Tradicija jedinstvena u svijetu duga skoro 500 godina

Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu, kao centralna džamija Rijaseta IZ u našoj zemlji, po svojoj arhitekturi, višestoljetnom trajanju i aktivnostima koje se u njoj odvijaju, izdvaja se od ostalih naših džamija. Jedna od posebnosti ove džamije jeste i ta što se u njoj svaki dan poslije podne-namaza prouči hatma njenom vakifu Gazi Husrev-begu. Već skoro 500 godina, kako to zapisa i u vakufnami ovjeri veliki Gazi Husrev-beg, trideset džuzhana pred njegovu plemenitu dušu prouči trideset džuzeva Kur’ana Časnog. Hatmu uče džuzhani, a obavezni su svaki dan doći u Begovu džamiju, i tu proučiti svoj džuz

 

Piše: Emira ESKIĆ

Uvakufljenjem se čovjek svojom voljom odriče svog imetka i zavještava ga za opću dobrobit i za sva vremena. Uvakufljenjem se imetak stavlja van svakog prometa koji ga može skrnaviti. Tako je Gazi Husrev-beg za izdržavanje svojih hajrata uvakufio silan imetak u Bosni i Rumeliji. To nam svjedoče njegove tri vakufname pisane novembra 1531, januara 1537. i novembra 1537. godine. Imetak u Bosni stekao je sam Husrev-beg, a onaj u Rumeliji naslijedio je od oca Ferhat-bega. Potvrđujući ovaj islamski princip preporučen od Muhammeda, a. s., da je imetak najbolje zavještati tako da formira trajno dobro, Gazi Husrev-beg je, u svojoj vakufnami iz 1531. godine, između ostalog, napisao:

“Svakog umnog i razboritog čovjeka će se dojmiti, da je ovaj svijet prolazan i zavičaj dosade i nesreća. Nije svijet ni kuća ni stan, on je tek prolaz kroz koji se ulazi u kuću spasenja ili pakao, a za to je pametan onaj, koji se na ovome svijetu ne prevari, koji mu ne vjeruje, koji ga ne gleda ljubavnim očima, te mu se ne prilagodi. Sretan je onaj čovjek, koji na sebi priliku uzima te današnji dan na jučerašnji primijeni i koji, čekajući vrijeme smrti, u svome radu ne pogriješi. Dobra djela gone zlo, a najuzvišenije od dobrih djela je milodar, najuzvišeniji milodar je onaj, koji ostaje zauvijek, a od dobrotvornih djela opet je najljepše ono, koje jest, odnosno koje će se trajno ponavljati. Jasno je, da je od trajnih dobrotvornih djela najdulje zajamčeno dobročinstvo vakuf. Dok je svijeta i vijeka, korist vakufa ne prestaje niti se njegovo djelovanje do Sudnjega dana završava” (Prva vakufnama, novembra 1531. godine).

Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu, kao centralna džamija Rijaseta IZ u našoj zemlji, po svojoj arhitekturi, višestoljetnom trajanju i aktivnostima koje se u njoj odvijaju, izdvaja se od ostalih naših džamija. Jedna od posebnosti ove džamije jeste i ta što se u njoj svaki dan poslije podne-namaza prouči hatma njenom vakifu Gazi Husrev-begu. Već skoro 500 godina, kako to zapisa i u vakufnami ovjeri veliki Gazi Husrev-beg, trideset džuzhana pred njegovu plemenitu dušu prouči trideset džuzeva Kur’ana Časnog. Hatmu uče džuzhani, a obavezni su svaki dan doći u Begovu džamiju i tu proučiti svoj džuz. Ukoliko neki džuzhan bude spriječen doći, on je obavezan naći adekvatnu zamjenu. Među džuzhanima ima starijih i mlađih, penzionera i studenata, ali su svi saglasni da je velika čast i odgovornost učiti hatmu Gazi Husrev-begu.

Učenje hatme datira od 1531. godine, i to je jedinstven slučaj u svijetu da se u jednoj džamiji, namjenski, svaki dan uči hatma.

