fbpx

Turska može samo naprijed

Prije 20 godina niko ni nije mogao predvidjeti da će Turska slati humanitarnu pomoć u vidu medicinske opreme najrazvijenijim zemljama Zapada kao što su SAD ili Velika Britanija. Primjer Malatye i proizvodnja 2 miliona hirurških maski dnevno nije jedini očigledni pokazatelj elastičnosti i brzine kojom se turska privreda prilagođava (vanrednoj) situaciji

 

Piše: Bojan BUDIMAC

Nedavni izvještaj o tome kako Malatya, odnosno 12 tekstilnih fabrika iz tog turskog grada, proizvodi dva miliona (i brojem: 2.000.000) hirurških maski dnevno (!) podsjetila me na analogiju koju sam više puta upotrijebio u svojim tekstovima – do dolaska Partije pravde i razvoja (AKP) na vlast Turska je “vožena pod ručnom kočnicom”. Tačno me udario u glavu uvid koliko je mnogo napora moralo biti uloženo da bi se kočio razvoj ove zemlje. Da bi se usporio napredak zemlje čiji je narod vrijedan, snalažljiv, brzoreagirajući i vješt u trgovini, treba svojevrsni nemali trud. No o tom potom.

Činjenica je da prije 20 godina niko ni u najluđim snovima nije mogao predvidjeti da će Turska slati humanitarnu pomoć u vidu medicinske opreme najrazvijenijim zemljama Zapada kao što su SAD ili Velika Britanija (kao ni to da će najrazvijenije zemlje međusobno krasti medicinsku opremu u vrijeme pandemije virusa korona, ali to je sasvim druga priča). Navedeni primjer Malatye nije jedini očigledni pokazatelj elastičnosti i brzine kojom se turska privreda prilagođava (vanrednoj) situaciji.

Slikovit primjer za priču koju želim ispričati jeste novi proizvod za dezinfekciju ruku “Borel”. Nastao u istraživačkim laboratorijama BOREN-a – Nacionalnog instituta za proučavanje bora (hemijskog elementa), “Borel” je pravi primjer nacionalnog i domaćeg (milli ve yerli) proizvoda. Element bor strateški je resurs kojim je Turska bogata. Najpoznatije su primjene u industriji stakla i keramike, poluprovodnika i novih materijala koji se upotrebljavaju za štitove tenkova i pancirna odijela. U hemiji su antiseptička i antiviralna svojstva ortoborne kiseline odavno poznata i sasvim je logično da je Institut BOREN razvio antiseptik na bazi bora, koji uz dodatak etilnog alkohola, glicerina, aloje, ulja čajevca i lavande vlaži ruke i ne izaziva dermatološke probleme.

U posljednjoj predsjedničkoj kampanji u Republici Turskoj (2018) bor je bio prisutan u kampanji zajedničkog kandidata opozicije Muharrema İncea, inače člana Republikanske narodne partije (CHP), najveće opozicione partije. İnce je tom prilikom pokazao ogromno, a tako tipično za segment društva koji predstavlja, neznanje o razvoju vlastite zemlje. Zapravo, bio je smiješan s tvrdnjama kako bogata borom Turska ne proizvodi ništa od njega i samo ga izvozi kao sirovinu, a uvozi gotove proizvode koji sadrže bor, a on će, eto, pogurati da se naprave fabrike stakla. Nisu pomogle brojne izjave ni novinski članci u kojima se navodi koliko fabrika vatrostalnog stakla (“Duran”, “Pyrex”) već postoji u Turskoj i da je primjena bora odmakla od toga. Bor i fabrike stakla ostale su svojevrsni lajtmotiv İnceove kampanje do kraja. Gledajući unazad, pitam se da li je uopće znao za postojanje BOREN-a. Ne bi bilo čudno da nije s obzirom na to da je Institut osnovan 2003. godine, dakle za vakta AK partije, a segment društva koji, sada po profesiji bivši predsjednički kandidat, predstavlja i kome se obraća slijep je na sve što se u posljednjih 18 godina ovdje dogodilo, a ako nešto i slučajno primijeti, odlučno je protiv toga.

Ova je epizoda ilustracija svjetonazora onih koji su decenijama ustvari kočili razvoj Turske. Priča o izvozu sirovina i uvozu gotovih proizvoda – klasična priča svake kolonije – zapravo je rezultat mentaliteta koloniziranog uma čiji je domet (ili čak vizija) fabrika stakla. Turska je decenijama “vožena” od elite koja je pristala ograničiti ulogu zemlje onako kako su je vidjele zapadne zemlje. Da od nje načine neku vrstu fizički nekolonizirane kolonije u kojoj će ona (elita) igrati ulogu kolonijalnog guvernera, dobro pazeći da okvir koji je zemlji zadat ne bude probijen.

