fbpx

Turske serije osvojile svijet: Epizoda košta pola miliona maraka, gleda ih 600 miliona ljudi

Snimanje svake epizode košta u prosjeku 250.000 eura. Zbog straha od prekida emitiranja, ne snima se unaprijed. Rade u stvarnom vremenu, ono što se snimi jedne sedmice emitira se iduće. To znači užurban tempo rada jer svaki od glumaca mora biti spreman glumiti između 130 i 150 minuta, što je ekvivalent snimanju jednog filma sedmično

 

Za nešto više od desetljeća Turska je postala velesila kada su u pitanju televizijske “sapunice” i već je sada drugi najveći izvoznik tog televizijskog žanra na svijetu, odmah iza Sjedinjenih Američkih Država. Oko 150 turskih serija prodano je u 146 zemalja svijeta, a otprilike 600 miliona ljudi na četiri kontinenta pogledalo je makar jednu od njih. Potražnja za njima višestruko se uvećala tokom dana zatočeništva zbog pandemije Covid-19. Televizijske sapunice doprinijele su poboljšanju imidža Turske u svijetu.

Slava koju su ove sapunice dostigle je takva da u nekim dijelovima svijeta turski glumci ne mogu hodati a da ih ne napadnu fanovi. Dogodilo se to Canu Yamanu, kojeg je na madridskom aerodromu dočekalo više od 2.000 ljudi i s njega ga je trebala ispratiti policija; ili na festivalu u Slovačkoj, na kojem se okupilo 40.000 ljudi kako bi vidjeli Halita Ergença i Bergüzar Korel. Producente serije Dječak je čak telefonom kontaktirao jedan bivši grčki ministar kako bi unaprijed saznao kraj.

To je jedan od učinaka globalizacije. Kultura više ne teče jednosmjerno, od SAD-a ka ostatku svijeta. Sada se produkcija širi i na marginama zapadnog svijeta, kako objašnjava pakistanska spisateljica Fatima Bhutto u svojoj knjizi Novi kraljevi svijeta, u kojoj piše o usponu indijske kinematografije, južnokorejskog popa i turskih serija.

Šta je to što turske serije čini tako neodoljivim? Venecuelanska profesorica Carolina Acosta, koja predaje na Univerzitetu u američkoj državi Georgia, dvadeset godina izučava sapunice, a tri se godine fokusirala na one koje se snimaju u Turskoj: “Oni su napali Latinsku Ameriku. Rekla sam sebi: ‘Idem vidjeti šta je to u njima.” Sastojci su jednostavni: zgodni glumci i glumice, raskošna postava i scenarij preplavljen emocijama. Tome dodaju veći kvalitet proizvodnje od njihovih konkurenata: ne snimaju se u studiju već na stvarnim lokacijama (ljetnikovci, Bosforski moreuz, ulice Istanbula), završnica je tipična za filmove, a posebno se brinu za muziku. Acosta dodaje još jedan aspekt: ​​“Turski glumci dramatično dižu na mnogo višu razinu svoj posao od latinoameričkih sapunica”, kaže ona. Sporost je još jedan od ključnih pojmova. “Polahko vas vode do dramatičnog vrhunca, uz muziku, izgled, gestove. To stvara ovisnost.”

“Mi nismo za snimanje dobrih akcijskih filmova, sjajnih trilera ili SF filmova. Ono u čemu smo dobri jesu osjećaji. Znamo pričati romantične i dramatične priče. Ljubav u svim njenim oblicima”, kaže Faruk Turgut, osnivač “Gold Filma”, producent filma Ptica iz snova, koji je zabilježio ogroman uspjeh u Španiji. Latinska Amerika je, zajedno s Bliskim Istokom i Balkanom, mjesto gdje su pokupile najviše uspjeha, što Acosta s jedne strane pripisuje određenoj egzotičnosti eksterijera u kojima je snimljen, a s druge osjećaju blizine. “Turski glumac fizički je sličan latinoameričkom. To vam omogućuje da se osjećate blisko, a to su ljubavne priče čiji kôd dijelimo”, kaže ta ekspertica.

Turska televizijska industrija nekad je postojala i snimala u bolivudskom ritmu: 300 filmova godišnje u razdoblju između 1960. i 1980. Produciralo se sve: erotski filmovi, komedije, grubi holivudski remakeovi bez autorizacije (turksploitacija) i, iznad svega, priče o nemogućim ljubavnim vezama. Zvali su ih yesilçam (zeleni bor) jer su producenti, scenaristi i režiseri imali sjedište u toj ulici u blizini trga Taksim u Istanbulu. Danas je yesilçam samo znak za ulicu starih zgrada u stražnjem dijelu četvrti Beyoglu.

