Turska vojna intervencija sprečava formiranja “PKK-istana”

Telefonski razgovor Erdoğan – Trump desio se u posljednjem trenutku. Turski mediji i javnost nagađali su, čak i očekivali, da će operacija “Izvor mira” početi u noći 6. na 7. oktobar. Taj datum ima dvostruko simboličko značenje za Tursku

 

 

Piše: Bojan BUDIMAC

(Analiza profesora Budimca, dopisnika Stava iz Turske, objavljena je u printanom izdanju magazina Stav, u srijedu devetog oktobra, dan pred početak operacije Izvor mira)

 

Da li će napetost glede eminentne unilateralne turske vojne akcije za formiranje zone sigurnosti duž njene granice sa Sirijom splasnuti nakon telefonskog razgovora Erdoğan – Trump u nedjelju 6. oktobra uvečer, ostaje da sačekamo. Zvanična informacija o razgovoru jeste da su “izmijenjena gledišta o zoni sigurnosti”, te da je Trump uputio poziv Erdoğanu da posjeti Bijelu kuću tokom sljedećeg mjeseca kako bi o ovoj temi razgovarali tête-à-tête.

Prvobitne pretpostavke da je ovo još jedan pokušaj američkog odlaganja i/ili odugovlačenja u cilju spašavanja vlastitog vojnog prisustva u Siriji i nastavka izgradnje garnizonske kvazidržave za loše maskiranu terorističku organizaciju, tzv. Radničku partiju Kurdistana (PKK), došle su u pitanje nakon izjave sekretarice Bijele kuće za štampu Stephanie Grisham u sitnim satima u ponedjeljak.

Saopćenje koje ostavlja više prostora za pitanja nego što daje odgovora svodi se na konstataciju da će Turska uskoro započeti invaziju na sjevernu Siriju, te da Amerika neće podržati niti ometati tu akciju – “američke trupe neće biti u neposrednoj blizini”. Nejasno ostaje da li će se američke trupe povući (i kada) iz Sirije. I kako, da ne govorimo, jer povlačenje nekoordinirano s turskom armijom nije nešto što Turska priželjkuje. Saopćenje zatim prelazi u formu prikrivene prijetnje o odgovornosti Turske za zarobljene borce ISIL-a koji se sada nalaze u rukama “kurdskih snaga podržanih od SAD-a”. Zarobljeni ISIL-ovci (i njihove porodice) ljudi su koje ni vlastite (evropske) države neće repatrirati. S obzirom na igrokaz koji je PKK šest godina izvodio s ISIL-om kao protivnikom i/ili partnerom (sjetiti se stotina naoružanih boraca ISIL-a puštenih s porodicama da napuste Raku), možemo očekivati povampirenje ISIL-a. Nešto što bi američki ratnički establišment pozdravio riječima “jesmo li vam rekli!” i što bi opravdalo ponovno miniranje Trumpove želje da se američke trupe povuku iz Sirije.

Da blaga panika vlada u američkom (ratničkom) establišmentu, pokazuje članak Wall Street Journala od 3. oktobra. Pod naslovom Američki zvaničnici zabrinuti su zbog turskog prepada u Siriji autori ove ekskluzive lamentiraju nad lamentom anonimnih (a kakvih drugačijih?) američkih zvaničnika o turskoj vojnoj akciji koja će, ako bude operacija velikih razmjera, kako se pribojavaju, dovesti do potpunog povlačenja američkih trupa iz Sirije kako bi se izbjegao konflikt dva NATO saveznika.

Tekst u WSJ-u, u osnovi tačno predstavljanje bojazni vašingtonskih ratnohuškača o mogućem povlačenju američkih snaga u slučaju turske operacije, kojoj se posljednjih dana zna i (nezvanično) ime – “Izvor mira” (“Barış pınar”) – kontaminirano je davanjem etničkog identiteta (Kurdi) staljinističko-lenjinističkoj terorističkoj organizaciji i njenim raznim emanacijama (YPG i SDF u ovom slučaju), što je klasika (ne)informiranja na Zapadu. Prosto je dirljiva briga novina kojima je svaki pokušaj regulacije bilo čega “socijalizam” za bandu trgovaca narkoticima, oružjem i ljudima čiji je ideal staljinizam.

