TUZLANSKA TURBETA: Nedostaje činjenica, ali zato ne fali nadrealnih priča

Izuzmemo li turbe šejha Sejfullaha, jer postoje pouzdana saznanja da je ukopan u njemu, ostala dva turbeta potpuna su nepoznanica, sramotna nepoznanica, usudio bih se reći. Naša, naravno. Stoga, krajnje je vrijeme da se prestane s takvim neodgovornim pristupom našoj, tuzlanskoj baštini

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

 

Za neupućene, u najkraćem i najjednostavnije kazano, turbe je zasvođena grobnica u kojoj je ukopan neko ko je za života stekao ugled bogougodnika, premda nužno ne mora biti tako, jer ima turbeta u kojima su ukopani svjetovni velikodostojnici, mecene, bogataši, pa čak i oni koji, blago rečeno, za svog života i nisu bili omiljeni među narodom, ali da ne širim i ne kvarim priču, ne bih dalje i više o tome.

Što se Tuzle tiče, sačuvanih je turbeta svega nekoliko, a najpoznatije je ono u neposrednoj blizini Turali-begove džamije. Uzgred, ovo zaista lijepo i reprezentativno turbe izgrađeno je 1890. godine, tokom generalne rekonstrukcije džamije, na mjestu već postojećeg i zubom vremena nagriženog turbeta, a, kao i obično kad je Tuzla u pitanju, nije poznato ko je u njemu ukopan.

Tako, Hamdija Kreševljaković kratko i jasno ustvrđuje da se ne zna ko je u njemu ukopan, dok Muhamed Hadžijahić tvrdi da je u turbetu mezar šejha Abdurahman-efendije iz Donje Tuzle.

Ali, kao i uvijek, ondje gdje ponestaje činjenica, a ni logička arbitraža nije od naročite pomoći, ispredaju se nadrealne priče, pa tako i ovo turbe ima takvu priču, no, ipak, prešao bih preko nje budući da je preduga i Tuzlacima dobro poznata. Ipak, za kraj, nalazim da je bitno naglasiti kako ovo turbe posjećuju pripadnici svih konfesija u Tuzli: ubacuju novac, izgovaraju ili uče svako svoju molitvu i natraške se udaljavaju.

U naselju Mejdan, ušuškana među gusto zbijenim kućama i skrivena od pogleda s ulice, sve do prije dvadesetak godina, teško su se mogla uočiti dva neobilježena mezara, među Tuzlacima poznata kao Djevojačko turbe.

Prema usmenoj predaji Salih-bega Azabagića (umro šezdesetih godina prošlog stoljeća), priča o ova dva neobilježena mezara, a koja će biti zasvođena lijepim i skladnim turbetom mnogo kasnije, datira iz austrougarskog perioda i svodi se na sljedeće: dvije djevojke prale su ponjave na rijeci Jali podno Mejdana, na mjestu gdje se nalazila velika kamena ploča. Istovremeno, austrougarski vojnici prolazili su cestom. Njihov je oficir prišao djevojkama i jednoj od njih pokušao skinuti mahramu s glave. Djevojka je reagirala i, pružajući otpor nasilniku, udarila ga drvenom praljom. Ovaj je potom zapucao i ranio obje djevojke. Uspjele su uspeti se uz mahalu Mejdan, ali kako, navodno, nije bilo prolaznika koji bi im pomogli, djevojke su pale, iskrvarile i umrle. Na tom mjestu su i sahranjene, a njihova imena nisu poznata.

Kako rekoh, prije dvadesetak godina ova dva neobilježena i anonimna mezara zasvođena su lijepim turbetom (autoru ovog teksta imena graditelja i dobrotvora su poznata i hvala im) u znak sjećanja na dvije nesretno stradale, ali čestite i hrabre djevojke.

Na koncu, ponešto o turbetu, a nešto više, premda oskudno, jer širih i značajnijih saznanja nema, o životu i djelu šejha Sejfullah-efendije Iblizovića, istaknutog predstavnika halvetijskog derviškog reda.

Rođen je u Sarajevu (godina rođenja nepoznata, umro u Tuzli 1889). Godine 1865. postavljen je na, za to vrijeme, cijenjenu dužnost čuvara Jediler turbeta u Sarajevu.

Budući da je, kako doznajemo bio dobar govornik, pjesnik i obrazovan sufija, uspio je, osim u Sarajevu, osnovati halvetijske tekije u skoro svim većim mjestima sjeverne i istočne Bosne. Njegovim posredovanjem, među ostalima, naravno, nije poznato kad, osnovana je Halvetijska tekija u Tuzli, koja se nalazila u današnjoj ulici Tabašnice.

Također, usmena predanja vele da je šejh Sejfullah pripadao i nakšibendijskom derviškom redu, a osnivanje Nakšibendijske tekije u Tuzli, koja će djelovati do 1918. godine, veže se za ime ovog slabo poznatog, ali očito iznimno sposobnog tarikatskog šejha.

Turbe šejha Sejfullaha, doduše skromno i oivičeno drvenom ogradom, nalazi se na tuzlanskom mezarju Borić. Ko i kad ga je podigao, pa makar i ovakvo kakvo jeste, pogađate, nije poznato.

Helem, izuzmemo li turbe šejha Sejfullaha, jer postoje pouzdana saznanja da je ukopan u njemu, ostala dva turbeta potpuna su nepoznanica, sramotna nepoznanica, usudio bih se reći. Naša, naravno. Stoga, krajnje je vrijeme da se prestane s takvim neodgovornim pristupom našoj, tuzlanskoj baštini, ali zaista krajnje, jer, u suprotnom, sidranovski rečeno, strahovita snaga zaborava naprosto će progutati i ovo malo što znamo.

PROČITAJTE I...

Njegova žrtva ostat će zabilježena kao veliki zalog konačnoj pobjedi kojom je 12. septembra 1994. godine prekinuta višednevna neprijateljska ofanziva i osujećen plan Ratka Mladića o razdvajanju Bihaćkog okruga na dva dijela

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!