fbpx

Tragična historija regionalnih integracija: Povratak “Velike Srbije” na mala šengenska vrata

Pristati na “mali Schengen” znači prihvatiti povratak u političku, kulturnu i ekonomsku orbitu Beograda, svojevoljno se integrirati u buduću Veliku Srbiju i doslovno pljunuti na sve žrtve koje su pale za opstanak Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda. Ako bi dala svoj pristanak na tako nešto, bošnjačka politika trajno bi se i bespovratno diskreditirala jer bi bez “ispaljenog metka” i velike potrebe kapitulirala pred onom idejom koju je svojevremeno odbila kada se na nju pokušalo prisiliti kredibilnom prijetnjom nestanka “muslimanskog naroda” iza koje je stajao čitav arsenal JNA

 

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Da je neki nesretni vremenski putnik 1996. godine bošnjačkom narodu, tek izašlom iz katastrofe Agresije i Genocida, teško ranjenom, ali pobjedonosnom, jer je ipak i preživio i sačuvao vlastitu državu, saopćio da će se za nešto više od dvije decenije naći u situaciji da ga se ponovo pokušava gurnuti i privoljeti pod skute velikosrpskog agresora, vjerovatno bi bio proglašen za mučkog provokatora, kolosalnog idiota ili odvratnog petokolonaša. No, ma koliko tada, ali i dan-danas, nevjerovatno zvučalo, upravo nam se to dešava ovih dana, a sve pod parolom “reintegracije regije” iliti “malog Schengena”, kojim se Bosna i Hercegovina ponovo želi staviti u političku i svaku drugu orbitu službenog Beograda.

POPIS BOŠNJAČKIH KATASTROFA

Pritom puna monstruoznost ovog pokušaja vraćanja točka historije nije samo zbog posljednje Agresije i Genocida već i, uopće, zbog čitavog tragičnog bošnjačkog iskustva “integracija i reintegracija” Bosne i Hercegovine s njenim susjedstvom, naročito sa Srbijom. Iako često označavana kao tamni vilajet, Bosna i Hercegovina ipak, sama po sebi, nije nikada bila neki nestabilni prostor endemičnih napetosti, mržnje i međuetničkog nasilja koji treba okupirati i pacificirati, ili neka ekonomska mrtvaja u kojoj žive lijeni, neobrazovani ili nepoduzetni ljudi koje treba ekonomski kolonizirati, ona je upadala u takva stanja baš u periodima kada je bila “integrirana” ili “reintegrirana” u neke veće “regionalne” tvorevine.

Fenomen “kuferaša”, uglavnom katoličkih kolonista koji su se za vrijeme Austro-Ugarske monarhije organizirano naseljavali u Bosnu i Hercegovinu kao da je ona neki divlji zapad, te zahvaljujući kojem su Bošnjaci u vlastitom glavnom gradu postajali marginalizirana urođenička manjina koja je postepeno sabijana u padinske mahale, ne bi bio moguć da Bosna i Hercegovina nije bila tek pokrajina veće države u kojoj Bošnjaci nisu imali bilo kakvo pravo glasa u vezi s kretanjem ili naseljavanjem stanovništva na prostoru vlastite domovine. Isto je i s fenomenom “solunaca”, veterana srbijanske vojske u Prvom svjetskom ratu, koji su dobijali zemlju ovdašnjih bošnjačkih starosjedilaca, i to ne kao stranci već kao ravnopravni ili, bolje rečeno, mnogo ravnopravniji građani jedne te iste države.

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije neki komentatori, poput Stanislava Vinavera, predviđali su “odlučnu i konačnu pobedu Srba u varošima Bosne, koje su dosad bile pod punom brojnom prevlašću muslimana”, jer “srpski seljak iz gluhih planina slazi u kasabe, koje su mu ranije bile nepristupačne, i osvaja ih ekonomski, naglo, na juriš, gladan vlasti, pošto se najpre u njima namesti blagodareći svome plemenskom dominantnome položaju u novoj državi, svome novome savezu sa prastarim praktičarima jevrejskim, blagodareći pauperiziranju muslimana, i najzad blagodareći svojoj nesumnjivoj sposobnosti za trgovinu kojom poražava muslimane, odskače ispred katolika, a zadivljuje i same Jevreje. I ekonomska nova situacija nazire se ovakva: Srbin – zemljodjelac i trgovac varošanin; Hrvat – kvalifikovani industrijski radnik i seljak; musliman – proleter, nekvalifikovani crni radnik u fabrikama i rudar, a beskućnik u selu, na zemlji”. A o kakvom je i kolikom izvlašćivanju i marginalizranju riječ, pokazuje i činjenica da se na izborima tih dvadesetih godina dvadesetog stoljeća znalo dešavati da radikalske, tj. četničke trojke, potpuno nesankcionirano teroriziraju i tuku bošnjačke glasače na glasačkim mjestima posred sarajevskog Vratnika.