“Američki zvaničnici rekli su da su duboko zabrinuti u vezi s povlačenjem trupa s tog područja i prepuštanjem njihovih bliskih kurdskih saveznika neizvjesnoj sudbini, što bi poslalo pogrešnu poruku o pouzdanosti SAD-a drugim trenutnim i potencijalnim američkim partnerima širom svijeta.” Stvarno? Pogrešnu poruku? Trenutnim i potencijalnim američkim partnerima širom svijeta – naročito onima koji se nazivaju non-state actors, što je obično šifra za teroriste čije djelovanje (trenutno) odgovara američkim i/ili zapadnim interesima – bilo bi najbolje da prije nego što se upuste u tango s imperijom prouče malo historiju pouzdanosti SAD-a prema njenim (bivšim) partnerima.

Na kraju autori zaključuju da će “složena pitanja oko američkog prisustva u Siriji direktno pasti na novog šefa Pentagona, načelnika Generalštaba generala Marka Milleya, koji je naslijedio marinskog generala Joea Dunforda”. Hm, a šta je s “najmoćnijim predsjednikom na svijetu”? On se ne pita? Zanimljivo. No, činjenica da je Trump postavio ovog generala na čelo Pentagona daje tračak nade da će se američko zagađujuće ilegalno vojno prisustvo možda i okončati. Naime, Milley je, ako je vjerovati New York Timesu, sklon štednji, a turska odlučnost da ne dopusti formiranje PKK-istana čini američko vojno prisustvo u Siriji bespotrebnim rasipanjem.

Kao potvrda ponavljanja historije “pouzdanosti” SAD-a prema njenim (bivšim) partnerima, saopćenje iz Bijele kuće ne govori ništa o sudbini njihovih trenutnih saveznika. Međutim, PKK, maskiran iza imena Sirijske demokratske snage (SDF), javio se u ponedjeljak kako je spreman za totalni rat protiv Turske. Iako u tome ima mnogo poze, činjenica jeste da su SAD uložile u taj ološ mnogo truda (obuke) i dali im u ruke desetine hiljada kamiona vojnog hardvera.

Ako se ugao posmatranja ograniči na opasnost od terorizma, iz turske perspektive, u principu nema jote razlike između PKK-a i ISIL-a. Naglasak na “u principu”, s obzirom na to da se ne može izgubiti iz vida da je PKK odgovoran za desetine hiljada oduzetih života (četrdeset hiljada) turskih građana, dok se žrtve ISIL-a mjere stotinama. Međutim, kada je egzistencijalna opasnost u pitanju, PKK, s podrškom SAD-a, Izraela, Njemačke, Francuske, Saudijske Arabije, UAE itd. (spisak je dugačak i promjenjiv), podmuklom i licemjernom kakva već jeste, predstavlja neuporedivo veću opasnost od tzv. “kalifata” protiv kojeg su se udružile sve gore spomenute zemlje i još mnogo drugih, a da nijedna nije htjela riskirati živote svojih vojnika u toj borbi. Komično i licemjerno u isto vrijeme. Naime, vrijedno je podsjećanja da je Turska jedina zemlja čija se armija direktno borila protiv ISIL-a i učinila bi to opet ako se ukaže potreba.

Telefonski razgovor Erdoğan – Trump desio se u posljednjem trenutku. Turski mediji i javnost nagađali su, čak i očekivali, da će operacija “Izvor mira” početi u noći 6. na 7. oktobar. Taj datum ima dvostruko simboličko značenje za Tursku. Naime, tog datuma 1923. godine Istanbul je oslobođen od britanske okupacije. Ali sigurno veću simboliku predstavlja činjenica da je na taj dan bila petogodišnjica tragičnog trodnevnog cirkusa u organizaciji političkog krila PKK-a – Demokratske partije naroda (HDP).