Sve počinje u vakufnamama. U Gazi Husrev-begovoj vakufnami iz 1531. godine u vezi s učenjem hatme stoji sljedeće: “Određuje plemeniti vakif za 30 osoba koji će svaki dan poslije podnevskog namaza proučiti po jedan džuz iz Kur’ani-azima, te u skupu hatmu učiniti, a sevab od toga namijeniti Muhamedu a. s., njegovim ashabima i duši plemenitog vakifa i svim muslimanima i muslimankama. Za svakog pojedinog službenika ovog učenja određuje se mjesečna plata od 40 drama.”

O Gazi Husrev-begovim vakufnamama razgovarali smo s mutevelijom njegovog vakufa Mustafom Vatrenjakom.

On nam je pojasnio: “Prva vakufnama iz 1531. godine, koja je napravljena za džamiju, imaret i hanikah, i druga vakufnama iz 1537. godine, gdje je Gazi Husrev-beg odvojio određena sredstva za pravljenje medrese, ali je tih sredstava bilo više, tako da su nakon izgradnje medrese ta sredstva utrošena za nabavku tada najboljih knjiga, koje su po preporuci te vakufname koristili učenici i profesori medrese. Tu je i još jedna vakufnama iz 1537. godine kojom se uvakufila dodatna imovina za izdržavanje džamije, a to je bilo 12 sela u okolini Jajca. Te tri vakufname čine osnovu ovog vakufa. Mogu reći da su ove vakufname primjer savršeno uređenog sistema funkcioniranja jedne zadužbine. A zašto je to tako? Pa, naprimjer, u pojedinim objektima definirane su ustanove, hajrati, koje se trebaju formirati u tim objektima. Onda je definirano koji se poslovi obavljaju u tim objektima, koji su to službenici koji obavljaju te poslove i kakvu trebaju da imaju stručnu spremu i kolike su njihove plate. Iz takvih vakufnama, koje su tako detaljno napisane, mi danas možemo da izvučemo potpuno savremene pravilnike o funkcioniranju ove ustanove, ustanove Gazi Husrev‑begovog vakufa, koja, zahvaljujući upravo tim vakufnamama, već uspješno postoji, radi, 488 godina.”

Vatrenjak nam je pojasnio da su vakufname veoma detaljno napisane do posljednjih sitnica, a neki stručnjaci su ih i detaljno analizirali.

“Gazijina mudrost se ogleda i u tome jer je vodio računa da pojedini službenici, shodno svojoj spremi i afinitetu, mogu obavljati više poslova. Evo, recimo, preporučuje se da tevhidari (oni koji uče tevhid, što je još jedna lijepa tradicija vezana za ovaj vakuf) budu oni koji obavljaju i fizičke poslove u vakufu, kao što je paljitelj kandilja. Dalje, u prvoj vakufnami je predviđeno da uz džamiju bude izgrađen i mekteb. Tako da imamo ljude koji su završavali taj mekteb, a nakon završetka mekteba bili su jako dobri učači Kur’ana i sve druge propise islama dobro su znali te su bez problema mogli upisivati medresu. Nakon završetka medrese, takvi službenici nisu imali razloga da ne budu angažirani u radu vakufa, odnosno da budu imami, vaizi, džuzhani ili tevhidari. Naravno, kod džuzhana je preporuka da su to oni koji su članovi murtezike, a murtezika su službenici koji obavljaju upravo vjerske dužnosti u samoj džamiji. U vakufnami se kaže da imam Begove džamije bude onaj koji je hafiz Kur’ana, također i onaj koji hutbu drži, a isto tako, ti imami obavljaju i poslove džuzhana. Tako da imamo više tih poslova koje jedan čovjek obavlja da bi imao veće prihode, a i to je vakufnamom predviđeno”, dodaje Vatrenjak.

Sastav učača hatme u Begovoj džamiji često se mijenja. Hafiz Vehbija ef. Šećerović više od 40 godina uči džuz i on je džuzhan s najdužim stažom. Prisjeća se kako je i kada postao džuzhan:

“Doživljavala je Begova džamija razne ratove, poplave, nedaće, ali u svim ratovima, pa i u ovoj našoj agresiji koja nas je bila zadesila, svaki dan se hatma i tevhid učio. Ja učim džuz Gazi Husrev‑begu, i ponosan sam na to, ‘samo’ od 1972. godine. Toliko vremena sam džuzhan i službenik Gazijin. Kad sam završio hifz, počeo sam odmah ovdje da radim 1972. godine i onda sam na tom radnom mjestu zaradio penziju, a, evo, i sada sam ovdje, ubirem plodove Gazi Husrev‑begovih alima, dova i hajrata. Ovu tradiciju treba čuvati, njegovati, što više i duže se može. Jer, ovo je, ja mislim, jedinstven slučaj u svijetu da se svaki dan hatma prouči po vakufnami. Možda ima slučajeva da se ljudi negdje drugačije saberu pa prouče, ali po vakufnami svaki dan, to nigdje nema. Ja sam zaljubljenik u Kur’an i za mene je velika čast, odnosno za svakog ovog džuzhana koji je samo jedan dan bio džuzhan, velika je čast da bude u službi Gazi Husrev-bega.”

Salih Smajlović, dugogodišnji novinar Preporoda, također je jedan od džuzhana. On je ovu lijepu priču o hatmama pred dušu Gazijinu svojevremeno objavio u Preporodu. “Učim džuz od 2011. godine i ovo što je zanimljivo, a što je hafiz Šećerović istakao, svaki dan, bez obzira kakvo je vrijeme, mi smo obavezni doći. Ja živim na području Vogošće i, kako sam otišao u penziju, svaki dan dođem ovdje. Znala je biti temperatura vani i -26 i +40 stepeni, ali sam ja uvijek dolazio. Nisam nikad zvao nekoga da me mijenja ako sam ja mogao doći fizički i zdravstveno. Ovo je lijep jedan način druženja. Klanja se podne u Begovoj džamiji džematile. Ne mogu vam ni opisati šta znači s 200-300 ljudi ovdje klanjati. Poslije mi proučimo džuz, ispitamo se i poselamimo se. Zaista je to jedan lijep način da se družimo s Kur’anom i među sobom”, ispričao nam je Smajlović.

Među starijim džuzhanima jeste i Sulejman Kurtanović, penzionirani imam. Njegova je priča ovakva: “Nekad sam sanjao, jer mi je bilo zabremedet vidjeti ljude džuzhane koji se s ljubavlju obraćaju Allahu, dž. š., za čovjeka koji je zadužio čitavu Bosnu, možda i šire, posebno muslimane u Bosni, da budem džuzhan. Hvala Allahu pa je dao da ja budem ovdje s njima. Lijepo je to društvo, lijepa je to tradicija. To su ljudi koji se druže i poslije džuza i prije džuza, ljudi od kojih se ima šta čuti i svi zajedno se vežemo za Kur’an, za tumačenje Kur’ana, a ima li ljepšeg i boljeg vezivanja!? Ja sam ovdje blizu i nije mi nikakav problem doći, nije mi nikakav zahmet fizički, a ićram jeste. Ovaj ićram nisam mogao očekivati od Gospodara. Osim ovog ićrama, Allah me počastio da u toku mjeseca ramazana, s ovog ćursa, a to mi je isto bio san snova, držim ders. Ovdje sam slušao i gledao hafiza Trebinjca i ostale naše alime kako drže dersove, a sad me Allah počastio s tim. Nadam se da ću do kraja života biti u prilici da budem džuzhan i da će mi to zdravlje dozvoliti. Mogu samo još reći da je Kur’an duhovna hrana i, kako god donosimo hranu svom tijelu, tako i duši trebamo donijeti Kur’an.”

Amar Efendić jedan je od mujezina Gazi Husrev-begove džamije, on nam je objasnio kako se postaje džuzhan: “Nas 30 svaki dan učimo po jedan džuz Gaziji i na taj način proučimo svaki dan cijeli Kur’an. Jedan sam od najmlađih džuzhana i najmlađih mujezina. Džuz sam počeo učiti od 2010. godine, kada me pozvao hafiz Mensur ef. Malkić da pristupim mujezinskoj dužnosti i samim tim učenju džuza jer su svi mujezini ove džamije ujedno i džuzhani. Za učenje džuza prije svega treba poznavati kur’ansko pismo i dobro znati učiti Kur’an, to je jedan od uvjeta. Po vakufnami džuzhani trebaju da imaju lijepo ponašanje, lijep ahlak (odgoj). Preporučljivo je da imaju završenu medresu, ali većinom su to učenici Gazi Husrev-begove medrese. Za mene to predstavlja posebnu čast i zadovoljstvo, s jedne strane, a s druge strane i obavezu i odgovornost, ali volim misliti i volim se nadati Allahovoj, dž. š., nagradi koja nas očekuje zbog toga što učimo Kur’an i ispunjavamo odredbe vakufname koje je naš velikan Gazija ostavio i nadam se Allahovoj nagradi i molim Ga da mi to ukabuli i u sevap upiše. Mislim da, zato što svakodnevno učimo u dovi kojom poklanjamo hatmu pred njegovu plemenitu dušu, mi na taj način činimo budnim njegove hajrate i činimo ih živim.”

