Tri decenije bez čuvenog bježača

U jednom intervjuu, na konstataciju da svi kažu da je on dobar čovjek, Zuko je odgovorio: “Nije tačno. Apsolutno nije tačno. U meni ima zla makar koliko i u drugim ljudima. Ono gdje bih sam sebi odao izvjesno priznanje to je rigorozna odluka, odnosno sposobnost da kontrolišem sebe i sopstveno zlo. U meni kuljaju ljubomora, zavist, podlost, poriv za osvetom, proplamsaji ljute mržnje. Da ih ne kontrolišem, imali biste posla s jednim od najlošijih ljudi koje ste ikada upoznali. Kontrola, to je ključna riječ”

 

Piše: Bajro PERVA

Rahmetli Zulfikara Zuku Džumhura upoznao sam 27. novembra 1978. godine u njegovom i mom Konjicu. Tog je dana na ahiret, na mjesnom mezarju Musalla, ispraćena njegova majka hadži Vasvija-hanuma, koju je on neizmjerno volio i pazio. Dok smo išli za tabutom, gledajući mladog imama u džubi i s ahmedijom na glavi, Zuko će: “Što bi mojoj majci bilo drago kad bi znala da će joj dženazu klanjati ovako mlad i lijep hodža.” Sutradan smo u motelu “Konjic”, gdje bi Zuko odsjedao sa suprugom Vezirom, sjedili i razgovarali nekoliko sati. Saznavši osnovne detalje iz biografije rahmetli Vasvije, u “Preporodu” sam objavio tekst pod naslovom Živjela je da umre, umrla je da živi. Poslije susreta u Konjicu viđali smo se i u Sarajevu, Herceg-Novom, a dobio sam i nekoliko razglednica sa Zukinih putovanja po svijetu na kojima su nastajala njegova neprevaziđena Hodoljublja i putopisi koji su neodoljivo osvajali čitalačku publiku. Sretan sam što sam bio među ljudima koji su imali privilegiju da se, koliko-toliko, druže sa Zulfikarom Zukom Džumhurom. Zanimljivo je da je i on, kao i njegova majka Vasvija, preselio 27. novembra, te da su oboje, također, ukopani u mezarju Musalla.

Iz svih susreta s njim, a i čitajući njegova djela, uvjerio sam se da je Zuko Džumhur neizmjerno volio svoju Bosnu i Hercegovinu, zemlju u kojoj je rođen i pod čiji je busen, po njegovoj želji za života, sahranjeno njegovo tijelo. To se da primijetiti i iz njegovog zapisa: “Učeniji Turci nekad su govorili da je naša Bosna Srebrena najljepša i najčarobnija zemlja njihovog moćnog i prostranog carstva, jer gdje god zakopaš, poteče izvor svježe i hladne vode, a gdje god padne sjeme, nikne drvo i na njemu bogat plod.”

Koliko smo se mi kao društvo u cjelini odužili našem Zuki? Koliko škola u Bosni i Hercegovini nosi njegovo ime? Koliko gradova o kojima je pisao i govorio ima ulice s njegovim imenom? Koliko je ustanovljeno nagradnih literarnih konkursa za našu omladinu koji nose njegovo ime? Je li Konjic jedini svijetao primjer budući da je u Zukinoj rodnoj kući otvorio depandansu Zavičajnog muzeja, u kojoj je izložena njegova zaostavština?

PUTOPISI                      

Nekrolog jednoj čaršiji zasigurno je najbolje djelo Zulfikara Zuke Džumhura. Ono je sublimacija najinteresantnijih detalja njegovog putešestvija po svijetu koje je pretočeno i u dokumentarni TV serijal Hodoljublja. Predgovor za ovu knjigu putopisa napisao je nobelovac Ivo Andrić. To je, ujedno, i jedina recenzija nekog rukopisa koju je Andrić napisao. “Kad se poznati slikar i darovit, popularni karikaturista Politike javio kao pisac, mnogi je čitalac bio iznenađen pojavom ovog umjetnika koji umije ‘u dvije brazde da ore’. Ja se, pravo da kažem, nisam tome mnogo začudio. On je rodom iz Konjica, mjesta iznad kojeg se bh. zemlja naglo prelama u svoju drugu, mediteransku, kako mnogi misle, bolju polovinu; dakle Hercegovac, a za Hercegovce je riječ veliko iskušenje kojem oni teško mogu da odole. U svakom od njih živi potencijalni pisac ili bar usmeni pripovjedač. Tome iskušenju podlegao je vjerovatno i Zuko Džumhur kad je osjetio potrebu da od majstorskog crtačkog prikazanja pređe na pismeno kazivanje. A, time je, htio, ne htio, primio i sve teškoće koje pisana riječ neminovno nosi sa sobom i sve rizike spisateljskog posla”, napisao je Andrić.

