Tragom Poslanikove porodice – Iračke hronike (3): Ako ima haridžija, tu su negdje, valjda, i Alije našeg vremena

Evo me pred mezarom prvog djeteta koje je primilo islam, a prema nekim, i prvog muškarca uopće koji je primio islam, učenjaka i viteza bez premca, jednog od deseterice kojima je obećan Džennet, jednog od petero ispod pokrivača

 

 

Piše: Hamza RIDŽAL

Nesnošljive su gužve neposredno uoči Erbeina i na sam taj dan. Četrdeseti dan od Ašure i ubistva hazreti Husejna ove je godine pao u subotu 19. oktobra. Ujutro smo krenuli ka haremu i turbetu hazreti Abbasa na svečani prijem kod šefa hazreti Abbasovog vakufa sejjid Ahmeda al-Safija. Kao gosti hazreti Abbasovog vakufa, na prijem smo došli zajedno s novinarima iz Irana koji su, također, odsjedali u istom hotelu. Gužva pred haremom nesnošljiva je. Ptice pješke hodaju!

Kad sam krenuo nazad ka hotelu, u jednom me trenutku masa ponijela tako da nisam uopće doticao tlo nogama. Nekako se iskobeljah i dotaknuh tlo, pa se sitnim koracima zaputih ka obližnjem hotelu u kojem sam sa Semirom Sejfovićem s TRT-a imao susrete s posjetiocima iz raznih krajeva svijeta.

Sutradan, 20. oktobra, s našom grupom zaputili smo se na jednodnevni izlet u Kufu i Nedžef. Bilo je to jedno od upečatljivijih iskustava u desetodnevnoj posjeti Iraku. Slavna i nesretna Kufa! Slavna – jer je u njoj bila stalna kasarna islamske vojske za pohode ka istoku u vrijeme hazreti Omerovog hilafeta. Slavna – jer je u njoj, prema nekim predajama, jedno od četiri blagoslovljena mjesta na zemlji, odmah poslije Meke, Medine i Jerusalema. Slavna – zbog toga što je hazreti Alija ovaj grad izabrao za sjedište svog hilafeta. Slavna – jer su u njenoj blizini ukopani poslanici Adem, Nuh, Hud i Salih, a. s. Slavna – jer je u njoj rođen imam Azam Ebu Hanife, čiji mezheb u Bosni slijedimo… O slavi Kufe i njenoj važnosti u historiji islama moglo bi se pisati satima. Ipak, ovaj je grad u svojoj burnoj historiji ostao upamćen i kao grad koji je izdao hazreti Husejna, kao grad u kojem je ubijen četvrti halifa, hazreti Alija. U Kufi je ubijen i znameniti Muslim ibn Akil… Teško da postoji grad za koji se istovremeno vezuje toliko slave i toliko nesreće.

Kufa je od Kerbele udaljena sedamdesetak kilometara. Ipak, žitelji Kufe nisu pritekli u pomoć hazreti Husejnu iako su ga sami pozvali i ponudili mu utočište i sigurnost. Naime, nekoliko mjeseci nakon ubistva hazreti Alije, u vremenu kad je islamskom državom bjesnio građanski rat, hazreti Hasan je s Muavijom, osnivačem emevijske dinastije, koja će vladati islamskom državom narednih devedeset godina, potpisao mirovni sporazum kojim se odrekao titule halife na račun Muavije. Time je hazreti Hasan potvrdio Poslanikov, a. s., hadis koji bilježi Buhari: “Zaista je ovaj moj sin prvak. Allah će s njime izmiriti dvije velike skupine muslimana.”

Prema tom sporazumu, Hasan se odrekao hilafeta i priznao Muaviju za halifu. U istom je sporazumu, također, naglašeno da će vlast nakon Muavijine smrti pripasti hazreti Hasanu. No, prije nego je Muavija umro, hazreti Hasan je otrovan, u čemu se slažu svi (od imama Sujutija do Ibn Tejmijje. Imam Sujuti ističe da je za njegovo trovanje odgovoran Jezid, Muavijin sin). Hasan je na samrtnoj postelji, kako navode mnogi historičari, svoja prava na hilafet prenio na mlađeg brata, hazreti Husejna.

