicu. Prikupe novac između sebe u autobusu i doniraju ga tokom utakmice u dvorani. Zato su valjda svuda omiljeni. “Ponosni smo što su nam žene, na utakmicama u Gračanici, trećina publike, što na tribinama nema meze, piletine, alkohola… Igra se i navija”, kažu nam Musić i Ćehajić ispraćajući nas iz dvorane nakon treninga. Brzo će utakmice domaćeg prvenstva. Već ovog vikenda. A onda i evropske bitke. Nažalost, i ove godine u staroj sali. Još će se dugo načekati na huk s tribina nove dvorane. A nisu to zaslužili.

PROČITAJTE I...

Nagrađivanjem spisateljskog djela nagrađuje se upravo njegov pisac jer pisca suštinski nije moguće odvojiti od njegova spisateljskog djela i obratno, kako to kazuje i elementarna logika, a potvrđuju brojne savremene književne teorije, a naročito tzv. etička kritika. Zato, dodjela Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu predstavlja dodjelu nagrade piscu i djelu koji stoje u odbrani sudski dokazanih ratnih zločina i sudski presuđenih ratnih zločinaca, s jedne strane, dok, s druge strane, predstavlja čin nepravde i moralnog nasilja nad žrtvama ovih ratnih zločina i njihovih počinilaca i naredbodavaca. A to u konačnici znači da je dodjelom Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu Nobelov komitet indirektno i sam podržao politiku i ideologiju ratnih zločina, uključujući i zločin genocida, stoji u pismu prof. dr. Sanjina Kodrića, predsjednika BZK “Preporod”, koje prenosimo u cijelosti

Stela Roso je iz Splita, a Marko Samodol iz Šibenika. Stela je drugi, a Marko prvi put u Srebrenici. “Bila sam i prošle godine. Emocija koja se samo ovdje može doživjeti me vraća u Srebrenicu. Dolazimo da odajemo počast žrtvama genocida i opet ću dolaziti ovdje”, poručila je Roso, dok je Samodol kazao: “Ovdje je emocija koja je teško opisiva riječima. Bio sam u Vukovaru, ali ovdje doći je neopisivo. Vidjeti šta su drugi narodi doživjeli, teško je to sve opisati kako se osjećam.”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!