Abid Mujkić jedan je od najmlađih džuzhana: “Po samom dolasku u medresu, nisam bio upućen u tradiciju učenja hatmi, ali polahko kroz moje školovanje u medresi sam se upoznao sa svim aktivnostima Begove džamije. Naravno, to je velika čast i zadovoljstvo pripadati toj dugogodišnjoj tradiciji. Ovaj vakuf nešto je nemjerljivo, što se ne može porediti ni s čim drugim. Drago mi je što sam dio, ako mogu tako reći, ove najstarije fondacije u savremenom smislu te riječi, osnovane na tlu Evrope.”

Za organizaciju učenja hatme pred dušu Gazi Husrev-bega zadužen je drugi imam njegove džamije hafiz Salih Halilović. “Po službenoj dužnosti tu sam svaki dan. Ja sam onaj koji kontrolira, provjerava da li je sve u redu, da li su svi prisutni, ali i proučim svoj džuz i na kraju proučim dovu. Evo već 13 godina kako sam u Begovoj džamiji. Zaista, velika mi je čast i zadovoljstvo učiti pred dušu Gazi Husrev-bega, čiju sam medresu završio, a svi vrlo dobro znamo koliki je značaj njegov za Sarajevo i za BiH. Meni je velika čast i zadovoljstvo da imam priliku, sve ove godine koliko sam u Begovoj džamiji, ne samo da mu učim hatmu nego i što sam dio ove halke odabranih ljudi. Ovo je zaista jedna zanimljiva tradicija, običaj karakterističan za BiH. Nisam siguran da se igdje ovo prakticira nekom vakifu. Gosti koji nam dođu iz čitavog svijeta čude se u pozitivnom smislu, jer kod njih ovo nije prisutno, niti znaju za ovako nešto. Kažu u Turskoj da su neki vakifi tražili da se ovo prakticira nakon njihovog preseljenja na ahiret, međutim, zaista je ovo jedan jedinstven običaj specifičan za ovu džamiju i nepoznat u islamskom svijetu i mnogi se zaista oduševe kada čuju da se svaki dan uči, a ono što želim posebno istaći da se čak i u vrijeme agresije na našu zemlju, ali i u vrijeme prijašnjih ratova, učenje hatme nije prekidalo”, ističe Halilović.

Koliko je poznato, Gazi Husrev-beg nije imao svoje djece i ono što je imao svoje imovine sve je uvakufio. Zna se da je zemljišne posjede ostavio čak i u Grčkoj, ali i širom BiH voćnjake i šumu, i ne samo ovo što je nama znano i što znamo kroz Čaršiju i kroz ove objekte koji su nam poznati. On je veliku imovinu i pokretnu i nepokretnu u tom vremenu ostavio i uvakufio za dobro džamije i za dobro njegovog vakufa. Nešto je od toga nestalo, nešto je uzurpirano, nešto trajno oduzeto, ali se i, uprkos tome, njegov vakuf razvijao i povećavao i danas predstavlja jednu od najstabilnijih i najvrednijih institucija takvog tipa u našoj zemlji.

Opstala je njegova džamija, njegova medresa, opstala je njegova biblioteka, a sve te institucije bile su važne za bošnjački narod i za Islamsku zajednicu, jer u bivšem sistemu, prije rata, jedino je djelovala još Gazi Husrev-begova medresa, što je bilo jako bitno zbog školovanja novih imama koji su poslije službovali i radili širom BiH i bivše Jugoslavije. Njegova vizija, ideja, kako je on to osmislio, da ovaj vakuf opstane, zaista se pokazala djelotvornom i kroz ovih 500 godina izuzetno uspješnom. Na temelju te vizije, te ideje, ako neko nešto želi da uvakufi, svakako da ima jedan model kako da se ugleda i kako da uspješno ostavi neki vakuf koji će besprijekorno funkcionirati u svakom sistemu i u svakom vremenu.

