fbpx

Trebamo biti sretni što imamo priliku živjeti kontinuitet “Mesnevije” u Sarajevu

Kada je Fejzullah-efendija Hadžibajrić, poznati sarajevski mesnevihan, 1969. godine krenuo na hadž, Konya je bio nezaobilazan grad na njegovom putu. Pošto je stigao, nemalo se rastužio kada je saznao da se tu, u kolijevci Mesnevije, nije očuvao kontinuitet njenog kazivanja, te da se dersovi iz Mesnevije ne održavaju već 40 godina. Dodatno ga je iznenadila i činjenica da, osim muftije, tek poneki usputni zaljubljenik poznaje perzijski jezik. Kada im je Fejzullah efendija ispričao, nisu se mogli načuditi da se u Sarajevu posljednjih 450 godina bez prestanka kazuje Mesnevija, što nije bio slučaj s brojnim gradovima širom Bosne i svijeta u kojima se nekada držao ders iz Mesnevije

 

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Hadži Velija Semir Kukuruzović predsjednik je Udruženja “Hadži Mujaga“ u Sarajevu, muezzin i učenik hadži hafiza Halida ef. Hadžimulića koji je tridesetak godina pred ovim poznatim imamom, hatibom i mesnevihanom slušao Mesneviju. Objašnjava nam kako se Mesnevija kao odgojno štivo u Sarajevu kazuje već više od 500 godina, te da je to jedno od najdužih besprekidnih kazivanja za koje zna da je negdje prisutno.

“U samoj Turskoj dolaskom Kemala Atatürka prekinulo se kazivanje Mesnevije i do našeg vremena nije ga bilo, pa je jedan od turskih šejhova prije nekoliko godina dolazio u Sarajevo i tražio od aktuelnog mesnevihana hadži hafiza Mehmeda Karahodžića izun da u Turskoj počne kazivati Mesneviju. Odozdo je to došlo sve do nas, da bi im se sjeme Mesnevije izgubilo, pa je sada iz Bosne opet trebalo sjeme poslati nazad u Tursku, odakle Mesnevija i potječe, da se i tamo ponovo počne kazivati.”

Kukuruzović naglašava da je imao veliku sreću čuti hadži hafiza Halid-efendiju kako priča o vrijednosti Mesnevije, pa se prisjetio ovog događaja: “Ne mogu se tačno sjetiti, ali mislim da smo učili hatmu, jer je Mushaf stajao na peštahti. Nešto smo se zapričali oko Mesnevije, a on je ušao u tumačenje tog nekog bejta, pa mi je kazao koliko je Mesnevija važna za nas muslimane i koliko je duboka i puna nasihata. Ustao je i otišao po jedan svezak Buharijine zbirke hadisa i Mesneviju. Na tu peštahtu je prvo stavio Mesneviju, pa je na nju stavio Buharijinu zbirku hadisa, pa je onda navrh stavio Kur’an. ‘Kur’an je Allahova, dž. š., riječ.

Hadisi su hazreti Pejgamberove, a. s., riječi, a ovo su Mevlanine riječi. Vidiš, Velija, Mesnevija ti je temelj temelju temelja’, rekao je hadži Hafiz. I tako, ako čovjek hoće da ima jake temelje kako bi mogao razumjeti hazreti Pejgamberove, a. s., riječi i Allahove, dž. š., riječi, put je puno lakši ako se ide preko Mesnevije. Razumije se, ima i drugih štiva, ima i drugih velikana, pa kome šta odgovara, neka probere. U islamskom svijetu je zaista bilo puno škola i sve te škole koje su ehli-sunnet vodile su pravom putu i dolasku Allahu, dž. š.”