Nakon Muavijine smrti, na prijestol islamske države dolazi njegov sin Jezid. Znajući da bez hazreti Husejnovog bejata neće dobiti podršku šire muslimanske zajednice, Jezid naređuje da se odmah ide do Medine kako bi Husejn dao podršku Jezidu, što Husejn hrabro odbija. Kada je do Kufe o tome stigla vijest, Kufljani su poslali između 12.000 i 18.000 pisama podrške hazreti Husejnu, pozivajući ga da dođe i garantirajući mu sigurnost. Hazreti Husejn sa svojima kreće ka Kufi, ali nadomak gradu sustiže ga Jezidova vojska. Kufljani, na čije je molbe dolazio, ne pritekoše u pomoć…

U nekim izvorima navodi se kako od Kufe u vremenu hazreti Husejnova ubistva nije bilo pobožnijeg grada na Zemlji. Eto, taj “najpobožniji” grad izdao je prvaka kakav je bio hazreti Husejn! Šta to kriju ljudska srca što ne pokazuje njihova vanjština? Kako biti siguran da je neko “na pravom putu”, iako redovno klanja, posti, udjeljuje sadaku…? Prisjetih se hadži hazifa Halid-efendije Hadžimulića, koji je redovno učio Jasine šehidima na Kovačima, ističući da je Sarajevo i Bosnu odbranila jalija i sirotinja. Jalija, a nije izdala državu i vjeru! Pobožnjaci, a izdaše hazreti Husejna, prvaka koji odbi dati prisegu nepravednom vladaru.

U Kufi smo obišli Veliku džamiju, tu mističnu građevinu koja se smatra jednom od najstarijih džamija u svijetu. Izradio ju je znameniti ashab i vojskovođa Sa’d ibn ebi Vekkas u vrijeme hazreti Omerovog hilafeta. Čudesna arhitektura ostavlja bez daha. Arabeske koje se protežu duž zidina ovog drevnog zdanja, nestvarna mješavina plave i tirkizne boje na trenutak čovjeka odvoje od svih prostorno-vremenskih relacija. Trenutak je to u kojem insan u najdubljim slojevima svog bića iskusi vječnost i bezvremenost. Kakvo savršenstvo! Iako sam fizički bio tu, pored naših domaćina koji su govorili o nečemu – bezbeli o samoj džamiji i njenom značaju – duhom sam bio daleko od njih, od govora i od samog sebe. Osjećaj je neprevodiv u diskurzivni jezik!

Kad se malo smanjio intenzitet doživljaja čudesnih arabeski, pred zidinama Velike kufske džamije raskrstio sam s Ludwigom Wittgensteinom.

Nekad sam zadivljeno čitao ovog austrijskog mislioca koji se bavio filozofijom jezika. S oduševljenjem sam upijao njegovu geometrijsku sintaksu, simetriju zaključaka. Ovom velikom učitelju, koji nije bio toliko nesretan kad mu je dijagnosticiran rak koliko je bio nesretan jer ga je doktor uvjeravao da poznaje djelotvornu terapiju, dugovao sam mnogo toga. Pa ipak, pred zidinama Velike džamije u Kufi odrekao sam se njegove ideje koju je dokazivao u Traktatu logičke filozofije.

Naime, Wittgenstein tvrdi da su granice našeg jezika granice našeg svijeta, a da je jezik uvjet spoznaje. Eh, da je samo vidio ova čudesa, siguran sam da bi shvatio kako je jezik tek uvjetno bitan, ali da nas u konačnici ograničava u spoznaji. Tu se sjetih i Ibn Tufejlovog ćitaba Živi sin Budnoga i kahve sa Samedinom. Nedavno mi je pričao o svom doktoratu i slojevima ovog Ibn Tufejlovog djela. Upravo je u tom djelu Ibn Tufejl, stoljećima prije nego je Wittgenstein u rovu čitao Tolstoja dok je ratovao protiv Rusa (ispitujući granice gnjeva svojih generala), ilustrirao život čovjeka koji nije poučen govoru, a koji je živeći daleko od civilizacije spoznao i Boga i svijet, i samog sebe.

Valja se otarasiti predodžbi i pretpostavki kako bismo zašli u svijet čistih suština. A ja se toga još nisam kutarisao, dok mi na ovakvom mjestu, nakon blaženih trenutaka samozaborava, naumpadaju Wittgenstein i Samedin.

