“U žrvnju šovinizma i mržnje satirani su i turcizmi kao bitni elementi leksičkog blaga u našim jezicima. O ovome govori i jedan stari vic. Pitali srbijanskog seljaka ima li u srpskom jeziku turcizama, a on im odgovori: ‘Ama jok, bre’”

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

U Centru za kulturu i umjetnost Instituta “Yunus Emre” u Sarajevu 17. juna 2019. godine održana je promocija rječnika Zajednički turcizmi u jezicima Balkana autorice prof. dr. Lindite Xhanari Latifi. Rječnik su promovirali prof. dr. Yavuz Kartallıoğlu, profesor Univerziteta Gazi u Ankari, prof. dr. Amina Šiljak-Jesenković, naučni saradnik iz oblasti turskog jezika i književnosti na Orijentalnom institutu u Sarajevu, prof. dr. Gürer Gülsevin, predsjednik Turskog jezičkog društva, i prof. dr. Kerima Filan, profesorica osmanskog i savremenog turskog jezika na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

Prilikom izrade ovog rječnika, napisanog na 1.262 stranice, koja je trajala osam godina, korišteno je više od sedamdeset različitih rječnika. Na početku promocije kazano je da je njegov osnovni cilj navođenje i usporedba zajedničkih turcizama koji se nalaze u balkanskim jezicima: bosanski, albanski, bugarski, hrvatski, makedonski, rumunski, srpski i grčki. Istaknuto je da su se dosadašnji radovi u vezi s turcizmima odnosili na poređenje s turskim jezikom i da do sada nisu obrađeni turcizmi kao zajednički element jezika Balkana. Yavuz Kartallıoğlu rekao je da je do danas urađeno dosta istraživanja i radova na temu turcizama ili riječi iz turskog jezika koje su prešle u balkanske jezike, te da su prve riječi koje su prešle u balkanske jezike došle putem esnafa i raznih istraživača, pa su svakodnevnom upotrebom prešle u ovdašnje jezike.

Kerima Filan pojasnila je da su osobe koje su se obrazovale u medresama, a potom u profesionalnom životu obavljale posao vjerskih službenika, bile u neposrednoj komunikaciji s narodom. “Oni su narodu tumačili vjerske teme u javnom prostoru, prema tome, morali su koristiti jezik koji će taj narod razumjeti. Možemo pretpostaviti da je jedan propovjednik, jedan muderis, ili jedan imam, s narodom komunicirao na narodu razumljivom jeziku. Pa ipak, sigurno je da je u svom jeziku koristio veliki broj turskih riječi i izraza. Pritom, ne mislim samo na religijsku terminologiju, koju je po prirodi stvari teško i nepoželjno prevoditi. Osoba obrazovana u medresi zasigurno je u svom svakodnevnom jeziku koristila dosta turskih riječi, uključujući pridjeve, priloge, pa čak i glagole”, objašnjava Filan, te napominje da su među lokalnim stanovništvom tekije odigrale veliku ulogu.

“U tekije je svako mogao dolaziti. Ondje su se vjerske teme tumačile u svjetlu tesavvufa. Upravo je to dobrim dijelom tekije činilo privlačnim svim slojevima društva. Važnu karakteristiku tih tumačenja čine jezik i elementi kulture koji se lahko mogu razumjeti. Naprimjer, tekije su omogućavale da do širih društvenih krugova dođe poezija kroz ilahije i kaside. Poezija i stihovi koje su ljudi zapamtili u tekiji utjecali su na jezik koji su koristili u svakodnevnoj komunikaciji. Elementi turskog jezika zastupljeni u poeziji prenosili su se u sve vrste komunikacije. To je bio pouzdan put da se u narodu širi poznavanje turskog jezika, ili barem određenih elemenata tog jezika”, pojasnila je Filan.