Evo nekoliko kratkih citata iz putopisnih priča iz knjige Nekrolog jednoj čaršiji:

“Onda se oglasi mjesec riđ i izgladnio kao Nasrudin-hodžino magare. Pobrstio sve zelene zvijezde i cijele noći kunja povrh bijelih minareta kao iznad ogromnih zašiljenih olovaka kojima su davno pomrli anđeli ispisivali po nebu grijehove trećerazrednih smrtnika.” (Juksek-Kaldrma)

“U svakom stotom ćepenku pod uvjerenjima i esnafskim pismima, uz tuce propisno poništenih taksenih maraka, pečalbari po jedan naš Tetovac, Gostivarac ili Bosanac, ubijajući godinama bijele dane za žute pare. Pečalbarski se štedi previše, živi premalo i razmnožava pretjerano.” (Kasaba na granici)

“Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red.” (Osveta mrtvih sultana)

“Stare turske hanove po drumovima zamijenile su automobilske stanice na autostradama. Romantičnih drumskih razbojnika, koji su nekada napadali usamljene putnike i karavane, više nema. Zamijenile su ih velike međunarodne kompanije koje napadaju čitave narode. Hajdučija se polako sa carskih džada preselila u međunarodnu politiku.” (Putovanje po besmislu)

“Hotel je pun američkih nevjesta i đuvegija. Nedjelju provedu u maženju ili čitanju besmislenih romana. Njihove nevjeste su lijepe na neki naročiti način. U ljepoti američkih žena ima nečeg konfekcijskog. Svi ovi bogataši svijeta sve više liče jedni na druge. Svi oni pate od obilja istih poroka i od nedostatka istih vrlina. Izgleda da se među sirotinjom mnogo više održalo šarenilo svijeta.” (Zapisi pod gorom)

KARIKATURE

U vrijeme Informbiroa Zuko Džumhur objavljuje svoju najpoznatiju karikaturu koja će njegovo ime pronijeti cijelom Jugoslavijom i biti objavljena u više od 70 listova širom svijeta. Na karikaturi Marx sjedi za stolom i piše odlomke Kapitala, a iznad njegove glave okačena Staljinova fotografija. Bio je to sarkastični odgovor Jugoslavije, a time i Bosne i Hercegovine na Staljinov hegemonizam i Informbiro. O toj karikaturi Zuko je jednom prilikom kazao: “Ne bih znao tačno koliko je nju svjetskih listova prenijelo. Prema nekim podacima, sedamdeset. Sjećam se jednog putovanja u Italiju – tada se još nisam bavio putopisima – sa Davičom. Meni je Oskar tada govorio da je to antologijska stvar i da svaki čovjek, ako u životu napravi nešto takvo, može biti zadovoljan.”

Zuko je objavio i značajan broj karikatura i crteža s portretima najistaknutijih pisaca tog vremena, među kojima su bili Miroslav Krleža, Meša Selimović i Ivo Andrić. Objavljivao je i autoportret.

Safet Hebibović, jedan od Zukinih prijatelja iz rodnog Konjica, inače kolekcionar, rodnoj kući Zulfikara Zuke Džumhura, koja djeluje kao depadansa Zavičajnog muzeja iz Konjica, poklonio je više od 500 karikatura, među kojima je i dobar broj neobjavljenih.

U raznim listovima, s povodima i bez njih, Zuko je objavio više od 10.000 karikatura. One su bile svojevrsni komentar na političku i svekoliku drugu zbilju u tadašnjem društvu.

