U džamiju ide, genocid u Srebrenici negira

Na prilazu Kladnju, taj četvrti, neplanirani suputnik, sasvim nenadano, ničim ni pozvan ni izazvan, počinje citirati i, usput, afirmirati promišljanja stanovitog “teologa” Huseina Imrana i meni donekle znanog zbog dedžalovskih opservacija o karakteru rata u Bosni i Hercegovini i negiranju genocida u Srebrenici, koji je – kako to propagira ovaj šejtan-hodža, naročito u Beogradu i Banjoj Luci, gdje je, nije teško zaključiti zašto, rado viđen gost – tek malčice teži ratni zločin i ništa više od toga

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Kasna je jesen. Siv, prohladan dan. Nas četverica, imena ostalih nisu bitna, naročito ne ime četvrtog i za ovo putovanje neplaniranog, a koji će me, ubrzo će se ispostaviti, “svojim” stavovima najprije temeljito oneraspoložiti, pa, kao rijetko ko prije njega, razbjesniti i izbaciti iz cipela, vozimo se prema izvjesnom gradu i s izvjesnom namjerom.

U početku, sve miriše na mirno i ugodno putovanje. Uglavnom šutimo, razmijenimo pokoju riječ ili usputnu impresiju, jer prolazimo kroz, premda jesenjim sivilom poklopljene, zaista prelijepe predjele i slušamo ništa manje lijepu i, nažalost, pomalo zaboravljenu muziku (Arsen Dedić, Gabi Novak, Lola Novaković, Dragan Stojnić…).

Opušten sam, nije mi ni do kakve priče, slušam muziku, netremice gledam u bogomdane krajolike kroz koje prolazimo, kroz glavu mi promiče rijeka lijepih sjećanja, galerija dragih lica i, uopće, osjećam se dobro.

I, onda je počelo. Na prilazu Kladnju, taj četvrti, neplanirani, sasvim nenadano, ničim ni pozvan ni izazvan, počinje citirati i, usput, afirmirati promišljanja stanovitog “teologa” Huseina Imrana i meni donekle znanog zbog dedžalovskih opservacija o karakteru rata u Bosni i Hercegovini (prema Imranu, o agresiji na Bosnu i Hercegovinu nema ni govora) i negiranju genocida u Srebrenici, koji je – kako to propagira ovaj šejtan-hodža, naročito u Beogradu i Banjoj Luci, gdje je, nije teško zaključiti zašto, rado viđen gost – tek malčice teži ratni zločin i ništa više od toga.

Odjednom, dok slušam zadojenu budalu, putovanje u izvjesni grad i s izvjesnom namjerom, učini mi se potpuno besmislenim (ondje smo krenuli govoriti o etici i estetici, određenije promovirati lijepu i ostvarenu knjigu), predjeli kroz koje prolazimo mračnim i sumornim, a rijeka lijepih sjećanja i dragih lica naglo presahnu. Ugasi me zadojena budala kao sijalicu.

Promućurni vozač, ljekar po zanimanju, shvativši da u autu ima totalnog idiota, a i mene na rubu živaca, pojačava radio, okreće zapaljivi idiotov monolog na drugu stranu, pjeva zajedno s Čolićem pjesmu Sinoć nisi bila tu i predlaže da napravimo pauzu u prvoj kafani.

U izvjesnom gradu dočekuju nas iznimno srdačno. Tu je i nekoliko dragih mi osoba koje godinama nisam vidio, pa se, uz ugodan razgovor i šaljiva prisjećanja na zajedničke doživljaje, naglo oraspoložih, a “imranovca” sasvim zaboravih.

I bi promocija. Spontana, neusiljena, kratka, jezgrovita, uspješna.

Dok autor potpisuje knjige, nastavljam razgovor s dragim prijateljima, no, kako je već kasno, a putovanje podugo, vrijeme je da se krene. Pozdravljamo se s ljubaznim domaćinima i krećemo.

U povratku, zadovoljni zbog uspješne promocije knjige, raspoloženi smo i razmjenjujemo lijepe dojmove. Imranovac, pak, šuti, sve to skupa nimalo ga ne zanima i čeka pogodan trenutak da nastavi sa svojom imranovštinom, tačno ondje gdje je iskusno i pametno prekinut.

I nastavio je, ali ovog puta ne bez reagiranja. Autor knjige, suzdržavajući se, ljutito i kroz zube procijedi:

– Slušaj! Ne valja ti priča! Ružna je! Ostavi se tog Imrana!

– Zašto? Dobar je Imran! I slažem se s njegovim stavom o zločinu počinjenom u Srebrenici – reče, a usta mu se iskriviše u nešto nalik na osmijeh.

I tad je sve eksplodiralo. Sjećam se da sam gromko podviknuo: “Stani! Odmah!”, a potom poput furije izletio u ledeno hladnu noć i, čini mi se, dvije cigarete zapalio odjednom. Iz auta, ništa manje bijesni, izlaze i ostala dvojica, a bojažljivo vrata otvara i zadojeni idiot.

– Čovječe, ako uopće jesi čovjek, jesi li svjestan šta pričaš?! Pa, to je strašno! Mozak ti je potpuno ispran, jado jadni – reče prvi.

– Sram te bilo, kretenčino! I, pisneš li samo još jednu riječ, kući ćeš se pješke vratiti – reče drugi.

Imranovac uplašeno i pokunjeno šuti. Nastavljamo putovanje. Do Tuzle niko nije ni riječ izustio, a, po dolasku, bez riječi smo se i razišli svako na svoju stranu.

Bilo je to prije dvije-tri godine. Imranovca katkad vidim, u džamiji najčešće. Ne pozdravljamo se. A i zašto bih se pozdravljao s čovjekom koji je paradigma onog najgoreg u našem kolektivnom biću. Taman posla.

Prethodni članak

SLOVO O KNJIZI

Sljedeći članak

NAGLASAK NA NAGLASKU

PROČITAJTE I...

Da budem posve jasan, uopće mi nije namjera biti sarkastičan ili persiflažno duhovit, ili oboje, naprotiv, ako ovaj fašistoidni lik, mimo elementarne logike i, prije svega, zdravog razuma, pokušava pseudopoetski povezati nešto što se bilo kakvim stilskim postupkom povezati ne može, dakle, turbe zaglavljeno u njegovoj prostati i tegobe time uzrokovane, onda je, van svake sumnje, u stanju napisati bilo šta. I, pride, dobiti književnu nagradu

Cvijet ponekad zaista liči na čovjeka. Naročito planinski. I među njima se pokazuju neki odnosi. Kao i među ljudima. Jedan je bodljikav. Ko zna zašto? Drugi nježan. I onda naiđe koza. Obrsti ga. Trn je i tako poslastica za nju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • vlahomlat 17.05.2019.

    Ima u Bosnjackoj dusi nesto ruzno i puno mrznje prema sebi samome. To stalno negiranje i ponizavanje sebe samoga i svega sto pojedinca veze za vlastitu istoriju i kulturu. To stalno uzdizanje i bezrazlozno prihvatanje svega sto dolazi ‘sa strane’ kao nuzno superiornoga nad vlastitom svijescu i vlastitom tradicijom. Ako Bosnjaci ikada nestanu sa ovih prostora to ce biti upravo zbog takve kulturno/politicke nezrelosti.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!