Uz Veliku džamiju podignuta su i dva turbeta. Ispod zlatne kupole, na desnoj strani, ukopan je Hani ibn Urve, jedini od 18.000 Kufljana koji primi Muslima ibn Akila, Husejnova rođaka, kojeg ovaj posla u Kufu da obavijesti njene žitelje kako će Husejn doći u ovaj grad. Lijevo od ulaza turbe je Muslima ibn Akila, pored kojeg je ukopan i Muhtar Sekaf, čovjek koji je osvetio šehide Kerbele. Protiv Sekafove osvete bio je lično hazreti Ali ibn Husejn, poznat pod imenom Zejnul-Abidin. Iako su mu na Kerbeli ubili četiri brata i oca, te mnogobojnu rodbinu, Zejnul‑Abidin bio je protiv osvete! Ipak, Muhtar Sekaf ukopan je pored Muslima ibn Akila, a njegov mezar obilaze hiljade ljudi. Na pitanje kako je moguće da je Zejnul-Abidin bio protiv osvete, a da je Muhtaru ipak sagrađeno turbe, šiije vele da je to jednostavno: baška edeb Pejgamberove porodice i Zejnul-Abidinovo protivljenje osveti, a baška, vele, naše poštovanje prema onom ko osveti šehide Kerbele.

Kad sam se vratio u Bosnu i ahbabu Selimu spominjao Muhtarovu osvetu, detaljno opisavši način na koji je mučio neke Husejnove ubice, a kojeg ovdje ne navodim poštujući želudac čitalaca, Selim reče: “Slabo ih je kaznio!”

Sama džamija smatra se blagoslovljenom. Prema nekim predajama, na njenom je tlu Adem, a. s., činio tevbu nakon izlaska iz Dženneta, na tom su prostoru klanjali Ibrahim, a. s., i Hidr, a. s., zatim melek Džibril i Muhammed, a. s., na njenom je tlu Nuh, a. s., gradio svoju lađu… Veliki izvor pitke vode u centralnom dijelu džamije, vele, potekao je onog dana kad je Nuhova lađa bila sagrađena i kad je počela padati obilna kiša. I ta je voda bila od onih voda što prekriše sve zemaljsko kopno… Dobar dio historije čovječanstva vezan je za ovaj prostor. Brojni poslanici i bogougodnici boravili su ovdje gdje, evo, i ja stojim. Nisam se imao kad baviti utemeljenjem svih tih navoda. Dovoljno mi je bilo znati da su tim prostorom hodili časni pripadnici Ehli-bejta i časni ashabi, da je u toj džamiji – što pouzdano znamo – ubijen hazreti Alija, da su u njoj boravili imam Zejnul-Abidin i imam Džafer Es-Sadik, jedan od učitelja Nu’mana ibn Sabita, velikog Ebu Hanife.

Sjetih se da smo još u medresi spominjali koliku je pažnju Ebu Hanifa posvećivao svojim učiteljima, a posebno Džaferu es-Sadiku. Poznata je izjava koja se pripisuje Ebu Hanifi, a u kojoj on kaže: “Propao bi Nu’man da nije bilo Džafera es-Sadika.” Pred Džaferom es-Sadikom studirao je i Malik ibn Enes, osnivač malikijskog mezheba, koji se uz hanefijski, šafijski i hanbelijski smatra jednim od četiri ispravna sunijska mezheba.

Nekoliko minuta vožnje od Velike kufske džamije smješten je harem u kojem su džamija i turbe hazreti Alije, četvrtog pravovjernog halife. U haremu nas dočekuje jedno od prvih imena Odjela za vjerska pitanja u Nedžefu (nešto poput muftije kod nas sunija) Abd al-Saadeh al-Jabery. Iskazuje nam srdačnu dobrodošlicu, zamolivši nas da popijemo čaj. Kahva bi bolje sjela, ali kahvu ne nude. Al-Jabery nam se obratio s nekoliko rečenica, a početak njegovog obraćanja me šokirao: “Blago vama, blago vama. Blago vama, blago vama…”, ponavljao je Al-Jabery pognute glave. Onda je podigao glavu i pogledao nas, objasnivši zbog čega nas je blagosiljao. Kako kaže, on ne zna koliko bi njih moglo nositi vjeru u zemlji iz koje mi dolazimo. Ovdje, u Nedžefu, on teško može doći do svakojakih harama koji se, kako ispravno reče, nama nude na svakom koraku. Dok je govorio, vilica mu je podrhtavala, što mi je, uz njegovu čehru, bio išaret da se radi o pobožnom i iskrenom čovjeku. Na kraju nas je zamolio da ne tražimo od njega da nam uči dovu, već da mi za njega proučimo dovu da mu se Gospodar smiluje i grijehe mu oprosti. Saputnici primijetiše da je veličina jednog alima u njegovoj poniznosti.

Uskoro, nakon što smo izišli iz prostorije za prijem gosta, vidio sam Al-Jaberyja kako nalaže osiguranju da iz harema udalje jednu skupinu ljudi iz Pakistana, zabludjelu sektu koja hazreti Aliji pridaje božanske atribute. Odatle se zaputismo u zijaret.