Uloga se uglavnom sastojala iz sprečavanja stvaranja nacionalnih i domaćih (milli ve yerli) proizvoda. Socijalni inženjering koji je tu ulogu pratio bio je brutalno sirov u nastojanju da “emancipuje” one koje je plitko pozapadnjačena elita prozvala “retrogradnim, reakcionarnim” elementima; čitaj: obični narod tradicijom ukorijenjen. Iz današnje perspektive prosto je nemoguće pojmiti dokle je išla spremnost te elite u snishodljivosti prema Zapadu. Kada je “Unilever”, tada britansko-holandska korporacija, 1953. godine otvorila fabriku margarina u Turskoj, margarin je kao masnoća za kuhanje bio skoro potpuno nepoznat u zemlji. Kampanja koja je margarin podigla na nivo zdrave a nadasve “moderne” hrane išla je toliko daleko da se “nezdravost i štetnost” maslinovog ulja i/ili putera “naučno” dokazivala.

Stav je više puta pisao o projektu turskog automobila. Uz tu priču ide i priča o dvama prethodnim neuspjelim pokušajima da se automobilska industrija izdigne iz statusa “šrafciger industrije”, odnosno okvira koji joj je bio određen. Podsjećanja radi, u novembru 2017. godine, pišući o osnivanju konzorcija čiji je zadatak otvoriti put projektu domaćeg automobila, a prototip je uspješno predstavljen krajem prošle godine, o uzrocima ranijih neuspjeha napisao sam da različiti uzroci tih neuspjeha “ilustriraju podignutu ručnu kočnicu s kojom je ova zemlja vožena decenijama, a koja je spuštena tek 2002.”

To što je 2002. godine “ručna kočnica” spuštena ne znači da prije AK partije i predsjednika Erdoğana u Turskoj nije bilo političara koji to nisu pokušavali. No izvući se iz tog vrlo specifičnog (neokolonijalnog) statusa podrazumijeva i oduzimanje političkih poluga birokratskoj i ekonomskoj eliti koja se smatra “vlasnikom zemlje”, a pomoću jedne u suštini ispražnjene ideološke ljušture, koja se svodi na, nazovimo, životni stil, uvjerila je otprilike četvrtinu populacije da to “vlasništvo” dijeli s njima. Kada se tim snagama doda i vojska, koja se smatrala čuvarom te ideološke ljušture, dobijamo odgovor zašto su ti prethodni pokušaji propali – pučevi i ubistva bili su sredstva za održavanje okvira.

Brojni izgubljeni izbori i/ili referendumi nisu bitno utjecali na svjetonazor tih snaga, koje se paradoksalno samonazivaju “progresivnim” dok se protive svakoj (ali svakoj) promjeni. Prošle nedjelje bile su tri godine od historijskog referenduma u Turskoj na kojem se većina izjasnila za predsjednički sistem. Sistem koji je ubrzao proces odlučivanja u doba kriza i koji se već pokazao uspješnim prije svega u borbi protiv terorizma, ali također i protiv COVID-19 pandemije.

Međutim, uspjesi Turske kao da nisu uspjesi “progresivnih”. Postoje u principu tri reakcije tog segmenta društva na uspjehe Turske – neznanje o njima (hinjeno ili ne), pokušaj njihovog minimiziranja i na kraju kao najekstremnije spinovanje uspjeha kao neuspjeha. Najsvježiji primjer ovog posljednjeg jeste spin koji je lansirao Yılmaz Özdil, novinar (?) dnevnika (?) Sözcu. Narečeni profiter na osnovu one “ispražnjene ljušture” (svoje knjige o Atatürku, bezvrijedne sa stanovišta historiografije i još bezvrednije kao literatura, rasprodaje po basnoslovnim cijenama) bio je dovoljno bezobrazan da za pomoć u medicinskoj opremi koju je Turska zbog pandemije virusa korona donirala u više od 30 zemalja kaže i piše da ide na štetu turskog naroda jer je on “ostao nezaštićen”. Kao što je vjerovatno poznato, država distribuira hirurške maske građanima, a o činjenici da je liječenje besplatno zadivljeno pišu i ne tako Turskoj naklonjeni strani mediji.