“Revoltirani” turskim “nečinjenjem” da spriječi pad Kobanea (pravo ime grada je Ayn el-Arab), zvaničnici HDP-a pozvali su prije svega svoje simpatizere, ali i cijelu Tursku, na revolt. Bilans dobro organiziranog pokušaja pobune HDPKK simpatizera u 35 gradova bio je 31 ubijeni civil (uglavnom u kurdsko-kurdskim sukobima), 2 policajca pala kao šehidi, 221 ranjeni civil, 139 ranjenih policajaca, približno 300 miliona turskih lira (skoro 50 miliona eura) materijalne štete. Između ostalog, napadani i paljeni su škole, muzeji i zanatske radnje.

Međutim, najveća šteta za Tursku, kao zemlju, bio je uspjeh menadžmenta percepcije svjetske javnosti o turskom “nečinjenju” glede ISIL-ovog “masakra” (u najavi) nevinih civila samoproklamiranog PKK-istana zvanog Rožava. Tursko “nečinjenje” sastojalo se u sljedećem: granica je otvorena za tristo hiljada zaista nevinih civila Ayn el-Araba koji su u podjednakom srazmjeru bježali od PKK terora i moguće invazije ISIL-a i otvoren je koridor na turskoj teritoriji za Pešmerge – oružane snage Kurdistanske regionalne vlade (i. e. sjevernog Iraka) – koje su u suštini i odbile ISIL-ov napad.

Apsurdno, ali istinito, PROTIV otvaranja tog koridora glasali su u parlamentu HDP i Republikanska narodna partija (CHP) – današnji najbolji (tajni) politički prijatelji. Toliko o tome koliko je HDPKK cinicima stvarno stalo do “Kobanea”, o kojem je u to vrijeme histerisala cijela zapadna hemisfera. Pri svemu tome ne treba zaboraviti da je to godina 2014. te da su na važnim pozicijama u turskoj vojsci gulenistički generali-pučisti za kojima je kukao komandant američke Centralne komande general Joseph Votel.

Sreća u nesreći bila je ta da su maroderi HDPKK-a ipak bili suviše mala manjina da uspiju indukovati nešto što bi moglo ličiti na “općenarodni ustanak”. Probali su to manje od godinu dana poslije, jula 2015, s istim neuspjehom. Ako se neko pita zašto su tadašnji kopredsjednici HDP-a Selahattin Demirtaş i Figen Yüksekdağ u zatvoru, u njihovom djelovanju od 6. do 8. oktobra 2014. nema ni “p” od politike, ali ima kriminala i (verbalnog) terorizma i podstrekavanja na terorizam za nekoliko doživotnih. Istovremeno, priča o “Kobaneu”, odnosno Ayn el-Arabu, objašnjava neophodnost turske intervencije u sprečavanju formiranja PKK-istana.

PROČITAJTE I...

Macron sugerira svojevrsnu podjelu na centar koji donosi odluke i periferiju koja ih sprovodi, velike i male, metropolu i kolonije, civilizirane i manje civilizirane, ustrojstvo koje praktično znači kraj poretka koji je u Evropi uspostavljen nakon pada komunizma, čak i transformaciju čitavog poretka nastalog nakon Drugog svjetskog rata i povratak u verziju onih međunarodnih odnosa koji su postojali prije 1945. godine. Valjda nije potrebno ni spominjati kakvo bi mjesto u takvom “novom evropskom poretku” bilo predviđeno za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake

Ruski novinar Denís Korotkov, koji je godinama istraživao grupu Wagner, objašnjava da ih se mobilizira kada zatrebaju. Odlaze na poligon za treniranje u Molkinu, na jugu Rusije, zatim u Siriju i odatle do mjesta gdje će djelovati. “Od svojih ranih dana u Ukrajini su proširili djelatnost. Sada pružaju vojnu obuku i obavljaju obavještajne operacije”, kaže.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!