Za kraj razgovora o hatmama pred dušu Gazi Husrev-bega hafiz Salih Halilović nam navodi interesantan primjer: “U poznatom hadisu, koji znamo od Poslanika, a. s., kada čovjek preseli s ovog svijeta na ahiret, sva njegova djela prestaju bilo dobra ili loša, osim u tri slučaja. Evo, kao što mi svjedočimo i znamo, Gazijina dobra djela nastavljaju se kroz njegov vakuf, kroz, prije svega, njegovu džamiju i sve ove ibadete koje mi izvršavamo, svakako, od dobrih djela, i njemu sevapi stižu iz ove džamije. Naravno, tu je neprestano dobro koje traje i kroz medresu i biblioteku, ali znamo i treću kategoriju iz ovog hadisa, a to je da, ako iza sebe ostavimo hairli potomstvo koje će za nas učiti dove, i u tom slučaju naša dobra djela ne prestaju. Gazija nije imao svoju biološku djecu, ali mi, njegova duhovna djeca, i nakon njegove smrti evo skoro pa 500 godina učimo za njega dove i Allah samo najbolje zna koliko je ljudi za njega dosad proučilo hatmu i učestvovalo u ovoj dovi i molilo Allaha, dž. š., da mu oprosti grijehe i da mu se smiluje i da sve ove hajrate koje je ostavio iza sebe upiše u knjigu njegovih dobrih dijela i da na osnovu toga postigne najveće i najljepše nagrade na onom svijetu. On je primjer i vodilja kakvi bismo i mi trebali biti”, zaključuje Halilović.

Hatmu pred dušu Gazi Husrev-begu učili su mnogi velikani, među njima hfz. Ismail Fazlić, hfz. Ćamil Silajdžić, hfz. Mustafa Sahačić, hfz. Ragib Cico, hfz. Mahmud Traljić, hfz. Halid Hadžimulić, hfz. Ibrahim Trebinjac, hfz. Fadil Fazlić, hfz. Ismet Spahić, hfz. Ismet Trnka, Husnija Hindija, Ahmed Selimović, Esad Skender, Muhamed Sirćo, Jakub Karavdić, Zejnil Fajić, Halid Varatanović, Sabit Smajlović, Alija Halilović, Hilmija Sikirić, Merzuk Vejzagić, Mustafa Trnka, Mustafa Hadžibajrić, Safet Žolja, Salih Šestić, Ahmed Bahtijarević, Bećir Zaganjor, Esad Spahić, Abid Olovčić, Đulaga Olovčić, Halil Pazelja i Mujo Džanbegović. Ovaj se niz nastavlja i danas.

 

PROČITAJTE I...

Školuju se na bosanskom, srpskom i albanskom jeziku. Prema popisu stanovništva 2011. godine, u Srbiji (bez Kosova) je živjelo 7.767 Gorana. Prema procjenama, Gorana ima više od 60.000. U Gori ih trenutno živi i radi između 6.000 i 8.000. Gorani su se do 1991. godine nacionalno izjašnjavali u popisima kao Muslimani. Pod utjecajem manipulacija kojima su bili izloženi od Miloševićevog režima, Srpske akademije nauka i umetnosti i Beogradu poslušnih kadrova rodom iz Gore, geografska odrednica Gorani pretvorena je u nacionalnu komponentu i preko noći stvorena novokomponirana nacija Goranci. Cilj je bio da se Gorani vještački i neprirodno odvoje od muslimanskog (bošnjačkog) nacionalnog korpusa i tako oslabe i podjele muslimanski (bošnjački) narod

Poziv da se Bošnjaci politički organiziraju prihvata se s rezervom. Naši ljudi koji iole ulaze u te procese to prihvataju s dozom snishodljivosti, kao da nekom treba da se pravdaju, da se izvinjavaju za taj ipak ljudski i krajnje opravdan čin. U ovim okolnostima, početkom 2017. godine, rađa se ideja o formiranju Foruma Bošnjaka Makedonije s osnovnom idejom, pred dolazećim generacijama, da očuva ono što jesmo, da pomogne proces promoviranja nacionalne svijesti i očuvanje vlastitog političkog i kulturnog identiteta

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!