U devedesetima većina televizijske fikcije koju su Turci konzumirali i dalje je bila strana, američka i latinoamerička. No s prijelazom stoljeća došlo je do ekonomskog procvata i umnožavanja kanala, na nekih 25 nacionalnih i više od 200 lokalnih. “Morali ste puno snimati da biste nahranili toliko kanala, a sektor je postajao sve profesionalniji i proizvodio je bolji sadržaj”, kaže Ahmet San, dobar poznavatelj prilika u televizijskoj industriji.

Scenaristi su se okrenuli klasicima inozemne književnosti (Ezel, nadahnut grofom Monte Cristo, ili Binbir Gece u Hiljadu i jednoj noći), ali i turskoj književnosti (Zabranjena ljubav, zasnovana na osmanskom romanu Ask-i Memnu iz 1899. godine) i starim “yesilçam” filmovima. “Yesilçamovi kodovi, spletke, način pokazivanja osjećaja… Sve je to uveliko utjecalo na današnje serije”, kaže producent Faruk Turgut. Zapleti su, tvrdi sociolog Feyza Akinerdem, tipični za tursko društvo i neki su od sukoba koji danas u njemu vladaju poput modernog i tradicionalnog, urbanog i ruralnog, religioznosti i sekularizma ili odnosa s Kurdima.

Niko nije ni sanjao da će taj ovaj turski proizvod otići tako daleko van granica zemlje. Dogodilo se to gotovo slučajno. Godine 2006. jedan od čelnika saudijskog medijskog lanca MBC gledao je jednu seriju u hotelu i shvatio da tu postoji mogućnost zarade. Kupio je seriju Gümüs, koja je, preimenovana u Noor, postigla veliki uspjeh diljem Bliskog Istoka i Magreba: njezinu posljednju epizodu pogledalo je 85 miliona ljudi.

U to se vrijeme Izzet Pinto, turski biznismen sefardskog porijekla i jedan od mozgova projekta internacionalizacije turskih serija, bavio kupovanjem i prodajom “reality emisija”. Jednostavno radi testiranja odlučio je poslati DVD turske sapunice Hiljadu i jedna noć na bugarsku televiziju. “Nisam imao previše samopouzdanja. Vjerovao sam da su turske serije previše lokalne”, priča u sjedištu svoje firme “Global Agency”. “Bugarski kanal ju je kupio i gledanost im je skočila s 15 na 60 posto. Tada sam shvatio da imam dragulj u rukama i počeo sam zvati druge klijente da im predložim turske serije.” Brzo su se proširili po Istočnoj Evropi, zatim Aziji… Cijena se povećala: ako su se u početku prodavali za 500 USD na sat, ili čak i manje, sada ih naručuju za više od 100.000 dolara.

Španjolka Beatriz Cea, voditeljica prodaje turskog distributera “Intermedya”, godinama je odlazila na međunarodne sajmove u Miamiju i Cannesu u potrazi za latinoameričkim kupcem. “U početku nije bilo puno zanimanja, ali imali smo puno vjere u turski proizvod.” Onda se 2014. godine čileanski kanal Mega odlučio kladiti na Hiljadu i jednu noć. Udio na tržištu im je eksplodirao. “Na kraju su svi kanali u regiji željeli imati turske serije”, kaže Cea. “Ko bi vjerovao da u Latinskoj Americi možemo prodavati sapunice? To je poput pokušaja prodaje kruha pekaru”, šali se Iván Sánchez, šef prodaje u Globalnoj agenciji za Latinsku Ameriku. Razlog za ovo prodiranje turskog proizvoda u kolijevku tog žanra ima veze s činjenicom da su se tih godina latinski kanali “opredijelili za druge formate, poput opera s narkotematikom”. Umjesto toga, Turska je ponudila povratak klasičnijem stilu.

U Turskoj sapunice nisu sporedni žanr. Kraljice su televizijskih termina i stoga je konkurencija žestoka, nema milosti za one koji počinju pokazivati ​​znakove slabosti. Svake godine u Turskoj se snima od 70 do 80 serija, a polovica ih se otkaže prije završetka sezone. “Ili uspiješ ili ne uspijevaš. Ne postoji sredina”, kaže glumac Faruk Acar. Neuspjeh znači da je tim od stotinu ljudi nezaposlen. Izvoz serijala na prvom je mjestu kada je zarada u pitanju. Za izvoz turske serije nije potrebno samo da ona bude zanimljiva međunarodnoj javnosti već i da ostane dovoljno dugo na ekranima Turske, da ima oko 20 poglavlja i da strani kanal nadoknadi ulaganje. “Svakog jutra analiziramo podatke o gledanosti i u skladu s tim retuširamo scenarij”, objašnjava Yamaç Okur, producent serije Dječak. Snimanje svake epizode košta u prosjeku 250.000 eura. Zbog straha od prekida emitiranja, ne snima se unaprijed. Rade u stvarnom vremenu, ono što se snimi jedne sedmice emitira se iduće. To znači užurban tempo rada jer svaki od glumaca mora biti spreman glumiti između 130 i 150 minuta, što je ekvivalent snimanju jednog filma sedmično.