Ne bi ni saveznici u Drugom svjetskom ratu mogli Mihajlovićeve četnike, tj. zločinačku “jugoslavensku vojsku u otadžbini” na prostoru Bosne i Hercegovine tako dugo tretirati kao legitimnu i legalnu vojnu formaciju da Bosna i Hercegovina prethodno nije bila dio Kraljevine Jugoslavije. Ipak, više od svega, ni posljednja Agresija i Genocid ne bi uopće bili mogući bez oružja, opreme i kadrova Jugoslavenske narodne armije, koja je do neovisnosti Bosne i Hercegovine potpuno legalno opkolila većinu bosanskohercegovačkih gradova te sasvim nelegalno do zuba naoružala teroriste SDS-a i radikalizirano srpsko stanovništvo.

Sve i jedan od ovih nabrojanih fenomena direktna je posljedica činjenice da je Bosna i Hercegovina bila u ovom ili onom obliku integrirana s nacionalnim prostorima susjednih naroda, danas država, što je Bošnjake činilo manjinom bez ikakvih, a kamoli državnih, samostalnih poluga i mehanizama potrebnih da utječu na to mogu li se i pod kakvim uvjetima prelaziti granice Bosne i Hercegovine, radilo se tu o ljudima, trgovačkoj robi ili naoružanju.

ASIMILACIJA POD KRINKOM INTEGRACIJA

No, ovo zlo integracija demonstriralo se kroz historiju ne samo na Bosni i Hercegovini kao zasebnom državnom i kulturnim prostorom već i na njenim većinskim narodom Bošnjacima. Gotovo svaki od problema koji su Bošnjaci imali ili još imaju sa samima sobom, svoje početke, ali i suštinske razloge ima u onim historijskim periodima kada je Bosna i Hercegovina bila ili u procesu “reintegracije” ili već “integrirana” sa svojim susjedstvom.

Krenimo od onog najvažnijeg i osnovnog pitanja za jedan narod, pitanja njegove identitetske posebnosti. Takozvani “problem bošnjačkog identiteta” postaje problemom tek nakon 1878. godine, tačnije nakon prve moderne integracije bošnjačkog životnog prostora s nekim od susjednih bliskih, ali ipak različitih naroda. Sami čin degradacije značaja granica Bosne i Hercegovine, gdje one umjesto državnih ili čak civilizacijskih postaju tek administrativne ili pokrajinske, automatski je pokrenuo proces svođenja Bošnjaka na problematičnu i osporavanu manjinu. To je postalo još izraženije nakon 1918. godine, kada u procesu “integracije južnoslavenskog prostora” Bošnjaci, u odnosu na Srbe i Hrvate, u okviru zajedničkog državnog teritorija postaju još izrazitija manjina.

Tek u takvom kontekstu slabljenja granica Bosne i Hercegovine, te neometanog državno-pravnog i teritorijalnog povezivanja bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata sa svojim maticama, Bošnjaci i njihov zasebni identitet, kao jedina brana ili podjeli ili utapanju Bosne i Hercegovine u neki od nacionalnih prostora susjednih naroda, počinju predstavljati problem koji se nastoji sistematski “riješiti” – i to po svaku cijenu. Nije potrebno podsjećati da su se “rješenja bošnjačkog problema” kretala od asimilacije, preko protjerivanja, pa do genocida, no poenta je da je upravo slabljenje ili nepostojanje čvrstih i jasnih granica te svođenje ili, bolje rečeno, “integriranje” Bosne i Hercegovine pod isti krov s okolnim državama i narodima, ono što je poticalo, omogućavalo, ali vrlo često čak i pružalo legitimitet i legalitet takvim nasrtajima na Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu.

