Trump nije (odmah) za uvođenje sankcija Ankari

Iako goruća, daleko je od toga da je kriza oko S-400 (i prateća glede lovaca F-35) jedini problem tursko-američkih odnosa. Američko neisporučivanje vođe kvazireligioznog terorističkog kulta (FETÖ) i, s druge strane, isporučivanje ogromne količine oružja derivatima terorističke PKK u Siriji neka su od za Tursku, malo je reći, značajnih pitanja

Piše: Bojan BUDIMAC

Tursko-američki odnosi najviše podsjećaju na jedan od dvanaest ponuđenih statusa na Facebooku glede životnog partnera – it’s complicated. To je tako bilo prije susreta Recepa Tayyipa Erdoğana i Donalda Trumpa 29. juna 2019. godine na marginama G20 samita u Osaki. Tako će, po svemu sudeći, biti i posle njega iako su obojica susret okarakterizirali kao produktivan. Kao što je bilo očekivano, najvažnija tema razgovora između dvojice predsjednika bila je turska kupovina ruskog protuzračnog i proturaketnog sistema S-400 i “zbrka” (Trumpov izraz) koja tu nabavku prati.

Na koloritnoj i neobično dugoj konferenciji za štampu, upitan vrlo direktno pitanje da li će Turska biti izložena sankcijama ako provede kupovinu S-400, Trump je postao još koloritniji i svega je bilo u tom odgovoru osim direktnog odgovora na pitanje. To “svega” je sadržalo i pastora Brunsona, “Kurde” koji su pobijedili ISIL, zajednički rad u Idlibu (???) zato što nijedan od njih dvojice neće 3 miliona mrtvih civila (to je fakat tako za Erdoğana, ali vrlo upitno glede Trumpa, a šta je zajednički rad u Idlibu, totalna je misterija), do (valjda) komplimenata da je Erdoğan “čvrst momak” s kojim se on dobro slaže.

Koliko je god taj odgovor bio “okrugao pa na ćoše”, sadržavao je značajnu ispravku narativa iz rezolucije Kongresa SAD-a kojom se traže sankcije Turskoj. One rezolucije u kojoj su kongresmeni pokazali zavidan nivo ekonomičnosti činjenicama, a, s druge strane, veoma liberalan odnos prema poluistinama i kreativnost u stvaranju vlastite “pravedničke” (a kakve drugačije?) realnosti. Naime, razbio je u paramparčad tvrdnju kako je Amerika “razvila atraktivnu alternativnu ponudu koja bi Turskoj pružila jak, sposoban, NATO interoperativni protuzračni i proturaketni odbrambeni sistem koji zadovoljava turske potrebe”. Kako? Pa postavivši faktički redoslijed događaja – Rusija, odnosno ruski sistem je za Tursku došao kao opcija tek nakon višegodišnjeg odbijanja Obamine administracije da proda sistem “Patriot” Turskoj. Promjena američke odluke uslijedila je tek nakon što je ugovor s Rusijom zaključen. Činjenica koja je zamagljena u spomenutoj rezoluciji Kongresa.

“Mislim da je bio nepravedno tretiran, prvo mu je rečeno da ga ne može imati, a onda, nakon što je kupio drugi sistem, rekli smo: ‘Prodat ćemo vam ga. Odmah ćemo vam ga dati’”, završio je Trump, dodavši: “Dakle, to je kompliciran posao. Radimo na tome. Vidjet ćemo šta možemo.”

To je Trumpov, sada ga već možemo nazvati stilom – ne toliko konačnih rješenja koliko održavanja procesa i otvorenih kanala komunikacije. Igrokaz koji je uslijedio dan poslije samita u Osaki na demilitariziranoj zoni između dvije Koreje najbolji je pokazatelj toga. Osim što postoji dijalog i “drugarski” odnos Trumpa i lidera Sjeverne Koreje, malo je toga opipljivog postignuto u smislu konkretnih koraka prema mirovnom procesu, odnosno “denuklearizaciji” korejskog poluostrva. Nijedna strana nije se odrekla ničega što ne može koliko odmah da vrati u igru (Kim Jong-un se odrekao igranja balističkim raketama i nuklearnim testovima, a SAD su se odrekle godišnjih provokativnih vojnih vježbi), a opet, objektivno, to je veliki progres u odnosu na uvrede i prijetnje koje su razmjenjivali donedavno. Tvrditi da je to loše po sebi nije fer, ali ne treba ni padati od ushićenja pred takvim uspjesima.

Naravno, situacije su neuporedive i prethodno je samo ilustracija Trumpovog diplomatskog stila. Činjenica da se, sudeći po izjavama, stavio na tursku stranu glede S‑400 krize ne znači da su problemi prevaziđeni, ali ako je Trump iskren, oprezni optimizam koji je predsjednik Erdoğan izrazio rečenicom “vjerujem da ćemo ovo pitanje riješiti bez većih problema” ima mjesta. Ostaje pitanje koje visi u zraku, jer Kongres SAD-a, kao i agresivniji članovi Trumpove administracije naoštreni su da kažnjavanjem Turske rastjeraju interes koje druge zemlje, poput Indije, Saudijske Arabije i Katara, pokazuju prema protuzračnom sistemu S-400. Trump, s druge strane, očigledno smatra da je žrtvovanje strateškog partnerstva previsoka cijena koja se u krajnjoj liniji ne isplati samoj Americi. Otud njegova opaska da su sankcije “dvosmjerna ulica”.

Iako goruća, daleko je od toga da je kriza oko S-400 (i prateća glede lovaca F-35) jedini problem tursko-američkih odnosa. Američko neisporučivanje vođe kvazireligioznog terorističkog kulta (FETÖ) i, s druge strane, isporučivanje ogromne količine oružja derivatima terorističke PKK u Siriji neka su od za Tursku, malo je reći, značajnih pitanja.

