Tresla se gora, odsvirao miš

Muzički događaj ipak se desio, koncert jeste održan, ali ne na otvorenom, ne na Bijeloj tabiji, gdje je prvobitno planiran, nego u zatvorenom, u Skenderiji, pred dvije ili najviše tri hiljade gledalaca. Poražavajuće malo za tako izvikanu “zvijezdu” i tako dugo najavljivani “spektakl”

Piše: Elvir RESIĆ

Koncert Gorana Bregovića u Sarajevu, na Bijeloj tabiji, dugo je najavljivan kao neki poseban “umjetnički” događaj, kao “ivent” za pamćenje. Menadžeri i organizatori mjesecima su govorili o koncertu, a Bregović je davao izjave i intervjue za medije ne bi li se kako približio sarajevskoj publici. Sarajlije su i tada kao i danas znale da je Goran napustio Sarajevo s početkom agresije i opsade, ali za njih to nije bilo posebno problematično jer su iz Sarajeva u najtežim trenucima pobjegli mnogi, pa im je oprošteno. Oprošteno bi bilo i osnivaču “Bijelog dugmeta” da je odlazak iz napadnutog Sarajeva u agresorski Beograd bio njegov jedini grijeh prema rodnom gradu. Ali nije.

U zenitu najava i priprema za koncert u javnost su dospjele, ili su aktualizirane, Bregovićeve izjave koje je bosanskim i srbijanskim medijima davao nakon završetka agresije, koje ga, bez razumne sumnje, stavljaju na stranu neprijatelja Sarajeva. To što je s Karadžićem dijelio “istu stvar” i što nije htio pjevati za “Alijino Sarajevo” nije moglo ostati neprimijećeno i nekažnjeno. Iako su mediji uglavnom “navijali” za koncert, veliki broj ljubitelja muzike jednostavno je ignorirao cijelu stvar, dok se značajan dio javnosti vrlo glasno očitovao na društvenim mrežama, upućujući jasnu poruku da ne žele Bregovićev koncert, pogotovo ne na Bijeloj tabiji. Menadžeri su “upozoravali” Sarajlije da su redovno odštampane karte rasprodate, da zbog velikog zanimanja moraju proširivati kapacitete i štampati nove ulaznice, ali uskoro se ispostavilo da je to bio samo marketinški trik. Sarajevo, naprosto, nije pohrlilo na koncert.

Muzički događaj ipak se desio, koncert jeste održan, ali ne na otvorenom, na Bijeloj tabiji, gdje je prvobitno planiran, nego u zatvorenom, u Skenderiji, pred dvije ili najviše tri hiljade gledalaca. Poražavajuće malo za tako izvikanu “zvijezdu” i tako dugo najavljivani “spektakl”.

A nakon koncerta – šutnja. Mediji su epilog svega samo spomenuli, a profili na društvenim mrežama nisu, kako je to inače slučaj za vrijeme i poslije javnih okupljanja, zatrpani objavama, slikama, selfijima, izrazima oduševljenja. Mada je od koncerta prošlo nekoliko dana, što je u današnjem digitalnom vremenu previše, još se ne zna ni ko je od sarajevskih trendsetera i javnih ličnosti na koncertu bio, a ko nije. Malo ko se javno “hvali” da je 24. augusta bio u Skenderiji. Stječe se utisak da se, nekako, sve pokušava brzo potisnuti i zaboraviti.

Sarajevo je, ipak, pokazalo da ima kritičnu masu i da je sačuvalo vlastiti duh dostojanstva i samopoštovanja. I, da ne bude zabune, nemaju Sarajlije problem s Goranom, s njegovim imenom i prezimenom. Naprotiv. U bosansku metropolu dobro su došli njegovi nekadašnji stanovnici, a danas umjetnici “iz regije”. Sarajevo je otvoren grad koji svakodnevno i masovno posjećuju susjedi, turisti, gosti, i odavde i odande, a ono ih rado prima i dočekuje.

Ipak, Sarajevo ima pamćenje, ne zaboravlja. Ljude ne dijeli na Bošnjake i nebošnjake jer su ga branili i jedni i drugi. Čak više ne pravi ni razliku između onih koji su u njemu ostali i onih koji su ga napustili, jer zna da i među ovim drugima ima dobronamjernih, onih koji su otišli iz nužde, silom prilika, i nisu se o njega ogriješili. Znaju Sarajlije i za Đorđa Balaševića, za Antonija Pušića (Ramba Amadeusa), za pokojnog Zorana Radmilovića i mnoge druge umjetnike koji nisu ćaskali s ratnim zločincima po hotelskim recepcijama, nego su se, barem verbalno, usprotivili Miloševiću zbog njegovih zločinačkih pohoda na Bosnu i Bošnjake.

Ustvari, Bregovićev debakl pokazao je da grad koji je preživio najdužu i najkrvaviju opsadu u modernoj historiji, grad koji je sahranio više od desetine hiljada svojih žitelja, među kojima veliki broj djece, grad koji su četnici s okolnih brda svakodnevno palili, uništavali i izgladnjivali ipak ima izgrađen odnos prema vlastitoj prošlosti. I ljude dijeli isključivo prema humanističkom kriteriju – jesu li pošteni prema njemu i njegovom stradanju ili nisu. Govore li o Sarajevu istinu ili lažu. Bregović je više puta javno pokazao da je mnogo bliži bio onima koji su Sarajevo ubijali nego onima koji su ga branili. A ni danas, četvrt stoljeća poslije, nije bitno promijenio kurs, samo ga je malo prilagodio vremenu i prostoru. A to su građani Sarajeva osjetili i prepoznali.

“Alijino Sarajevo” nije otjeralo nikoga, pa ni Bregovića, Kusturicu, Jankovića (Karajlića), a nakon svega što je predeveralo, ima pravo propitivati i analizirati kakav odnos prema njegovoj bliskoj prošlosti imaju njegovi sadašnji i nekadašnji stanovnici, susjedi, ali i javne ličnosti širom svijeta, i prema tome formirati svoj dominantni stav. A nema nikakve dileme da je Sarajevo spremno i oprostiti – onima koji oprost zatraže.

 

PROČITAJTE I...

Ne može se Lovrenoviću poreći da promovira svoju viziju Bosne, kao i da smatra da postoji bosanski duh, no, umjesto nekritičke promocije, Bošnjacima bi bilo oportunije i korisnije analizirati ih, pa i polemizirati s tim tekstovima jer, sa stajališta njihove povijesti, tradicije i identiteta, pa i one najnovije historije koju još itekako pamtimo, nisu prihvatljivi i počesto su saturirani upravo suprotnim namjerama od one koju površni čitalac ili nekritički podržavalac percipira. U tom smislu je indikativan intervju za Dane crvenog fratra Dragana Bojića. Po srpskom piscu Ivi Andriću i hrvatskim nacionalromantičarima, franjevci su dobri duh i jedini nosioci civilizacijskih vrijednosti Bosne, ergo oni koji su za razliku od Bošnjaka čuvali duh Bosne

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!