To je ostavilo itekakve posljedice na bošnjački narod, koji se u tako nepovoljnim uvjetima morao snalaziti kako bi uopće opstao. Instinktivna disimulacija i mimikrija progonjenih i izopćenih, tako tipične za sve ugrožene zajednice i narode, s vremenom i sa smjenama generacija, kod nemalog broja Bošnjaka prerasli su, nažalost, u pravu identitetsku zdvojnost pa čak i odrođenja i otpadništvo. To je pogotovo bio slučaj u onim historijskim periodima kada je postojala organizirana i sistematska kampanja kulturološke asimilacije Bošnjaka. Trebalo je više decenija i nekoliko generacija da bi se posljedica takvih devijacija nekako ublažile, pri čemu je dolazilo – a i sada dolazi – do mnogih lutanja i dvojbi. Čak ni popis iz 2013. godine, na kojem se bošnjački narod jasno i glasno izjasnio ko je i šta je, nije doveo do zaustavljanja raznoraznih pokušaja da se ponište rezultati bošnjačke emancipacije i kulturne renesanse.

Navedimo samo dva takva primjera: bosanstvo i zajednički jezik. Današnje takozvano bosanstvo tek je zamjena za nekadašnje jugoslavenstvo, a što je direktni produkt nastojanja da se Bošnjaci integriraju u “jugoslavensku zajednicu naroda”. Čak i kada je nestalo te državne tvorevine i njenog asimilacijskog pritiska, ostale su takve vrste posljedica. Da današnje bosanstvo nije nikakav “bosanski” već prije “regionalni patriotizam” i integralizam, pokazuje zanimljiva činjenica da najveći i najuporniji promotori bosanstva u bošnjačkoj javnosti, po pravilu, ne preferiraju bosanski jezik, kako bi se to očekivalo, već su, štaviše, najglasniji zastupnici takozvanog “zajedničkog jezika”. Potpuno je jasno da je u pitanju želja za nacionalnim i kulturološkim integracijama s druga dva naroda te otvorena namjera, koja se uostalom i ne sakriva, da se ponište efekti “razdvajanja naroda”. I to je, naravno, posljedica nekadašnje nedovršene i za neke očito neprežaljene “integracije”.

Takva vrsta identitetske zdvojnosti te pojava odrođivanja odražavaju se, naravno, i na pitanje kulture, gdje odavno postoje konstantni pokušaji da se minimalizira pa čak i potpuno zanegira postojanje bošnjačke kulturološke posebnosti. Na udaru je doslovno sve, od bosanskog jezika, preko književnosti pa čak i sevdalinke, sve ono što svjedoči o bošnjačkoj zasebnosti koja se često pokušava maliciozno problematizirati kao nekakav šovinizam. Tvrdi se da Bošnjaci u osnovi nemaju ništa što je samo njihovo, da je bilo kakva bošnjačka kulturološka posebnost ustvari “nacionalistički konstrukt” te da je ono što smatramo bošnjačkom kulturnom baštinom zapravo sve neka zajednička i dijeljena kulturna ostavština. Te vrste ataka danas dolaze upravo od “integralista”, onih koji smatraju da su raspad Jugoslavije i teško stečena nezavisnost Bosne i Hercegovine bile kataklizme i katastrofe te koji bi prvi podržali bilo kakve buduće “reintegracije” u prostor regije koju i dalje smatraju svojom istinskom domovinom.

POLITIČKA LUTANJA

Teška situacija na polju identiteta i kulture imala je, naravno – i još ih ima – političke implikacije. Od kolektiva koji je bio izložen asimilacijskom pritisku, identitetskim dvojbama i istovremenim procesima kulturoloških svojatanja i odrođivanja moglo se i očekivati da ima ekstremno širok dijapazon krajnje suprotstavljenih političkih stajališta, a koja su nekako sva podjednako legitimna. Moderna bošnjačka politička misao razvijala se od svojih samih početaka u okolnostima tuđinske okupacije Bosne i Hercegovine te vještačkog manjinskog položaja Bošnjaka nastalog kao posljedica integracije bošnjačkog nacionalnog prostora s nacionalnim prostorima susjednih naroda. Zbog toga je u bošnjačkoj političkoj kulturi ideja suverenizma i vlastite nacionalne države gotovo marginalna, dok se traganje za integracijom u sigurno okruženje, neku povoljnu i prihvatljivu zajednicu država i naroda smatra ne samo realpolitikom već praktično i jednim mogućim političkim kursom. Mada se često takva vrsta bošnjačke politike označava kao kolebljiva, ona je prije svega gola improvizacija kojom se pokušava prilagoditi stalno mijenjajućim okolnostima na geopolitičkoj svjetskoj i regionalnoj sceni. Samim tim, to je politika vječne reakcije, a ne akcije, trajno zauzimanje defanzivne pozicije iz koje se čekaju tuđi potezi i inicijative na koje se onda odgovara u skladu s historijskim trenutkom, odnosom snaga, globalnim poretkom i tako dalje. Kratkoročno – ponekad i uspješna, dugoročno – to je neodrživa politika karakteristična za one narode koji nemaju vlastite države, koji je tek trebaju dobiti ili su na putu da je izgube.

