“Tužitelj, branitelj, otac i sin”: Pogrešan film, u pogrešno vrijeme, na pogrešnom mjestu

Nakon svega, može se zaključiti da su srebrenička svjedočanstva laž samo zato jer optuženi kaže da jesu, a da je bio u pravu, dokazuje upravo slučaj mladića Mire. Ime Krstić u ovom slučaju jasno služi kao dodatna i neraskidiva veza između stvarnosti i fikcije, s kojom se ne samo relativizira srebrenički genocid nego i historija vraća na početak, do čovjeka s kojim je genocid dobio svoje službeno priznanje

Piše: Mirza SKENDERAGIĆ

 

Još se ne stišava bura koju je u sarajevskoj javnosti izazvao film Tužitelj, branitelj, otac i sin bugarske režiserke Iglike Triffonova, odnosno njegovo prikazivanje na Televiziji Kantona Sarajevo na dan obilježavanja 24. godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. I mora se priznati opravdano, jer je zaista riječ o pogrešnom filmu, prikazanom u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu.

Pogrešnom, dakle, iz, prije svega, filmskih, estetskih razloga, zatim zbog same teme, odnosno priče koju tretira na pogrešan način te, na koncu, zbog zanemarivanja etičkih vrijednosti koje svako umjetničko djelo mora prigrliti kao nužnost. S krajnje popularnim, ali i manipulativnim narativnom okvirom, “inspirirano istinitom pričom” o navodno lažnom svjedočenju mladića Mire na suđenju Miloradu Krstiću, optuženom za ratne zločine u ratu u Bosni i Hercegovini, ovaj naslov prepun stereotipa i predrasuda ostaje u procjepu između televizijskog i festivalskog filma, proizvoljne dramaturgije, vještačke glume i, u konačnici, ideje s dvostrukim značenjem. Prvo je nešto lakše probavljivo i glasi kako Bosni i Hercegovini nisu potrebna lažna svjedočenja za konačnu potvrdu genocida, iako je on danas svakako i potvrđen, a drugo je neprobavljivo, ali znatno bliže cilju režiserke, a to je relativiziranje genocida u Srebrenici.

ZANATSKI JAVAŠLUK

Dakle, narativ ostvarenja Tužitelj, branitelj, otac i sin smješten je u Hag i prati suđenje generalu Miloradu Krstiću, optuženom za ratne zločine i genocid u ratu u Bosni i Hercegovini. S jedne strane je Krstićev branitelj Michael Finn (Samuel Fröler), a s druge tužiteljica Catherine Lagrange (Romane Bohringer). Već na samom početku suđenju se priključuje svjedok K 109, mladić (Ovanes Torosian), siroče koje su roditelji napustili i koji se zatim, igrajući fudbal u školi, priključio srpskoj paravojnoj formaciji “Gvardija”, na čijem je čelu bio upravo Krstić. On tužiteljici potvrdi da je učestvovao u “paljenju džamije i kuća muslimana u selu Glogova, između 9. i 12. maja 1992. godine”, te da je bio pod komandom optuženika Krstića (Krassimir Dokov). U toku njegovog svjedočenja Krstić ustane iz svoje stolice, skine slušalice za prijevod i kaže kako “ne poznaje tog momka”. Krstićev branitelj započinje istragu kako bi provjerio svjedočenje i uskoro, gotovo preko noći, a uz pomoć Bosanke Jasne (Nermina Lukač) koja živi u Amsterdamu, pronalazi mladićevog oca Aleksandra Lekića (Izudin Bajrović) i majku (Lubina Mitevska). Nakon susreta i prepoznavanja s ocem, svjedok pred sudom izjavi kako nikad nije vidio optuženog te da je lagao jer je sve dogovorio s vlastima u Sarajevu, gdje je služio desetogodišnju kaznu zatvora. Miru, kako mladić sada tvrdi da se zove, nasilno vrate u Bosnu i Hercegovinu, dok Finn, inspiriran prethodnim životnim iskustvom, odluči da posjeti svog oca u staračkom domu.