“Nemamo luksuz da se razbolimo”, kaže Neslihan Yesilyurt, režiserka serije Zabranjeno voće, koja je radila i na drugim velikim produkcijama poput Sulejmana ili Hiljadu i jedne noći. “Ako se neko ne osjeća dobro, šaljemo ih da se odmore neko vrijeme, a zatim se ponovo kotrljaj. Ako ste vrlo bolesni, možete jednog dana ostati kod kuće, a mi ne snimamo vaše prizore, ali svake sedmice moramo isporučiti materijal.”

Nemojte očekivati ​​da ćete u turskoj seriji pronaći prevelike nijanse ili likove s puno psihološke dubine. Scenariji su napisani u letu i to nužno podrazumijeva oslanjanje na arhetipske uloge. Dobro uvijek pobjeđuje i tačka. “Postoje samohrane majke, žrtve, teški i ranjeni mužjaci koje žena pokušava izliječiti… Dobro se lahko razlikuje od lošeg. Poruke su vrlo izravne”, kaže sociolog Feyza Akinerdem. “U američkim dramama, čak i ako postoji početni porodični sukob, uvijek se radi o pojedincu. Sukob je više psihoanalitičan. U turskoj melodrami, s druge strane, porodica je glavna junakinja. Nijedan lik nije sam, svi su definirani njihovim odnosom s porodicom.”

Čak i historijska serija, poput uspješnog Sultana, koja pripovijeda o spletkama u palači za vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenog, ima to porodično utemeljenje. Zbog toga se publika toliko dobro povezala s likovima, objašnjava sociolog. Mnoge turske serije prikazuju žene sposobne osloboditi se od ugnjetavanja (maltretiranja, prisilnog braka, silovanja). “Tokom serije one postaju jače. Čak i ako ravnopravnost spolova kakva je na Zapadu nije zastupljena, vidimo kako jačaju”, zaključuje Akinerdem. Oko 70 posto publike turskih serija su žene. Također, žene čine dobar dio scenarista i režisera. “Odlučila sam praviti priče za žene, jer biti žena u Turskoj nije jednostavno. I želim to zabilježiti. Pokazujem snažne žene koje prevladavaju poteškoće”, priča objašnjava Gül Oguz, koja stoji iza međunarodnog uspjeha serije Sila, koja je na ekrane donijela priču o dogovorenim brakovima. Prema studijama, trećina Turaka priznaje da su se vjenčali u brakovima koje su organizirale njihove porodice. Sila je izazvala puno rasprava o tradiciji i seksističkom nasilju.

Za zapadnjake turske sapunice predstavljaju povratak pomalo konzervativnijim vrijednostima i na neki način “zaboravljenim” od trenutne televizijske fikcije: viteštva, predanosti, romantične i očajne ljubavi, porodične solidarnosti… Gümüsov trijumf na Bliskom Istoku bio je popraćen pritužbama konzervativnije uleme koja ju je posmatrala kao seriju s “nemoralnim i đavolskim” utjecajem.

U turskim serijama nema gotovo nikakvih scena u krevetu, čak ni golotinje. Nema cigareta. Nema alkohola. I rane i krv se zamagljuju kad se emitiraju u Turskoj. Nepoštivanje pravila može dovesti do milionskih kazni koje izriče nadležno vijeće. Paradoksalno je da taj tradicionalizam olakšava izvoz, posebno za publiku umornu od hiperseksualizacije televizije danas. “U Latinskoj Americi to je išlo do krajnosti. Osim što su imali puno nasilja, romantične su scene bile vrlo eksplicitne. S druge strane, turske serije samo nagovještavaju da oporavljaju vrstu romana od prije trideset godina”, kaže Iván Sánchez iz Globalne agencije. Njegov partner Izzet Pinto zaključuje: “Turske drame prilično su konzervativne i poznate. Tako kanali bilo koje zemlje mogu ih emitirati u bilo koje vrijeme bez potrebe za uređivanjem.”