Takvo abnormalno stanje političke misli i kulture jeste i razlog zašto se među Bošnjacima politička stajališta i gledišta koja zagovaraju odricanje od državne neovisnosti i prenošenja dijelova suvereniteta na naddržavne zajednice i dalje ne smatraju skandaloznim veleizdajništvom već legitimnim političkim stavom. Ako se tome i moglo naći nekog opravdanja u ranijim historijskim periodima, nakon 1992. godine i stjecanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, preživljenog Genocida te uspješne odbrane države kojom su Bošnjaci dokazali da su državotvoran narod koji je u stanju izboriti se čak i s dvostrukom agresijom, takvi se stavovi više ne mogu tolerirati niti smiju biti legitiman dio bošnjačkog političkog diskursa.

AHILOVE PETE I TROJANSKI KONJI

Na prvi pogled, ovo krajnje negativno historijsko iskustvo bošnjačkog naroda s bilo kakvim integracijama Bosne i Hercegovine i bošnjačkog životnog prostora u regionalne zajednice trebalo bi opasnu ideju “malog Schengena” učiniti neprihvatljivom za bošnjački politički korpus, tj. za one koji tvrde da mu pripadaju. No, čini se da nije tako. Već je sada vidljivo da postoje određene političke ličnosti i grupacije koje pozdravljaju ovu ideju.

Zlatko Lagumdžija, ta epidemijska pojava ovdašnje političke scene, našao se u vezi s “malim Schengenom”, sasvim očekivano, i ne prvi put, na istoj strani kao i Milorad Dodik. Baš kao što i Dodik zagovara integraciju Bosne i Hercegovine sa Srbijom, tako i uvijek nostalgični Lagumdžija poručuje kako je “neodgovorno” što se Bosna i Hercegovina nije od početka priključila ovom procesu, a kako bi, navodno, “ravnopravno” učestvovala u njegovom kreiranju. Sasvim u tradiciji nekadašnjeg lidera političke organizacije koji je od trenutka kada ju je preuzeo bila sponzorirani projekt međunarodne zajednice, Lagumdžija smatra da je neizbježan ulazak Bosne i Hercegovine u “mali Schengen” jer tako želi Evropska unija, ali i Sjedinjene Američke Države. Lagumdžija mudro zaključuje kako će i Crna Gora pristupiti ovom projektu, kao da je to neki argument u korist ideje “malog Schengena”, a ne posljedica političkog preuzimanja Crne Gore od velikosrpske politike. Ipak, Lagumdžija pokazuje i sav raskoš svoje političke gluposti, ali i svoje istinske jugonostalgičarske akreditive, kada bilo kakvo odbijanje Sarajeva da se stavi pod beogradski diktat, te da sačuva suverenost Bosne i Hercegovine označava pogrdnim terminom “bošnjakistan”, te svako suprotstavljanje ovoj ideji krnje Velike Srbije označava kao politikantstvo i populizam. Nevjerovatno!

Simptomatično je to što je Lagumdžija prostor za provjetravanje svoje jugonostalgije dobio na stranicama Radončićevog Dnevnog avaza, koji upadljivo već danima promovira malošengensku ideju. Izgleda da se Radončić, porijeklom iz Crne Gore, te navodno veliki prijatelj Mila Đukanovića, vrlo brzo i tiho prestrojio na stranu tamošnjih pobjednika kojima politički komandira službeni Beograd. U Dnevnom avazu ne samo da svako malo u pozitivnom svjetlu prenose izjave Aleksandra Vučića i drugih srpskih političara koji “mali Schengen” vide kao šansu da konačno izbrišu državne granice između Srba, već daju prostor svima koji će poput Lagumdžije pozdraviti takvu ideju. Jedan od takvih jeste i Srećko Latal, regionalni urednik Balkanske istraživačke novinarske mreže (BIRN) i politički analitičar iz Sarajeva, koji je prošle godine poručivao da će Bošnjaci morati birati da li su lojalni vlastitom nacionalnom ili državnom identitetu, za koji je opet tvrdio da ga je malo ko od Bošnjaka razvio. Latal, koji je tek nedavno bulaznio da osim Velike Srbije ili Velike Hrvatske postoji i nekakva ideja Velike Bosne, čak i Velike Turske, te da je današnja Bosna i Hercegovina, koja je, prema Latalu, “nastala u Daytonu”, ništa drugo već “proizvod zapadnoliberalnog sistema”, danas poručuje kako je “mali Schengen” dobra ideja koja će imati dobre rezultate.