Film Tužitelj, branitelj, otac i sin problematičan je na nekoliko nivoa. Krenuvši od samog naslova, nevješto probranog, u kojem su istaknuti centralni dramaturški odnosi između tužiteljice i tužitelja, te oca i sina, a koji, zapravo, pokušavajući sukobiti sudnicu i život, pravdu koja je u procjepu između to dvoje, čine relativnom. Međutim, ostaje nepoznanica da li režiserka ističe zadovoljenje pravde u sudnici ili žali za nedostatkom one u životu, jer, s jedne je strane mladićeva laž razotkrivena, a s druge je njegov život uništen.

Nadalje, kada je u pitanju scenarij filma, najveći nedostatak predstavlja suviše brzo razvijanje narativa u kojem se dosta toga podrazumijeva. Tako, naprimjer, Finn, inače uspješni holandski advokat, u samo nekoliko scena i razgovora pronalazi dvoje ljudi koji žive u nekom zabačenom selu gdje je civilizacija nasilno zaustavljena i iz prvog pokušaja otkriva da su oni Mirini otac i majka. Otac Aleksandar dolazi u Amsterdam – zatim u Hag – prepoznaje sina – što DNK-a i potvrđuje – Miro izjavljuje da je lagao… Dakle, Finn u svojoj istrazi i cilju ne nailazi niti na jednu prepreku i svi događaji postoje samo kako bi doveli do Mirinog razotkrivanja, iako ostaje nejasno zašto je podatak da on ima oca i majku, tj. da nije siroče, kako je tvrdio na početku, razlog zašto priznaje da je lažno svjedočio protiv Krstića.

Tu su također i plošno izgrađeni odnosi među likovima, te se niti jedan od njih ne razvija u više od dva međusobna susreta, što je svakako najjasnije na primjeru onih naslovnih, Finna i Lagrange, oca i sina. Više od dvije zajedničke scene imaju samo Finn i Aleksandar, ali uprkos tome, i taj odnos ne predstavlja ništa više od stereotipnih, nerazumljivih, površnih dijaloških razmjena informacija. U jednoj od tih scena, na selu, tokom slušanja klasične muzike sa slušalicama, Finna prekine Aleksandar, te mu ovaj ponudi da i sam posluša, što, naravno, implicira da on nikada prije nije slušao klasiku jer je zaostali seljanin koji ne zna ni kako se koriste slušalice. Nasuprot klasike jednog Evropljanina, sasvim očekivano, režiserka nudi banalni zvuk narodne muzike, Finnovom odijelu suprotstavlja Aleksandrov trošni džemper, Bosni i Hercegovini kao zemljanoj rupčagi čarobne ulice Amsterdama.

RELATIVIZACIJA GENOCIDA

Kakve su kreacije likova i odnosa među njima, takve su i glumačke izvedbe, blijede, hladne, lažne, čemu umnogome doprinosi i angažiranje stranih glumaca za interpretacije na bosanskom jeziku, s izuzetkom Izudina Bajrovića u ulozi oca Aleksandra i Nermine Lukač kao Jasne, koji su uspjeli probuditi emociju u svojim šturim predlošcima. Također, kao i uvijek do sada, kada se stranci upliću u kreativno tumačenje rata u Bosni i Hercegovini, potkradaju se brojne greške. Tako, naprimjer, Aleksandar izuva obuću po ulasku u Finnov stan, što svakako nije uvaženi srpski običaj, Bosansku Jasnu igra Crnogorka, što se naravno osjeti u naglasku koji je strancima vjerovatno isti za sve, dok se, naprimjer, Krstiću sudi za zločine počinjene u Srebrenici 1992. godine, iako je genocid počinjen tek tri godine poslije. Tu je i žena u crnom na muslimanskom groblju, iako muslimanke ne nose crninu, žena Bošnjakinja koja klanja dok je muž Srbin posmatra ispunjen razumijevanjem, tu je Bošnjak koji prodaje nadgrobne spomenike bez ikakvog suosjećanja prema žrtvama, tu je…

Kada je u pitanju forma filma, zaista nezgrapno djeluje spoj televizijskog, gotovo reportažnog filma, s poetskim prizorima prirode i konja, što je zapravo rezultiralo neuspjelim pokušajem pronalaska “poetskog” u prirodi samog suđenja i odnosima koji iz njega proizlaze, nepravda – pravda, zločinac – žrtva, laž – istina. Jedini segment ovog naslova, u kojem je bilo potencijala za nešto više, jeste onaj o očevima i sinovima, onim nasilno razdvojenim i onima kojima je razdvojenost vlastiti odabir, ali, nažalost, to predstavlja samo skelet bez zdravog filmskog mesa, umjesto kojeg je ubrizgana krv političke propagande.

