TUZLANSKA TURBETA: Nedostaje činjenica, ali zato ne fali nadrealnih priča

Izuzmemo li turbe šejha Sejfullaha, jer postoje pouzdana saznanja da je ukopan u njemu, ostala dva turbeta potpuna su nepoznanica, sramotna nepoznanica, usudio bih se reći. Naša, naravno. Stoga, krajnje je vrijeme da se prestane s takvim neodgovornim pristupom našoj, tuzlanskoj baštini

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

 

Za neupućene, u najkraćem i najjednostavnije kazano, turbe je zasvođena grobnica u kojoj je ukopan neko ko je za života stekao ugled bogougodnika, premda nužno ne mora biti tako, jer ima turbeta u kojima su ukopani svjetovni velikodostojnici, mecene, bogataši, pa čak i oni koji, blago rečeno, za svog života i nisu bili omiljeni među narodom, ali da ne širim i ne kvarim priču, ne bih dalje i više o tome.

Što se Tuzle tiče, sačuvanih je turbeta svega nekoliko, a najpoznatije je ono u neposrednoj blizini Turali-begove džamije. Uzgred, ovo zaista lijepo i reprezentativno turbe izgrađeno je 1890. godine, tokom generalne rekonstrukcije džamije, na mjestu već postojećeg i zubom vremena nagriženog turbeta, a, kao i obično kad je Tuzla u pitanju, nije poznato ko je u njemu ukopan.

Tako, Hamdija Kreševljaković kratko i jasno ustvrđuje da se ne zna ko je u njemu ukopan, dok Muhamed Hadžijahić tvrdi da je u turbetu mezar šejha Abdurahman-efendije iz Donje Tuzle.

Ali, kao i uvijek, ondje gdje ponestaje činjenica, a ni logička arbitraža nije od naročite pomoći, ispredaju se nadrealne priče, pa tako i ovo turbe ima takvu priču, no, ipak, prešao bih preko nje budući da je preduga i Tuzlacima dobro poznata. Ipak, za kraj, nalazim da je bitno naglasiti kako ovo turbe posjećuju pripadnici svih konfesija u Tuzli: ubacuju novac, izgovaraju ili uče svako svoju molitvu i natraške se udaljavaju.

U naselju Mejdan, ušuškana među gusto zbijenim kućama i skrivena od pogleda s ulice, sve do prije dvadesetak godina, teško su se mogla uočiti dva neobilježena mezara, među Tuzlacima poznata kao Djevojačko turbe.

Prema usmenoj predaji Salih-bega Azabagića (umro šezdesetih godina prošlog stoljeća), priča o ova dva neobilježena mezara, a koja će biti zasvođena lijepim i skladnim turbetom mnogo kasnije, datira iz austrougarskog perioda i svodi se na sljedeće: dvije djevojke prale su ponjave na rijeci Jali podno Mejdana, na mjestu gdje se nalazila velika kamena ploča. Istovremeno, austrougarski vojnici prolazili su cestom. Njihov je oficir prišao djevojkama i jednoj od njih pokušao skinuti mahramu s glave. Djevojka je reagirala i, pružajući otpor nasilniku, udarila ga drvenom praljom. Ovaj je potom zapucao i ranio obje djevojke. Uspjele su uspeti se uz mahalu Mejdan, ali kako, navodno, nije bilo prolaznika koji bi im pomogli, djevojke su pale, iskrvarile i umrle. Na tom mjestu su i sahranjene, a njihova imena nisu poznata.

Kako rekoh, prije dvadesetak godina ova dva neobilježena i anonimna mezara zasvođena su lijepim turbetom (autoru ovog teksta imena graditelja i dobrotvora su poznata i hvala im) u znak sjećanja na dvije nesretno stradale, ali čestite i hrabre djevojke.

Na koncu, ponešto o turbetu, a nešto više, premda oskudno, jer širih i značajnijih saznanja nema, o životu i djelu šejha Sejfullah-efendije Iblizovića, istaknutog predstavnika halvetijskog derviškog reda.

Rođen je u Sarajevu (godina rođenja nepoznata, umro u Tuzli 1889). Godine 1865. postavljen je na, za to vrijeme, cijenjenu dužnost čuvara Jediler turbeta u Sarajevu.

Budući da je, kako doznajemo bio dobar govornik, pjesnik i obrazovan sufija, uspio je, osim u Sarajevu, osnovati halvetijske tekije u skoro svim većim mjestima sjeverne i istočne Bosne. Njegovim posredovanjem, među ostalima, naravno, nije poznato kad, osnovana je Halvetijska tekija u Tuzli, koja se nalazila u današnjoj ulici Tabašnice.

Također, usmena predanja vele da je šejh Sejfullah pripadao i nakšibendijskom derviškom redu, a osnivanje Nakšibendijske tekije u Tuzli, koja će djelovati do 1918. godine, veže se za ime ovog slabo poznatog, ali očito iznimno sposobnog tarikatskog šejha.

Turbe šejha Sejfullaha, doduše skromno i oivičeno drvenom ogradom, nalazi se na tuzlanskom mezarju Borić. Ko i kad ga je podigao, pa makar i ovakvo kakvo jeste, pogađate, nije poznato.

Helem, izuzmemo li turbe šejha Sejfullaha, jer postoje pouzdana saznanja da je ukopan u njemu, ostala dva turbeta potpuna su nepoznanica, sramotna nepoznanica, usudio bih se reći. Naša, naravno. Stoga, krajnje je vrijeme da se prestane s takvim neodgovornim pristupom našoj, tuzlanskoj baštini, ali zaista krajnje, jer, u suprotnom, sidranovski rečeno, strahovita snaga zaborava naprosto će progutati i ovo malo što znamo.

PROČITAJTE I...

Gdje smo se izgubili toliko da nismo u stanju vidjeti da nas je na većini geografskog prostora kojim se prostire Bosna i Hercegovina sve manje i da taj negativni trend možemo spriječiti samo ako stanemo pred ogledalo vlastite savjesti i uvjerimo sebe da nam je u jedinstvu spas i da samo jedinstvenim nastupom možemo konačno definirati nacionalne interese koji će nam ubuduće biti vodilja u političkom, naučnom, kulturnom, umjetničkom, društvenom i svakom drugom djelovanju

Muhammed, a. s., iz svoje bi sobe provirivao i gledao ashabe kako klanjaju. Nije im se mogao pridružiti. Tek ponekad bi ga izveli među sobom. Drhtavim glasom im je rekao: “Tako mi Allaha, ne bojim se da će vas uništiti siromaštvo. Bojim se dunjaluka za kojim ćete trčati kao što su trčali oni prije vas pa će vas uništiti kao što je i njih uništio”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!