Ono što budi nadu, ali i izaziva zabrinutost jesu izjave ministrice vanjskih poslova Bisere Turković. Ohrabruje njena tvrdnja da među našim političkim predstavnicima na vlasti ipak prevladava ideja da za bilo kakvim “malim Schengenom” nema potrebe, no plaši njena opaska kako inicijativa o formiranju “malog Schengena” ne znači stvaranje neke nove Jugoslavije. Problem je što je mali Schengen nešto daleko gore od nove Jugoslavije jer se, praktično, u slučaju Bosne i Hercegovine i Bošnjaka radi o obnovi Velike Srbije. Ne može se prihvatiti niti razmišljanje ministrice Turković da postoji potreba za regionalnim uvezivanjem zbog potreba tržišta jer ekonomske integracije teško uspijevaju odvojeno od onih političkih, a s vremenom i kulturnih, teritorijalnih, a zatim i državno-pravnih. Na kraju krajeva, ideja “malog Schengena” nema veze s ekonomskim već prije svega s političkim potrebama raznih međunarodnih i regionalnih faktora. Iako ministrica Turković kao predstavnik vlasti najvjerovatnije govori diplomatskim rječnikom, ipak je potrebno nedvosmislenim terminima unaprijed odbaciti ideju “malog Schengena” te joj ne dopustiti da zaživi kao relevantna u našem javnom prostoru.

Inače, upravo ekonomija ili, bolje rečeno, ekonomski interesi vlasnika bosanskohercegovačkih kompanija i korporacija možda budu trojanski konj putem koje će se ideja “malog Schengena” pokušati plasirati kao prihvatljiva ne samo u bošnjačkom već i u hrvatskom političkom korpusu. Krupni kapital, iza kojeg stoji već formirana bosanskohercegovačka “plutokratija”, ima svoje partikularne interese koji su uvijek na strani što većeg tržišta i profita, a pošto je ona oduvijek bliska politici, sasvim je moguće da će se preko takvih veza i odnosa pokušati utjecati na naše političke predstavnike da prihvate ideju “malog Schengena”. Potpuno je realno da će se krupnom kapitalu obećavati raznorazne olakšice u smislu ulaska na takvo regionalno tržište, iako, realno gledajući, oni na njemu neće moći dugoročno opstati. Zato ne bi bilo nimalo iznenađujuće ako bi čak i bosanskohercegovački HDZ pod vodstvom Čovića, koji je ionako već odavno obična prikolica velikosrpske politike, uz dodatni poticaj zapadnohercegovačkih tajkuna, otvoreno podržao ovakve vrste integracija premda su one ponajmanje u interesu hrvatskog naroda.

Iako se sličan problem može javiti i u bošnjačkom političkom korpusu, ipak je daleko najveća bošnjačka Ahilova peta odnos bošnjačke politike spram zapadnih centara moći. Već decenijama bošnjačka politička scena nalazi se pod pritiskom i utjecajem jednog dijela međunarodne zajednice, koja se nakon vanjske počela bahato uplitati čak i u pitanja lokalne politike, čega je najbolje svjedočanstvo notorna frankenštajn-koalicija u Kantonu Sarajevo. Situacije će biti izuzetno teška ako se ne samo ovdašnje ambasade već i njihovi politički centri direktno uključe u lobiranje i pravljenje pritisaka na bošnjačke vlasti kako bi se prihvatio projekt “malog Schengena”. Bošnjačka politika nije se od dejtonskih pregovora morala otvoreno suprotstavljati političkim inicijativama koje su dolazile sa Zapada pa je nesumnjivo da će, nakon što se dvadeset godina tvrdilo kako put na zapad nema alternativu, biti izuzetno osjetljivo otvoreno se suprotstaviti idejama i poticajima koji sasvim očigledno nisu u bošnjačkom interesu.

ODLUČNO NE MALOM SCHENGENU

No, situacija je takva i opasnost je tolika da se bošnjački politički predstavnici projektu “malog Schengena” moraju suprotstaviti bez obzira na sve. To neće biti nimalo lahko i jednostavno jer će se za njega lobirati vjerovatno sa svih mogućih strana.