HODOLJUBLJA

Autentičnim stilom i vokabularom bosanskog jezika, koji je u sebi spojio govor običnog čovjeka i intelektualca i uspješno pomirio arhaično i moderno, te darovitom, neponovljivom naracijom, milionskom auditoriju pored TV ekrana prenosio je najzanimljivije detalje iz država i gradova koje je hodoljubio. U jednoj od svojih emisija Hodoljublja izrekao je i ovu misao: “Hodoljub je čovjek koji ponavlja riječi majke šestog halife Um Zejd, plemenite Um Zejd, koja je rekla: ‘Draži mi je i miliji moj beduinski šator kroz koji pušu vjetrovi od najvećeg i najljepšeg dvorca.” Evo nekoliko ilustracija iz serijala Hodoljublja, koje je Zuko Džumhur snimio u Bosni i Hercegovini.

Konjic:

“Evo me u Konjicu u mojoj rodnoj kući sa mojom tetkom Fatmom. Priča moja tetka Fatma da joj je jedan seljak donio jaja da kupi i ona da plati, da izruči jaja iz njegove torbe u neki sud. Seljak je čučao u jednom ćošku i gledao slike moga oca i moje majke na zidu. I gledao je dugo sliku moga oca i pita moju tetku Fatmu: ‘Ko ti je ovo?’ Ona kaže: ‘To mi je brat.’ A on je pita poslije dugog razmišljanja: ‘A gdje je on sad?’, a ona njemu kaže: ‘Da si ti živ i zdrav, on je umro davno, ima dvadeset godina.’ A onda se on začudio, dobro otvorio oči, pogledao je i rekao: ‘A nu, tako ti Boga, i sad k’o živ.’ Svašta se ovdje zapamtilo i svašta se može ispričati. Konjic je odvajkada bio omiljeno sastajalište bosanskih kraljeva, hercegovačkih vladara, plemstva i vlastele. U Konjicu su održavani značajni sabori i zborovanja. Bio je veliki bogumilski centar.”

Jajce:

“Pa ipak jedno znam sigurno. Na ovoj bosanskoj vjetrometini (u Jajcu, op. a.) počeo je da se kleše krinov cvijet, simbol bosanske državnosti, i stajao je tako dugo, dugo sve do Drugog zasjedanja AVNOJ-a, kada je zasijao u svoj svojoj ljepoti, veličini i ljudskosti.”

Trebinje:

“Neko mi može prigovoriti što brkam dvije rijeke, da Neretva i Trebišnjica nemaju nikakve veze, ali imaju, imaju itekako. Obje imaju čarobnu modru boju gustoga hercegovačkog neba.”

ZUKO O SEBI I DRUGIMA

Rijetko je ko u bivšoj Jugoslaviji bio omiljen u narodu kao Zulfikar Zuko Džumhur. Voljeli su ga jer je bio duhovit, neposredan, pristupačan i veoma mudar. I sam predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito često se družio s njim. Na jednom od tih druženja, kada je Zuko sa suprugom Vezirom bio na večeri s Titom i Jovankom, Zuko je maršala upitao: “Znate li Vi, druže Tito, šta je rekla moja majka Vasvija kad ste se Vi oženili?” “Ne znam”, reče Tito. A Zuko će: “Neka u ovoj državi ima neko stariji i od Tite!”

Zuko je znao uputiti podsticajnu, a u isto vrijeme i relaksirajuću poruku tom istom narodu. Evo jedne od njih: “Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti, i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš, a on se otima, raste li raste. Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja. Nikada ne možeš odstraniti svoje mahane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš. A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe.”

U jednom intervjuu, na konstataciju da svi kažu da je on dobar čovjek, Zuko je odgovorio: “Nije tačno. Apsolutno nije tačno. U meni ima zla makar koliko i u drugim ljudima. Ono gdje bih sam sebi odao izvjesno priznanje, to je rigorozna odluka, odnosno sposobnost da kontrolišem sebe i sopstveno zlo. U meni kuljaju ljubomora, zavist, podlost, poriv za osvetom, proplamsaji ljute mržnje. Da ih ne kontrolišem, imali biste posla s jednim od najlošijih ljudi koje ste ikada upoznali. Kontrola, to je ključna riječ.”

O sebi je kazao i ovo: “Ja cijeli život bježim u putovanja, u putopise, u slikarstvo i čitanje… Ja sam ti čuveni bježač. Bježim i slavim bijeg i bježanje. Zato smo i izmislili umjetnost, da se imamo gdje skloniti od teška života i još težeg rada”.