Čudan je osjećaj doći i stati pred kabur nekoga o kojem je insan toliko čitao i razmišljao, pred kabur najučenijeg ashaba za kojeg je sam Poslanik, a. s., rekao: “Ja sam grad znanja, a njegova kapija je Ali.”  Koliko su ashabi ozbiljno shvatali dubinu hazreti Alijina znanja, svjedoči i rečenica hazreti Omera, drugog halife: “Sačuvao me Allah problema za kojeg nemam mišljenje Ebul-Hasana (hazreti Alije).”

Evo me pred mezarom prvog djeteta koje je primilo islam, a prema nekim, i prvog muškarca uopće koji je primio islam, učenjaka i viteza bez premca, jednog od desetorice kojima je obećan Džennet, jednog od petero ispod pokrivača.

Muslim u svojoj zbirci hadisa bilježi i sljedeću predaju od Aiše, r. a.: “Vjerovjesnik je izašao jednog jutra, a na njemu je bio vuneni ogrtač, podesan za putovanje, od crne dlake. Onda je došao Hasan, sin Alijin, pa ga je Vjerovjesnik uvukao pod ogrtač. Potom je došao Husejn, pa ga Vjerovjesnik uvukao pod ogrtač zajedno s Hasanom. Zatim je došla Fatima, pa ju je Vjerovjesnik uvukao pod ogrtač. Onda je došao Alija, pa ga je Vjerovjesnik uvukao pod ogrtač. Zatim je Vjerovjesnik proučio: Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti. (El-Ahzab, 33)

Stojeći kraj mjesta gdje je ukopan ovaj učeni ashab, osjetio sam takav hal kakav ne osjetih nikad i nigdje drugo. Je li to zbog poštovanja prema znanju i onima koji ga posjeduju? Ili zbog poštovanja prema nekome ko je svojim očima gledao Poslanika, a. s., i pritom bio jedan od njemu najbližih ashaba? Možda oboje? Ne znam. Samo znam da sam tu, pred hazreti Alijinim mezarom, osjećao da doista stojim pred kapijom Grada znanja. Osjetih se poput kakve kapljice pred golemim okeanom spoznaje. Čudna je to mješavina ljubavi, stida i beskrajnog poštovanja. Tek sam kasnije, na fotografijama, uvidio bogate kolorite na zidinama hazreti Alijeva turbeta. Arabeske su mnogo bogatije od onih u Kufi. Međutim, stojeći pred njima, jedva da sam ih primijetio…

Nakon što je preselio od posljedica ranjavanja otrovnom sabljom, hazreti Alija je na ovoj lokaciji tajno ukopan. Mjesto njegova mezara skrivano je naredno stoljeće, sve dok 135. hidžretske godine (752. po miladu) imam Džafer es-Sadik nije otkrio ovu lokaciju. Razlog skrivanja hazreti Alijinog kabura bile su haridžije, sekta koja se još u vrijeme Alijinog hilafeta suprotstavila vladaru pravovjernih i koja je odgovorna za njegovo ubistvo. Pripadnici te sekte prvi su sebi dali za pravo da druge muslimane proglašavaju nevjernicima, što je fenomen koji i danas prepoznajemo u određenim krugovima prisutnim i u Bosni i Hercegovini. Ako su tu haridžije, tu su negdje, valjda, i Alije našeg vremena. A ako ih ne prepoznajemo, onda je to do naše oskudne optike. Divno je to rečeno u znamenitoj ilahiji: “Nemoj nikad reći da je tiho, već reci: Ja ništa ne čujem.”

PROČITAJTE I...

Sve džamije tretirane u ovom protokolu, kaže Džafer Alić, imale su obredoslovnu funkciju i takve će i ostati. “Kada je riječ o Opijačevoj tekiji, tu imamo određene planove koji podrazumijevaju da ona bude kuća nauke i izučavanja, s posebnim akcentom na izučavanje tradicije ovdašnjih muslimana. Postoji inicijativa Medžlisa IZ Mostar i Muftijstva mostarskog o osnivanju instituta u okviru Islamske zajednice BiH koji bi izučavao islamsku tradiciju muslimana Hercegovine”

“Svojim istraživanjima na bezbroj argumenata i bezbroj konstatacija i analiza Ibrahim Pašić suvereno pokazuje da su stećak i nišan organski srasli, da među njima postoji veza i da su oni simboli koji kazuju na koji način se etnos u Bosni i Hercegovini, prije svega bošnjački matični narod, razvija, koje porijeklo ima i šta sve to znači u širem historijskom smislu”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!