Amina Šiljak-Jesenković u svom izuzetno zanimljivom izlaganju istaknula je da, kada je riječ o ovoj tematici, posebnu pažnju treba posvetiti pitanju odnosa jezika i kulture, jer, prema njezinim riječima, kada u jednu kulturu ulazi izvanjezična realija, ona nerijetko dolazi s nazivom iz jezika iz kojeg je potekla. “Tako u semantičkim poljima od stanovanja, urbanizacije, kulture ishrane, kulture religije… možemo naći veliki broj leksema turskog porijekla koje su se zadržale i u savremenom bosanskom jeziku. U nas su mahale i sokaci, sve je manje kaldrmisanih, a potom kapija, avlija, bašča, mušebak, komšipke (komšu kapisi), basamake i merdevine, halije, ćilimi testije, tave, džezve, fildžani, tabačići, tepsije, a u njima dolme, sarme, burek, pite, bamije, ćevapi, almasije, kadaifi, baklave, đunlari, tatlije, višnjabi, sutlije, muhalebije, lokumi, šerbeta, kahva, pa kavonozi s receljima, naravno i kašike. (…) Kad s minareta mujezin okujiše, uzme se abdest, pa se ide u džamiju obaviti namaz, ili se u kući prostre serdžada, klanja se bešvakat – sabah, podne, ikindija, akšam i jacija, klanjaju se propisani rekjati, tespiha se, prouči se dova. Osim kad je dženaza, ona je bez ezana, ikameta i tespihanja”, nabraja Šiljak-Jesenković, te dodaje da su lekseme, prelazeći iz jezika izvornika u ciljani jezik, doživljavale i niz promjena, od fonetsko-fonoloških prilagodbi, preko morfoloških promjena u skladu s morfologijom jezika domaćina, deriviranja novih jedinica, pa sve do velikih semantičkih pomjeranja.

“Tako da su određene lekseme turskog porijekla odomaćene u jeziku domaćinu u potpuno drugom, sasvim različitom značenju. Ilustracije radi, navest ću primjer, riječ ‘nafaka’, koju u savremenom turskom znamo u značenju ‘alimentacija’, u bosanskom označava opskrbu koja je predodređena, propisana i dana živom biću – bilo da se radi o apstraktnoj ili konkretnoj izvanjezičnoj realiji. Za pojam ‘nafaka’ vezana je vjera da je ona svakom živom biću po Bogu propisana i određena, suđena. Često se dešava da nekom namijenimo neko jelo, ili neki dar – i pojavi se neko sasvim drugi kome to damo, s riječima: ‘nije kome je namijenjeno, nego kome je suđeno, tvoja nafaka’. Kad ko pronađe dlaku u hrani, u neformalnom društvu, šaljivo će kazati: ‘Ne treba mi tuđa nafaka, pa makar i tanka dlaka.’ Za nekog kažemo da je nafakali, gdje god dođe, naiđe na bogatu opskrbu i blagostanje. Ko, pak, nije nafakali, da se za zeleno drvo uhvati, i ono bi se osušilo. Kad nekog zapadne da uradi kakav teretniji posao, pa čak i ako spada u obaveze koga drugog, kaže se: ‘Šta ću, takva mi nafaka.’ Otuda je gotovo nemoguće razmišljati o ovoj leksemi i njenim značenjima u bosanskom iz perspektive njenog savremenog turskog značenja, jer mi vjerujemo da nafaku daje i propisuje Bog, a savremeni turski jezik ovaj pojam vezuje samo za sudsku odluku, bivšeg supružnika ili razvedenog roditelja.”

Amina Šiljak-Jesenković naglasila je i to da se stanovnici cijele regije opterećene historijskim i političkim pometnjama, često susreću s mržnjom, predrasudama i lažima, te da je nekad veoma teško povući granice između patriotizma, nacionalizma, nacionalnog romantizma i šovinizma ili rasizma. “Baš u ovom žrvnju šovinizma i mržnje na neki način su satirani i turcizmi kao bitni elementi leksičkog blaga u našim jezicima, i to i kao leksik i kao znanstvena oblast. O ovome govori i jedan stari vic. Pitali srbijanskog seljaka ima li u srpskom jeziku turcizama, a on im odgovori: ‘Ama jok, bre.’”