Jednom je prilikom izjavio: “Nisam ni nesavremen, ni nemoderan, pokušavam i uspijevam da volim vrijeme i adete u kojima trajem i duram, i koje je i jedino moje vrijeme, moji trenuci, moji dani, moje godine i moj dragi vakat.”

ZUKO O BOSANSKOHERCEGOVAČKIM GRADOVIMA

O Sarajevu:

“Ima jedna čudesna zemlja na ovome lijepom i šarenome svijetu. Ta zemlja je Bosna ponosna. Bosna je na Balkanu, Balkan je na jugu Evrope. U zelenim šumovitim njedrima te brdovite zemlje Bosne ima jedan čarobni grad. Taj grad se zove Sarajevo… Dolaskom Husrev-bega na položaj novog namjesnika zemlje bosanske, počinje i nova era neimarstva u kojoj Sarajevo od kasabe, gradića, varošice postaje grad – šeher Sarajevo. Iako je u Bosnu došao već ovjenčan velikom ratničkom slavom sa izuzetnim i časnim zvanjem Gazija, pobjednik, ipak se u ovome gradu još više proslavi svojim prosvjetiteljstvom, neimarskim i kulturnim radom da ga smatramo punim pravom najvećim, najuspješnijim i najslužnijim carskim namjesnikom i dobrotvorom minulih vremena Bosne i Hercegovine. Za njegove davne mudre i pravične vlade Sarajevo je postalo ponosom Bosne i čežnja svih Bosanaca i Hercegovaca.”

O Konjicu i Ćupriji:

“Bio je to najljepši ukras moga rodnog grada uz koji sam imao sreću provesti dio svoga djetinjstva. Bio je to divan kameni most na šest lukova. Sagrađen je u doba Osmanlija dobrotom Haseći Ali-age prije više od tri vijeka. Nije šala tri vijeka, tri stoljeća, trista godina, eh koliko li je to mjeseci, dana, sati, minuta, koliko ljudskih života”.

O Čapljini:

“Pročitao sam negdje, doduše poodavno, kako su čuveni filmski glumci Kirk Daglas i Gregori Pek ustvari naši zemljaci. Poslije, jedan moj prijatelj otišao je dalje, pa se našalio kako je ustvari Čarli Čaplin Hercegovac, odnosno Čapljinac – Čaplin iz Čapljine.”

O Jajcu:

“I sada ja ovdje na izvoru šumne Plive istinski iskreno povjerovah da je ustvari ovo pravi djevičanski izvor, a ne tamo neki film čuvenog režisera Bergmana snimljen u dalekoj Švedskoj.”

O Zuki čovjeku, te svestranom i darovitom umjetniku mnogi su pisali. Mirko Kovač je u romanu Kristalne rešetke zapisao: “Kad god sam sreo Džumhura, nešto sam naučio.” Mirza Idrizović, jedan od njegovih najboljih prijatelja i režiser Hodoljublja: “Pojavio bi se iznenada, nasmijan, u svojim farmerkama i ogrnut šetland džemperom, sa kratko podšišanom bradom, pa se svima činilo kao da im je stari poznanik ili dajdža ili amidža. A onda bi nestajao u neki samo njemu znani svijet. Tako su Zuku slikara, karikaturistu, pisca, slikopisca i hodoljupca svi svojatali, a on je bio samo svoj, neuhvatljiv i tajanstven. Kod njega sam učio ‘visoku školu marifetluka’ dugi niz godina, a samo sam jedno shvatio: da se u tom duhovnom i božanski darovitom mudracu sretno susreo istok, zapad, sjever i jug: Afrika, Azija i Evropa.”

Ovaj kratki esej o Zuki Džumhuru završit ću njegovom konstatacijom s dugih putovanja po bijelom svijetu: “Oaza u pustinji obraduje čovjeka kao tačka poslije dugačke i nezanimljive rečenice nekog gnjavatora.”

 

PROČITAJTE I...

Mulabdić je, uz Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka i Safvet-bega Bašagića, zasigurno bio ponajvažnije ime cjelokupnog bošnjačkog preporoda na razmeđu stoljeća. Na izazove koje je donijelo novo vrijeme i ulazak Bosne u zapadnoevropski kulturni krug i sastav Austro Ugarske Mulabdić je odgovorio na izuzetan način, aktivno se uključivši u oblikovanje političke, društvene i kulturne stvarnosti Bošnjaka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!