Da je zaista riječ o jasnoj poruci u kojoj iznad srebreničkog genocida stoji znak pitanja, jeste sami početak filma, u kojem režiserka izmjenjuje kvazidokumentarističke kadrove ispovijesti preživjelih Srebreničana koji su također svjedoci protiv Krstića. “Mnogo puta sam sanjao taj događaj… često mi je dolazio na oči… ti prizori i sve to, ali nekako mi je bilo drugačije, nedefinisano. Nekako strano. (…) Pucali su na nas. Onda je moj brat pao preko mene. Ja sam zatvorio oči i osjetio sam nešto mokro na sebi, i to je bilo to. Znam da je kasnije zahladnilo, sjećam se da mi je bilo jako hladno. Poslije sam ustao kad je pao mrak. Znao sam da sam ja jedini živ, to sam jednostavno znao”, kaže prvi svjedok kojeg igra Adnan Omerović. Na njegovu i ispovijest ostalih svjedoka Krstić kaže samo kako ne poznaje nikoga od svjedoka koji su u sudnici govorili, a kasnije dodaje i kako je on samo srpski učitelj. Dakle, režiserka stvara kvazidokumentarističke ispovijesti kao asocijacije na stvarnost, kako bi ih okarakterizirala kao lažne, iz čega se može pročitati kako su sva ona stvarna svjedočanstva uz pomoć kojih je Radislav Krstić postao prvi Evropljanin osuđen za genocid od nekog međunarodnog suda nakon Nürnberškog procesa, zapravo, laž. “Vrijeme je da završimo sa ovim suđenjem. Ne samo zato što tužiteljica nije donijela nijedan čvrsti dokaz protiv mog klijenta nego i zato što je potpuni manjak konstruktivnih ideja stvorio vakuum koji je ugrozio sam sud”, kaže zatim Finn u izjavi za novinare. Nakon svega, može se zaključiti da su srebrenička svjedočanstva laž, samo zato jer optuženi kaže da jesu, a da je bio u pravu, dokazuje upravo slučaj mladića Mire. Ime Krstić u ovom slučaju jasno služi kao dodatna i neraskidiva veza između stvarnosti i fikcije, s kojom se ne samo relativizira srebrenički genocid nego i historija vraća na početak, do čovjeka s kojim je genocid dobio svoje službeno priznanje. Iz Finnovih riječi može se prepoznati i degradacija Haškog tribunala, što je dodatna linija ostvarenja Tužitelj, branitelj, otac i sin.

 ŠTA JE ODGOVOR

Prikazivanje ovog naslova u programu “Modula memorije” festivala MESS, koji se bavi očuvanjem kulture sjećanja, nije u tolikoj mjeri sporno s obzirom na to da je riječ o događaju koji predstavlja prostor u kojem bi se trebala pokretati pitanja i rasprave, sagledavati prošlost iz više historijskih uglova, kritički se odnositi prema historiji, ali i filmovima koji nude njene drugačije perspektive, te ako postoji samo jedno lažno svjedočenje koje baca mrlju na hiljade drugih koja potvrđuju genocid u Srebrenici, i njega osvijestiti, suočiti se njim, zabilježiti ga i krenuti dalje. Ipak, ovakva reakcija izostala je tokom prikazivanja filma Triffonove u “Modulu memorije”, što oduzima istinski smisao njegovog uvrštenja u ovaj za Bosnu i Hercegovinu svakako neophodni i do sada veoma uspješni program.

