fbpx

TUZLANSKA TURBETA: Nedostaje činjenica, ali zato ne fali nadrealnih priča

Izuzmemo li turbe šejha Sejfullaha, jer postoje pouzdana saznanja da je ukopan u njemu, ostala dva turbeta potpuna su nepoznanica, sramotna nepoznanica, usudio bih se reći. Naša, naravno. Stoga, krajnje je vrijeme da se prestane s takvim neodgovornim pristupom našoj, tuzlanskoj baštini

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

 

Za neupućene, u najkraćem i najjednostavnije kazano, turbe je zasvođena grobnica u kojoj je ukopan neko ko je za života stekao ugled bogougodnika, premda nužno ne mora biti tako, jer ima turbeta u kojima su ukopani svjetovni velikodostojnici, mecene, bogataši, pa čak i oni koji, blago rečeno, za svog života i nisu bili omiljeni među narodom, ali da ne širim i ne kvarim priču, ne bih dalje i više o tome.

Što se Tuzle tiče, sačuvanih je turbeta svega nekoliko, a najpoznatije je ono u neposrednoj blizini Turali-begove džamije. Uzgred, ovo zaista lijepo i reprezentativno turbe izgrađeno je 1890. godine, tokom generalne rekonstrukcije džamije, na mjestu već postojećeg i zubom vremena nagriženog turbeta, a, kao i obično kad je Tuzla u pitanju, nije poznato ko je u njemu ukopan.

Tako, Hamdija Kreševljaković kratko i jasno ustvrđuje da se ne zna ko je u njemu ukopan, dok Muhamed Hadžijahić tvrdi da je u turbetu mezar šejha Abdurahman-efendije iz Donje Tuzle.

Ali, kao i uvijek, ondje gdje ponestaje činjenica, a ni logička arbitraža nije od naročite pomoći, ispredaju se nadrealne priče, pa tako i ovo turbe ima takvu priču, no, ipak, prešao bih preko nje budući da je preduga i Tuzlacima dobro poznata. Ipak, za kraj, nalazim da je bitno naglasiti kako ovo turbe posjećuju pripadnici svih konfesija u Tuzli: ubacuju novac, izgovaraju ili uče svako svoju molitvu i natraške se udaljavaju.

U naselju Mejdan, ušuškana među gusto zbijenim kućama i skrivena od pogleda s ulice, sve do prije dvadesetak godina, teško su se mogla uočiti dva neobilježena mezara, među Tuzlacima poznata kao Djevojačko turbe.

Prema usmenoj predaji Salih-bega Azabagića (umro šezdesetih godina prošlog stoljeća), priča o ova dva neobilježena mezara, a koja će biti zasvođena lijepim i skladnim turbetom mnogo kasnije, datira iz austrougarskog perioda i svodi se na sljedeće: dvije djevojke prale su ponjave na rijeci Jali podno Mejdana, na mjestu gdje se nalazila velika kamena ploča. Istovremeno, austrougarski vojnici prolazili su cestom. Njihov je oficir prišao djevojkama i jednoj od njih pokušao skinuti mahramu s glave. Djevojka je reagirala i, pružajući otpor nasilniku, udarila ga drvenom praljom. Ovaj je potom zapucao i ranio obje djevojke. Uspjele su uspeti se uz mahalu Mejdan, ali kako, navodno, nije bilo prolaznika koji bi im pomogli, djevojke su pale, iskrvarile i umrle. Na tom mjestu su i sahranjene, a njihova imena nisu poznata.

Kako rekoh, prije dvadesetak godina ova dva neobilježena i anonimna mezara zasvođena su lijepim turbetom (autoru ovog teksta imena graditelja i dobrotvora su poznata i hvala im) u znak sjećanja na dvije nesretno stradale, ali čestite i hrabre djevojke.

Na koncu, ponešto o turbetu, a nešto više, premda oskudno, jer širih i značajnijih saznanja nema, o životu i djelu šejha Sejfullah-efendije Iblizovića, istaknutog predstavnika halvetijskog derviškog reda.

Rođen je u Sarajevu (godina rođenja nepoznata, umro u Tuzli 1889). Godine 1865. postavljen je na, za to vrijeme, cijenjenu dužnost čuvara Jediler turbeta u Sarajevu.

Budući da je, kako doznajemo bio dobar govornik, pjesnik i obrazovan sufija, uspio je, osim u Sarajevu, osnovati halvetijske tekije u skoro svim većim mjestima sjeverne i istočne Bosne. Njegovim posredovanjem, među ostalima, naravno, nije poznato kad, osnovana je Halvetijska tekija u Tuzli, koja se nalazila u današnjoj ulici Tabašnice.

Također, usmena predanja vele da je šejh Sejfullah pripadao i nakšibendijskom derviškom redu, a osnivanje Nakšibendijske tekije u Tuzli, koja će djelovati do 1918. godine, veže se za ime ovog slabo poznatog, ali očito iznimno sposobnog tarikatskog šejha.

Turbe šejha Sejfullaha, doduše skromno i oivičeno drvenom ogradom, nalazi se na tuzlanskom mezarju Borić. Ko i kad ga je podigao, pa makar i ovakvo kakvo jeste, pogađate, nije poznato.

Helem, izuzmemo li turbe šejha Sejfullaha, jer postoje pouzdana saznanja da je ukopan u njemu, ostala dva turbeta potpuna su nepoznanica, sramotna nepoznanica, usudio bih se reći. Naša, naravno. Stoga, krajnje je vrijeme da se prestane s takvim neodgovornim pristupom našoj, tuzlanskoj baštini, ali zaista krajnje, jer, u suprotnom, sidranovski rečeno, strahovita snaga zaborava naprosto će progutati i ovo malo što znamo.

PROČITAJTE I...

U potpunom okruženju u kojem je djelovao 5. korpus Armije RBiH protiv sebe je imao tri neprijatelja: vojsku Srpske krajine u Hrvatskoj, Vojsku Republike Srpske i paravojsku Fikreta Abdića. Karakteristika ratnih djelovanja na unsko-sanskom području jeste i zajednička borba bošnjačkog i hrvatskog naroda protiv zajedničkog neprijatelja. Bitna karakteristika 5. korpusa Armije RBiH jeste da je tokom cijelog rata zadržao multietnički karakter.

“Kada je u pitanju ostavština Alije Izetbegovića, veoma je teško izdvojiti nešto i narušiti cjelinu koju je on ostavio iza sebe. Ono što je zasigurno kao trajna kategorija ostalo iza Alije Izetbegovića jesu njegova djela, koja su prevedena na više od 10 jezika. Svakom ko je čitao knjige Alije Izetbegovića jasno je koliko su one još uvijek savremene i aktuelne, a samim tim i primjenjive. Iz tog razloga, Fondacija kao jedan od ključnih prioriteta u svom radu stavlja promoviranje i približavanje djela Alije Izetbegovića djeci i mladima. Načini čitanja i prikupljanja informacija kod mladih ljudi su se drastično promijenili, tako da se Fondacija okreće novim metodama da kroz društvene platforme, interaktivne radionice i digitalne medije animira mlade ljude i potakne ih da čitaju i istražuju o Aliji Izetbegoviću

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!