Ono što se danas može vidjeti kada se predstavljaju mevlevije uglavnom je slika plesa sema. Taj ples sema, kaže hadži Velija, nešto je zaista fascinantno i o njemu bi se dalo pričati mnogo. “Ali, to ćemo ostaviti za drugi put. Sema jeste vrhunac mevlevijskog zikira, ali je to hazreti Mevlana uradio samo jedanput u svom životu.” Govori da bismo se i kao pojedinci i kao ummet trebali prvo odgajati kako bi nam se makar jednom u životu desilo da napravimo taj ples sema, a ne da u tome bude sav fokus i da to bude sve po čemu su mevlevije poznate. “Prvo treba odgojiti čovjeka i da se insan oblikuje onako kako će Allah, dž. š., biti zadovoljan, jer smo mi kao insani metnuti na ovu zemlju da budemo halife i Njegovi robovi, pa nam valja do tog stepena doći. A biti Abdullah je zaista cilj svakog mumina”, poručuje Kukuruzović.

On objašnjava da postoji velika razlika između vrhunskih djela svjetske književnosti i Mesnevije, te da se može uzeti i pročitati bilo koje štivo, roman ili pripovijetka, pa se s glavnim likovima djela vještih pisaca mi čitaoci s druge strane možemo identificirati i doživjeti čak i njihova osjećanja i sve ono kroz šta ti likovi prolaze. “Ali ova knjiga, Mesnevija, nije takva vrsta štiva. Ona se može pročitati, ali nema takav efekt kao kad se kazuje. Tek kada se Mesnevija sluša, ona liježe na srce i uz komentare koje mesnevihan daje ona čovjeku bistri sliku i dobija odgovore na pitanja koja muče slušaoca.

Jer, ponekad i sam hazreti Mevlana kaže da je otišao predaleko, da se treba vratiti na zemlju. Ako se hoće razumjeti, ona se mora slušati, te da bude predmetom izučavanja tokom cijelog čovjekovog života. Jednom sam preslušao Mesneviju, a sada, kada je opet slušam, kao da slušam nešto sasvim novo. Tada sam slušao hadži hafiza Halida ef. Hadžimulića i bio sam mlad, a sada, kada slušam hadži hafiza Mehmeda Karahodžića, imam osjećaj kao da nešto novo saznajem i doživljavam putem njegovih nasihata. Sigurno da je Mesnevija živa knjiga, a i za hazreti Mevlanu Nuruddin Abdurrahman Džami, perzijski pjesnik i plodonosni učenjak i pisac sufijske književnosti, kod nas poznatiji kao Muladžamija, kaže: ‘Nije pejgamber, ali ima ćitab.’ Pametnom je i išaret dosta.”

Kada čovjek sluša Mesneviju, dodaje Kukuruzović, čini mu se da se to sve skupa ne može upamtiti. “Međutim, ono što mogu potvrditi jer mi se događalo u životu jeste da sam imao situaciju da mi treba taj neki nasihat iz Mesnevije da ga primijenim u životu, a on je baš kao iz tamo neke datoteke došao u misao, meni pred oči i pomogao mi da riješim dilemu koju sam imao ispred sebe. Što će reći, sve što je čovjek čuo, pohranjeno je u prostorima mozga, a Allah, dž. š., to čovjeku da kada mu je najpotrebnije da mu se olakša njegov životni put na kojem se nalazi”, pripominje Kukuruzović, te naglašava kako su svi stanovnici Sarajeva, pa i cijele Bosne i Hercegovine, jer su na dersove Mesnevije dolazili ljudi iz svih krajeva naše zemlje, sretni i počašćeni jer imaju priliku živjeti kontinuitet Mesnevije.