S druge strane, njegovo emitiranje na javnom servisu države nad čijim je narodom počinjen genocid, i to na dan obilježavanja njegove godišnjice, jeste apsurdno i predstavlja, zapravo, relativizaciju i negaciju ovog stravičnog zločina i od same te države, dok istovremeno traje ukop ostataka brutalno ubijenih Srebreničana. Jer, da li se može zamisliti film o čovjeku prezimena Göring, naprimjer (Hermann Wilhelm, treća glava nacističke aždahe), u kojem ga se predstavlja kao žrtvu procesa u Nürnbergu i onda se to ostvarenje objavi na javnom emiteru u Izraelu na Dan holokausta? To je nezamislivo, jer u Izraelu nepoželjnim djelom za Dan holokausta smatraju i, recimo, Spielbergovu Schindlerovu listu (1993), a kao jedini istinski film o ovom tragičnom historijskom događaju prihvataju devetosatni dokumentarac Shoah (1985) Claudea Lanzmanna. Riječ “shoah” (HaShoah) na hebrejskom označava katastrofu, užas, prouzrokovane ubistvom velikog broja ljudi, koja istoimeni Lanzmannov film definira kao prikladnu zamjenu za općeprihvaćeni naziv “holokaust”, prema kojem je šest miliona ubijenih Jevreja tokom Drugog svjetskog rata žrtvovano Bogu. Film traje punih devet sati i 26 minuta, a otvara ga citat iz Jeruzalemske Biblije: “I dat ću im besmrtno ime”, kojim se nagovještava osnovni smisao njegovog postojanja, a to je da jevrejske žrtve učini besmrtnima.

Iako su prošle 24 godine od genocida u Srebrenici, ni svjetska ni domaća kinematografija još nije ponudila filmsko ostvarenje koje će kroz ovaj oblik umjetnosti žrtve iz jula 1995. godine spasiti od materijalnosti, zaborava i besmisla, te srebrenički genocid i na ovaj način upisati na stranice vječnosti. Upravo bi jedan takav film, zasigurno, zauvijek spriječio negiranje genocida u Srebrenici, pojednostavio vječitu borbu preživjelih Srebreničana i ostalih žrtava rata u Bosni i Hercegovini za konačnu istinu i jedan jedva vidljivi obris ovozemaljske pravde i donijelo barem trenutni smiraj i poštovanje za zakopane i zaboravljene kosti.

Na koncu, samo postojanje naslova Tužitelj, branitelj, otac i sin, zbog banalnog korištenja filmskog jezika, odsustva bilo kakvog autorstva, dakle, prepoznatljivog stila, krajnje površnog i uvredljivo stereotipnog tumačenja života u Bosni i Hercegovini, njene kulture i tradicije, isuviše patetičnog pristupa kreiranju odnosa među likova, te zbog kaljanja filmske umjetnosti koja je stvorena da služi čovječanstvu i oblikuje čovjekov pogled na svijet, vrijeđa i autora ovog teksta koji, kao istinski filmofil, jednostavno ne podnosi loš film.

“Presuda se ne može zasnivati na lažima”, kaže Finnova pomoćnica. Može li se, onda, film stvoriti ako se zanemaruje istina?

PROČITAJTE I...

“Jedan dio ćemo finansirati i voditi mi iz Tuzlanskog kantona, a to je do Karaule, do tunela, a dalje onaj dio koji pripada Sarajevskom kantonu vodit će Vlada Kantona Sarajevo. Za to su odvojena sredstva u iznosu od 60 miliona KM. Ako ne bude prevelikih zahvata što se tiče tunelske izgradnje, koja je malo sporija, očekujem da ćemo u ovom periodu od tri do tri i po godine uraditi najveći dio posla”

Nacionalističko nastojanje Hrvatske da Bosnu i Hercegovinu, u prvom redu bošnjačku politiku, prikaže Evropi i svijetu u najgorem mogućem svjetlu počiva na jasno postavljenoj strategiji, čiji je osnovni cilj dobijanje prava na direktno uplitanje u unutarbosanska pitanja, pod izgovorom da će Hrvatska na taj način zaštititi Evropu od militantnih Bošnjaka, koji su skloni terorizmu i radikalizmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!