Nakon što je serija Gümüs polučila veliki uspjeh na Bliskom Istoku, vlasnici palače Mehmet Abu Efendi, u kojoj je snimana, odlučili su otvoriti je turistima. Bio je to ogroman uspjeh: bilo je čak i onih koji su je dolazili posjetiti direktno s aerodroma. Od tada se broj arapskih turista povećao pet puta. “Gdje god se prodaju turske serije, povećava se zanimanje za tursku kulturu, jezik i način života. U Latinskoj Americi rastu skupine fanova u kojima ljudi razgovaraju o našoj zemlji, i to Turskoj daju do znanja”, kaže turski ministar kulture i turizma Mehmet Nuri Ersoy. “To je velika dodatna vrijednost za našu ekonomiju.”

Otkako je turska serija ušla u Latinsku Ameriku, broj putovanja u Tursku porastao je za 35 posto, uglavnom su u pitanju Brazilci, Argentinci, Kolumbijci i Meksikanci. Sapunica je tako postala još jedan dio diplomacije koji kombinira otvaranje novih veleposlanstava u regijama u kojima ih Turska prije nije imala, poput Latinske Amerike i Afrike, uspostavljanja zračnih veza putem “Turkish Airlinesa” i razvojne pomoći. “Serije su vrlo važan instrument našeg soft powera (…) jer njihova popularnost doprinosi boljem poznavanju naše zemlje”, kaže ministar. “One čak služe za probijanje leda u razgovorima s političkim predstavnicima drugih zemalja koji posjećuju Tursku.”

Prema istraživanju istraživačkog centra TESEV iz 2011. godine, turske sapunice pridonijele su poboljšanju percepcije Turske i uspostavljanju referentne vrijednosti na Bliskom Istoku, čemu pomaže i činjenica da je televizijska industrija njihovih, Sirije i Egipta, oslabljena ratovima i političkim sukobima. Isto se dogodilo na Balkanu, gdje je zanimanje za turski jezik poraslo zahvaljujući serijama. Ipak, ovakav poredak stvari ne zadovoljava sve. Grčka pravoslavna crkva kritizirala je činjenicu da na grčkim kanalima postoji toliko turskih sapunica. “Kažemo da smo se predali”, izjavio je 2012. biskup Anthimos Solunski o uspjehu Sulejmana, kojeg je gledao svaki deseti Grk.

U arapskim zemljama neki su kritizirali prodor turskih serija kao oblik “kulturnog imperijalizma”. Prije dvije godine mreža MBC, koja emitira na cijelom Bliskom Istoku, odlučila je ukloniti tursku seriju iz svog programa. U Egiptu su sredinom februara vjerske vlasti Egipta objavile fetvu protiv turske serije, tvrdeći da su serije dio plana koloniziranja Egipta, što je odmah demantirano. “Turska je muslimanska i sekularna zemlja s relativno modernim društvenim životom. To pokazuje serija i ona stavlja arapske režime u neugodnu situaciju”, kazao je politički analitičar Murat Yetkin.

Postoje planovi za daljnje širenje turske industrije i njenog utjecaja. Promotor Ahmet San uključen je u gradnju studija “Midwood”. Žele ga napraviti najvećim u Evropi, a u njega bi, osim lokalnih sapunica, privukli i velike međunarodne kompanije. Cilj je pretvoriti Tursku u novu filmsku snagu uz pomoć serija koje transformiraju njezin imidž. Malo-pomalo u tome uspijevaju jer o Turskoj se sada uglavnom samo pozitivno piše i izvještava. /Damir HADŽIĆ/

 

PROČITAJTE I...

Pašovićeva jednačina sugerira da je kultura = ON, a da je nacionalno = vjersko, i obrnuto. Pritom mu je sve što u kulturi proizvedu nacionalna društva i vjerske zajednice nešto nazadno, folklorno, prevaziđeno. Oboje su mu nešto što bi rado protjerao iz društva. Naime, Pašović i njegovi intimusi graknuli su još 2015. godine, kada su od Federalnog ministarstva kulture smanjene bolesno visoke dotacije za festivale poput MESS-a. Tada su tvrdili da se ukida internacionalna kultura, a subvencionira folklor. Ipak, ostaje posve nejasno kako uopće može postojati internacionalno ako nije utemeljeno na nacionalnom? Pa nije li internacionalna kultura upravo plodonosna i izlječujuća komunikacija između nacionalnih kultura? Uzalud je ovakva pitanja postavljati Pašoviću i njegovoj toploj režiserskoj braći jer je njima vrhunac umjetnosti kada djevojka koja glumi muslimanku iz svoje vagine na pozornici izvadi zastavu Bosne i Hercegovine

Da li je potrebno i spominjati da je Mazalica aktivno litijašio po Crnoj Gori, “branio” tamošnje srpske “svetinje”, borio se junački protiv “milogoraca” te, po vlastitim riječima, “osjećao nacionalni romantizam”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!