“Sadašnji mesnevihan hadži hafiz Mehmed Karahodžić nam je kazuje, ali eto, uslijed ovog zuluma koji sami sebi činimo, nakratko smo zaustavili i to kazivanje Mesnevije na jedan period. Ako Bog da, nadam se da ćemo iza ramazana, onako kako je hadži hafiz Mehmed predvidio, nastaviti kazivanje Mesnevije, a prije toga je dobro što ćemo u brojevima Stava tokom ramazana imati priliku čitati Mesneviju, da ne budemo mahrum u ovoj izolaciji i od nasihata hazreti Mevlane preko našeg hafiza Mehmeda. Probajte pročitati svojim ukućanima ove dersove i iskreno se nadam da ćete osjetiti draž kazivanja i slušanja Mesnevije”, poručuje hadži Velija pa nastavlja:

“Vidimo da su se danas ljudi pretvorili u suicidne osobe koje sami sebe ubijaju baveći se kojekakvim stvarima koje im baš i ne pristaju. Čovjeku pristaje da sebi olakša život, ali mu ne pristaje da, ako, recimo, hoće da ubere trešnju, a ona podaleko, uzme pilu i počne pilati tamo skroz do debla kako bi srušio i plod trešnje, i njezinu granu, i sebe koji sjedi na njoj. Na kraju, nit’ će biti trešnje nit’ tebe. Čovjek pravi jednu glupost misleći da će se taj neko ko ovo sve iza paravana radi negdje moći sakriti.

Međutim, nema te pregrade i paravana koji će meleka smrti, kojem je uzvišeni Allah, dž. š., dao u zadatak, spriječiti da sprovede njegov ajet: ‘Svaka duša će osjetiti smrt.’ Kad mi to znamo, trebali bismo posvetiti svoj život kako bismo uradili nešto dobro za ovo čovječanstvo i prenijeli vjerovanje u budući svijet da bismo mogli uživati u tom stvarnom svijetu. Neki ljudi misle da je ovo stvarni svijet, a nije. Ovo je samo jedna sezona u kojoj mi sijemo, a tamo ćemo vidjeti šta je niklo, korov ili jestiva miva.”

Za kraj, osvrnuo se i na ramazan, koji, prema svemu sudeći, neće biti poput dosadašnjih. “1.440 godina je do sada ramazan bio na jedan način, a sada je nešto sasvim drugačije. Svakako smo u ahiri-zemanu i ulazimo u period kada sve ovo što je Allah, dž. š., stvorio ide svom kraju. Nisam pesimista i ne želim nikoga prepadati, ali sve što ima svoj početak ima i svoj kraj. Dunjaluk je stvoren s namjerom da se jednog dana to zatvori i da se pređe u onaj drugi, stvarni svijet. Za čovjeka muslimana, mumina, to uopće ne izgleda tako strašno. Međutim, ljudi su ti koji, uvjetno rečeno, određuju taj datum svojim ponašanjem, ubrzavaju ga ili ga usporavaju. Allah, dž. š., jedini zna kada će biti taj posljednji dan. Ima nekih naznaka i predznaka po kojima možemo vidjeti da se Kijametski dan približava, u to nema nikakve sumnje.

Ostalo je još nekoliko predznaka koji trebaju da se dese, a koji se još nisu desili, a čini mi se da su nam pred vratima. Musliman nikada ne gubi nadu i kada bi se Kijametski dan dešavao pred njegovim očima, a on u rukama imao stabljiku, obaveza mu je da je zasadi u zemlju bez obzira šta slijedi. Tako da nema negativnosti, nema gubljenja nade. ‘Nevjernici nadu gube, ja se u Njeg pouzdajem’, što bi reci hadži Šaban Gadžo u ilahiji o Jakubu, prepjevavši kur’anski ajet. Allah je vječan, a mi se trebamo držati vječnog i salavat donositi na Poslanika, pa ćemo i mi biti vječni, a oni koji se drže prolaznog dunjaluka – eto im ga, samo jednog dana valja i njima ići s njega”, zaključuje hadži Velija Kukuruzović.

PROČITAJTE I...

Nema apsolutno niti jednog argumenta da se opravda odluka kojom bi se usred epidemije smrtonosnog virusa – kada se bilježe rezultati o broju zaraženih i umrlih neuporedivo gori od onih iz proljeća, a zbog kojih je bila prekinuta redovna nastava – poslala djecu u školske kupe.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!