Predsjednik Erdoğan iskoristio je platformu G20 da podsjeti “međunarodnu zajednicu” i na događaje pred kojim ta “zajednica” žmuri – slučaj ubistva saudijskog novinara Kašogija i potrebu da se nezavisno istraži smrt jedinog demokratski izabranog predsjednika Egipta Mohammeda Morsija. Takva podsjećanja nisu prijatna liderima koji interese stavljaju ispred etike. No, da Trump nema takvih (moralnih) dilema, na neki način ilustrirano je i na “porodičnoj fotografiji” samita, na kojoj je između prestolonasljednika Saudijske Arabije (netom prije samita prozvanim od Ujedinjenih nacija kao odgovornim za ubistvo Kašogija) i predsjednika Erdoğana.

Analize koje tvrde da se kupovinom sistema S-400 Turska udaljava od Amerike, NATO‑a i/ili Zapada uopće, a shodno tome približava Rusiji, previđaju da su njihovi interesi po mnogim pitanjima, a najočiglednije u Siriji, vrlo suprotstavljeni. Idlib, gdje, umjesto deeskalacije dogovorene između Putina i Erdoğana u Sočiju prošlog septembra, Asadov režim uz punu podršku Irana eskalira nasilje, (opet) u centru je pažnje. Prošle nedjelje ta eskalacija dovela je i do prvih turskih žrtava – jedan je turski vojnik poginuo, a tri su ranjena u granatiranju blizu jednog od dvanaest posmatračkih punktova turske vojske. S obzirom na to da se Rusija obavezala da drži Asada na kratkoj uzici glede napada na Idlib, a oni su učestali od kraja aprila, to pokazuje ili rusku nesposobnost da kontrolira Damask ili indolentnost prema postignutom dogovoru i turskim žrtvama. Tajming fatalnog napada (neposredno prije samita G20) neki komentatori vide kao polugu Rusije kojom podsjeća Tursku da može da joj zagorča život ako se odluka o S‑400 promijeni u posljednjem trenutku.

Siriji kao konfliktu interesa između Turske i Rusije prošlog petka dodata je Libija. Nakon neuspjele ofanzive na Tripoli, general Khalifa Haftar, gospodar rata i vođa samoproglašene Libijske nacionalne armije (LNA), koja se bori protiv međunarodno priznate Vlade Nacionalnog sporazuma (GNA), u osnovi je objavio rat Turskoj. Kriveći tursku podršku GNA-u za neuspjeh ofanzive, Haftar je proglasio sve turske interese u Libiji “legitimnim metama” i naredio hapšenje svih turskih državljana (na teritoriji koju kontrolira, a to je velik dio istočne i južne Libije).

Genaral Khalifa Haftar bio je blizak svrgnutom Muameru Gadafiju sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je bio prisiljen da ode u egzil u SAD. Vratio se u Libiju početkom pobune 2011. i nametnuo kao ključni komandant pobunjenika na istoku zemlje. Dok se u zapadnim medijima kao zemlje koje podržavaju Haftara redovno navode američki “najbolji” bliskoistočni prijatelji (poslije Izraela) – Ujedinjeni Arapski Emirati, Saudijska Arabija (malo rjeđe) i Egipat – podrška Rusije malo je u sjenci. Međutim, u praksi je ona očigledna, barem ona politička. Početkom Haftarove ofanzive na Tripoli u aprilu ove godine Rusija je spriječila donošenje rezolucije Savjeta sigurnosti UN kojom se od njegovih snaga traži zaustavljanje napredovanja ka glavnom gradu. Haftar je rado viđen gost u Moskvi, a postoje i (nepotvrđene) glasine da među njegovim snagama ima ruskih vojnika.

No, na pitanje čiji je Haftar (ruski ili američki) čovjeku nije lahko jednoznačno odgovoriti. Također, u aprilu je Trump primio Haftarov telefonski poziv, nakon čega je Bijela kuća izdala saopćenje u kome se kaže da je Trump “priznao značajnu ulogu feldmaršala Haftara u borbi protiv terorizma i osiguravanju libijskih naftnih resursa, a njih dvojica su razgovarali o zajedničkoj viziji za prelazak Libije na stabilan, demokratski politički sistem”.

U bazi u gradu Gharyan najvažnije logističke tačke za ofanzivu na Tripoli, koja je munjevitom kontraofanzivom osvojena od snaga međunarodno priznate libijske Vlade, pronađeno je američko naoružanje koje je originalno bilo izvoz za Arapske Ujedinjene Emirate (teško da je to iznenađenje).

Haftarove snage, za sada (ponedjeljak, 1. juli), drže osam turskih državljana kao taoce. Na zahtjev Turske da oslobodi šest, za koje se znalo u nedjelju 30. juna, odgovoreno je hapšenjem još dvojice. Teško je prognozirati kuda vodi ova eskalacija. No, već treći dan od Haftarove de facto objave rata šutnja “međunarodne zajednice” i NATO-a gromoglasno odzvanja.

 

Prethodni članak

Ljubina Crnaja

PROČITAJTE I...

Predsjednik Erdoğan ponovio je da će, ako se u roku od dvije sedmice ništa ne promijeni u stavovima SAD i NATO partnera u pogledu zone sigurnosti, Turska krenuti u formiranje sigurne zone sama. To, za razliku od prethodnih samita, nije izazvalo nikakvo protivljenje njegovih sagovornika

Iz podgoričkog Centra za građansko obrazovanje ocijenili su da je selektivnim odabirom događaja očigledno došlo do narušavanja naučnog principa, te da je očigledno da su preskočene sve “negativne epizode” iz posljednje decenije 20. stoljeća.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!