Kad već spomenuh strane medije…, BBC je početkom aprila objavio tekst pod nazivom Turski jedinstveni način dezinfekcije ruku. Pozitivan tekst o tradiciji upotrebe kolonjske vode, koji ima korijene u Osmanskom carstvu. Mogu samo da mislim šta “progresivci” misle o takvom tekstu s obzirom na to da nisam jednom čuo pejorativne komentare o nepozapadnjačenim Turcima, tipa “smrdi na kolonjsku vodu”. Da je tradicija britanska, bila bi prihvatljiva i imitirana u tim krugovima, no s obzirom na to da je vlastita, predmet je sprdnje.

Drugi naslov koji mi je prošle sedmice privukao pažnju jeste Turska se pojavljuje kao ključni igrač u globalnoj borbi protiv COVID-19 s vašingtonskog portala The Hill. Autor izvjesni Sasha Toperich u tekstu koji iznosi činjenice o turskoj humanitarnoj aktivnosti glede pandemije između ostalog piše: “Ne čudi što je Turska bolje pripremljena za suočavanje s takvim pandemijama ako uzmemo u obzir da ta zemlja ima povijest katastrofa velikih razmjera, od razornih zemljotresa do snalaženja s milionima izbjeglica i migranata.” Hmmm, Toperichevo sjećanje izgleda ne dopire do 1999. godine i katastrofalnog izmitskog zemljotresa kada se država pokazala krajnje nesposobnom i vjerovatno ne zna da je AFAD – Direkcija za upravljanje vanrednim situacijama, koja se uspješno nosi s pomenutim katastrofama, osnovana 2009. godine. Dakle, opet za vakta AK partije. No to je već traženje dlake u jajetu s moje strane. Tekst je pozitivan i kao takav se izdvaja iz mora antiturske propagande.

Kao što napisah na početku, Malatya i proizvodnja 2 miliona hirurških maski dnevno nisu jedini primjeri “spuštene kočnice”. Prošle nedjelje objavljeno je da je zahvaljujući kompaniji “Memsis”, osnovanoj 2014. godine u okviru Tehničkog univerziteta Istanbul, prekinuta zavisnost od inostranih materijala kada je riječ o proizvodnji zaštitnih maski tipa N95. Kada se zna da su svi ti materijali zbog pandemije postali odjedanput strateški i da je mnogo zemalja zabranilo njihov izvoz, shvata se značaj tog postignuća.

Međutim, nisu se samo turske kompanije uključile u borbu protiv pandemije. Stručne srednje škole na liniji su odbrane. Ministarstvo obrazovanja objavilo je 17. aprila da je Srednja stručna škola “Şehit Hüseyin Ağırman” u Istanbulu proizvela aparat za disanje s daljinskim upravljanjem za ambulantna vozila i terenske bolnice.

Borba protiv pandemije u Turskoj pokazuje da su davno izgovorene riječi predsjednika Erdoğana, koje ilustriraju promjenu paradigme, “nema više ‘voda curi, Turčin gleda’”, sada je “voda curi, Turčin popravi / napravi” (Artık ‘su akar Türk bakar’ yok. Artık ‘su akar Türk yapar) tačne. Bar za većinu stanovnika.

 

PROČITAJTE I...

SDA je stranka muslimanskog/bošnjačkog nacionalnog kruga. Ono što je posebno važno, i to treba ponoviti, jeste činjenica da je SDA prva stranka u bošnjačkom narodu koja je nadživjela svog osnivača i utemeljitelja. SDA je uopće prva politička stranka u bošnjačkom narodu poslije Boja pod Banjom Lukom koja je organizirala i politički predvodila i narod i državu u odbrani Bosne i Hercegovine u vremenu agresije kosmičkih naroda, agresije u formi genocida najavljenog u Skupštini Bosne i Hercegovine

Taj 26. maj prevratničke 1990. godine ostat će ubilježen kao dan osnivanja SDA, ne samo kao stranke Bošnjaka i njihove javne, jasne i nedvosmislene političke deklaracije u uvjetima vrlo brzog raspada Jugoslavije već kao prve građanske i demokratske stranke koja nije nastala tek pukom transformacijom monopolističkih institucija jednostranačkog režima, kao što su negdje u isto vrijeme nastale Liberalna stranka iz Saveza socijalističke omladine, Demokratska socijalistička stranka iz Socijalističkog saveza radnog naroda ili Stranka demokratskih promjena iz Saveza komunista

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!