fbpx

TRG KOJEG SAM SE NAPOKON SJETIO

Kad smo se usred noći zaustavili kod ovog mjesta, kondukter je išao od vagona do vagona i objašnjavao šta se dogodilo: neka mala lokalna kompozicija iskočila je iz šina i načinila popriličnu štetu. Učinilo mi se da vidim tu čudovišnu lokomotivu koja ruši sve pred sobom dok se nije prevrnula. Nastavka vožnje nema dok se pruga ne popravi

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Jednom sam, pregledavajući kutiju uspomena, otkrio razglednicu nekog grada kojeg se nikako nisam mogao sjetiti. Bio je to mali trg s uobičajenim važnim zgradama na njemu: vidi se s jedne strane zvonik, s druge munara, šarena zgrada gradske uprave u takozvanom pseudomaurskom stilu i niz važnijih trgovina. I s natpisima i reklamama koji su mogli biti bilo gdje. Potpuno nepoznato mjesto. Valjda zato što sam vidio mnogo takvih, osobito uz prugu. Nisam želio okretati poleđinu, niti pročitati ime mjesta, čak ni ko mi je poslao razglednicu. Želio sam se sjetiti.

Nije to bilo jednostavno.

Uzeo sam povećalo i pažljivo gledao svaki detalj. U jednom trenutku, zaista, nešto mi se učinilo poznato. Brijačnica. Kiosk.

Na trgu je bilo prolaznika i ljudi zagledanih u izloge.

Postoje i anegdote o mnogim gradovima. Na različite načine su ih zaslužili. Ljubomorom. Mentalitetom. Glasinama. Ništa nije ukazivalo na anegdotalni identitet. Ili se ja nisam mogao sjetiti.

Onda se, kao u snoviđenju, otvorio jedan davni trenutak u kojem sam se probudio kao putnik. Dugo je trajalo dok sam shvatio šta se zbiva.

Kad smo se usred noći zaustavili kod ovog mjesta, kondukter je išao od vagona do vagona i objašnjavao šta se dogodilo: neka mala lokalna kompozicija iskočila je iz šina i načinila popriličnu štetu. Učinilo mi se da vidim tu čudovišnu lokomotivu koja ruši sve pred sobom dok se nije prevrnula. Nastavka vožnje nema dok se pruga ne popravi. Postoje samo dvije mogućnosti. Ili da se autobusima prebacimo do sljedećeg velikog odredišta ili da ovdje čekamo dok se kvar ne otkloni.

S obzirom na to da me je put vodio mnogo dalje od spomenutog odredišta, nije mi preostalo ništa drugo nego da čekam, odnosno provedem vrijeme do predviđenog polaska u ovom malom mjestu.

Jedan broj putnika otišao je autobusima. Neki su bili vrlo zadovoljni, kako i ne bi – vozili su se upravo tamo gdje su krenuli. Lica drugih bila su zapečaćena neočekivanom pustolovinom. S natruhom straha.

Neosjetno se počela pojavljivati svjetlost i na putu se začulo neko tandrkanje. Bila su to seoska kola ispunjena limenkama s mlijekom (kao da se mliječna svjetlost iz njih verala u nebo) i raznim drugim namirnicama.

Čovjek koji je vozio kola pogledao nas je nekako čudno, još uvijek okupljene oko vagona, kao da nam želi pročitati misli, iako je očigledno znao šta se dogodilo.

Nešto kasnije, mjesto se ispunilo ljudima. Žurili su uglavnom na trg kao da je zborno mjesto. Žene, djeca i starci koji nisu mogli spavati.

Pogledavali smo se u prolazu s nelagodom. Gledali su nas kao neko čudno neželjeno breme. A mi smo se pitali kako smo se zadesili tu. Bilo je to više ogledavanje nego upoznavanje. Dva svijeta koji se jedva razumiju.

Vidio sam da je brijačnica otvorena i prošao prstima kroz svoju bradu. Zašto ne?

Brijač je bio nekako čudan. Očito me nikad ovdje nije vidio. Kako i bi?!

Počeo sam mali razgovor jer su brijačnice poznate pričaonice. Nije išlo. Bio je duhovit i oštar, ali ništa mi nije htio reći. Kao da sam ja kriv što se nesreća dogodila i naokolo se mota mnoštvo nepoznatih ljudi.

– Sefte?

– Sefte. Bezbeli, samo što sam otvorio…

Nešto sam zapitao. Bio je čak i drzak u svojim komentarima. Ponašao sam se kao da ne primjećujem.

Ušlo je u međuvremenu nekoliko ljudi. Svi su šutjeli. On je pričao za njih. Nisam saznao ništa, ne vjerujem da su i oni.

Šutnja je podrazumijevala i ono što se nikad ne podrazumijeva.

– Hvala, brico, na velikom zadovoljstvu. Koliko je to? U redu. Bi li se ovdje moglo nešto pojesti?

Promrmlja nešto i pokaza rukom mjesto na trgu, iako nije bio baš zadovoljan zbog toga.

Bila je to zapravo roštiljnica i aščinica u istom prostoru.

Prezalogajio sam sitan ćevap i pomislio kako ima čudan okus. Onda sam nastavio besmisleno hodati dalje. Bilo je još mnogo vremena do zakazanog trenutka sastanka.

Zastao sam kod kioska, kupio neke novine i razglednicu. Na njoj je bio trg po kojem sam hodao.

– Imate li i marku?

– Naravno.

I marka mi se učinila čudnom. Posebna. Njima važna. Nisam dotad takvu vidio. Obilježavala je neku godišnjicu.

Sjeo sam u neku točionicu i napisao adresu na poleđini razglednice. Potom sam svratio do male pošte i ubacio je u žuti sandučić koji je stajao pred njom.

Nikad ni prije ni poslije toga nisam bio u tom mjestu.

Ostaje samo ta razglednica koju sam poslao sam sebi. Bez teksta.

Ima takvih mjesta. Bio si u njima, a toga nisi svjestan.

Sad sam napokon znao sve.

Naziv mjesta i njegovu povijest koja je bila vidljiva pažljivim pogledom na trg.

I, dok o tom razmišljam, najednom, razglednica počinje oživljavati. Brico okreće svoje lice od brijačnice i smije se. Roštiljdžija-aščija suče brke. Jedna djevojčica igra školice dok njena majka gleda u izlog. Pred točionicom sjedi brkati starac u neobičnom prsluku iz starih vremena. Tu je i pas. On čeka svoj obrok. Najednom nema više onog nepovjerenja koje pamtim. Samo trg negdje u Bosni gdje ljudi okreću svoja lica ka fotografskoj vječnosti.

PROČITAJTE I...

Uzmem drugu bombu, jako zamahnem, nekako više ulijevo. Pogađa u granu prvog drveta i odbija se nazad, kao da je od gume, direktno na tranšeju u kojoj su bile “Ose”. Tek u oktobru 2019. godine saznam u slučajnom razgovoru da je odletjela na Mevludina Bulića. Kada je vidio da je pala, kako reče, tih nekoliko sekundi čekanja na eksploziju bile se mu najgore u životu. “Al’ ti halalim”, uz smijeh reče

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!