Izvana će pritisak dolaziti ne samo od Srbije ili Albanije, već i od pokorene Crne Gore, poslušnog Kosova, ali i Sjeverne Makedonije, čija trenutna Vlada ovisi o podršci albanskih stranaka. Očekivati je da će upravo one evropske sile koje su zatvorile vrata Evropske unije državama Zapadnog Balkana, poput recimo Francuske, ponajviše lobirati kako bi se regija “integrirala”, a s vremenom i prerasla u nekakvu vrstu federacije trećerazrednih evropskih država, svojevrsno evropsko predvorje. Diplomatske pritiske u tom smislu treba očekivati i preko Bruxellesa i institucija Evropske unije, ali i preko zasebnih diplomatija svake od evropskih države koje podržavaju ideju “malog Schengena”. Također, sudeći po dosadašnjem odnosu spram prostora Zapadnog Balkana, slično, ako ne i isto, može se očekivati i od administracije američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Iznutra, bošnjački predstavnici mogu očekivati pravi juriš srpskih političkih predstavnika iz manjeg bosanskohercegovačkog entiteta za koje je “mali Schengen”, u suštini, mirno ujedinjenje s maticom koje se odjednom ukazuje na obzoru. Potpuno je sigurno i to da će takav projekt podržati svi oni koji inače u Sarajevu i na drugim prostorima većinom naseljenim Bošnjacima podržavaju sve oblike zajedništarstva i integriranja među narodima, a što će reći ogromna većina ljevičarskih i takozvanih građanskih političkih organizacija, medija i pojedinaca. Ne treba sumnjati da će slično nastupiti i navodna bošnjačka opozicija, koja je kao idejni i ideološki blok već na tretmanu dešavanja u Crnoj Gori te ponašanju tamošnjih eksponenata iste politike pokazala da nema ništa protiv saradnje s velikosrbima i nanošenja trajne štete bošnjačkim interesima ako će im to osigurati barem komad vlasti. Još je teško reći šta će i kako će nastupiti hrvatska politika u Bosni i Hercegovini. Zdrav razum govori da bi hrvatski politički predstavnici trebali i morali biti svim srcem protiv projekta “malog Schengena”, međutim, višegodišnje sufliranje bosanskohercegovačkog HDZ-a svakom velikosrpskom nasrtaju na Bosnu i Hercegovinu i bošnjačke interese, čak i onda kada se to direktno kosi s interesima samih Hrvata, pokazuje da se može očekivati doslovno sve. Značajan će biti i stav Republike Hrvatske te koliko će se interesi Zagreba razlikovati od interesa bosanskohercegovačkog HDZ-a ili, kraće rečeno, Dragana Čovića i njegove klike.

No, uprkos svemu tome, uprkos težini situacije i vrlo vjerovatnoj usamljenosti i izoliranosti legitimnih bošnjačkih predstavnika, koji će se naći pred ogromnim pritiskom, kako političkim, tako i medijskim, odbijanje “malog Schengena” nema alternative. Ovaj projekt ne samo da nije u bošnjačkom interesu, on se kosi sa sve ijednim bošnjačkim interesom, bio on politički, ekonomski, sigurnosni ili kulturni. Pristati na “mali Schengen” znači prihvatiti povratak u političku, kulturnu i ekonomsku orbitu Beograda, svojevoljno se integrirati u buduću Veliku Srbiju i doslovno pljunuti na sve žrtve koje su pale za opstanak Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda. Ako bi dala svoj pristanak na tako nešto, bošnjačka politika trajno bi se i bespovratno diskreditirala jer bi bez “ispaljenog metka” i velike potrebe kapitulirala pred onom idejom koju je svojevremeno odbila kada se na nju pokušalo prisiliti kredibilnom prijetnjom nestanka “muslimanskog naroda” iza koje je stajao čitav arsenal JNA.

Ako bi Bosna i Hercegovina ušla u takve integracijske procese sa Srbijom, vjerovatno više nikada iz njih ne bi mogla izaći niti kao cjelovita, a niti kao suverena država, a Bošnjaci bi se opet sveli na narod bez države. Bošnjački politički predstavnici, predvođeni rahmetli Alijom Izetbegovićem, već su jednom odbili takvu vrstu kapitulacije te poveli Bosnu i Hercegovinu u nezavisnost, a Bošnjake uvrstili u red državotvornih evropskih naroda. Današnji bošnjački predstavnici moraju ostati na tom časnom putu i zacrtanom kursu – po svaku cijenu.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!