fbpx

“Tour de France” u sjeni pandemije

Prije stotinu godina “Tour” je obilježio Eugène Christophe. Siroče u dobi od 16 godina, vozio je prvu veliku trku 1902. godine, kada ga je slomljena viljuška bicikla spriječila da pobijedi. Oženio se 1904. godine, a godinu dana kasnije supruga i sin umrli su od plućne bolesti.

 

Dok traje ovogodišnje izdanje najpoznatije biciklističke utrke na svijetu “Tour de France”, analiziraju se i izvlače paralele s događajima od prije 100 godina, kada je također održano u sjeni pandemije. Te 1919. godine, samo pola godine nakon završetka Prvog svjetskog rata, trka je vožena usred eksplozivnog vala španske gripe, koja je opustošila svjetsku populaciju, uništila bolnice i napunila groblja, ostavivši 50 miliona mrtvih. “Tour” se stotinu godina kasnije opet vozi usred pandemije.

Tog 29. jula 1919. godine, usred poslijeratne bijede, u Parizu se sastalo 69 ljudi kako bi nastavilo biciklističku avanturu. Pothranjeni članovi ekspedicije krenuli su u Pariz uprkos razrovanim cestama koje su uništile haubice i tenkovi, preko uništenih mostova, neprohodnim šumama, uskim stazama, preko planina kojima su harali razbojnici. Vozili su bez pomoći mehaničara, kretali prije zore, a završavali kada su mogli. Vozili su petnaest paklenih dana s najnižom prosječnom brzinom u historiji: 24 kilometra na sat.

Samo je 11 vozača uspjelo završiti utrku, najmanje ikad. Danas virus korona također prijeti ekipama, pravila traže da se ekipa, ako bude imala dvoje pozitivnih u sedam dana, izbaci iz takmičenja. A biciklizam je idealan sport za širenje zaraze zbog bliskosti učesnika u trkama. Kao i prije 100 godina, bolest utječe na uvjete održavanja trke koja je prvi put u svojoj historiji počela u augustu.

Prije stotinu godina “Tour” je obilježio Eugène Christophe. Siroče u dobi od 16 godina, vozio je prvu veliku trku 1902. godine, kada ga je slomljena viljuška bicikla spriječila da pobijedi. Oženio se 1904. godine, a godinu dana kasnije supruga i sin umrli su od plućne bolesti. Godine 1912. bio je najbrži na “Touru”, ali mu je čudno računanje bodova bilo dovoljno samo za drugo mjesto. Godinu dana kasnije, dok je hitao ka pobjedi, bicikl mu se slomio, a on je pješačio s biciklom na ramenu dok nije našao seoskog kovača. Pomoć drugih osoba bila je zabranjena pa je sam popravio bicikl. Pomogao mu je sedmogodišnji sin kovača koji je puhao kovački mijeh. Trebalo je više od tri sata. Završio je sedmi.

Te 1919. godine Christophe je bio prvi koji je obukao žutu majicu koja prvoplasiranog razlikuje od ostalih vozača. Bio je 20 minuta u prednosti nad drugoplasiranim kada je ponovo upao u probleme u pretposljednjoj fazi trke, nakon putovanja dugog 468 kilometara po blatu i po uništenim cestama. U blizini Valenciennesa ponovo mu je pukao bicikl. Ponovo je otišao u kovačnicu kako bi posudio alate i popravio bicikl. Trebalo mu je dva sata i izgubio je vodstvo koje je imao 10 dana, uključujući pobjede kroz brutalne predjele Pirineja i Alpa.

Pobjednik je postao Firmin Lambot, koji je s 33 godine postao najstariji pobjednik “Tour de Francea”. Christopheova nesreća šokirala je navijače i organizatore utrka. Uprava L’Autoa (novine organizatora “Toura”) otvorila je popularnu pretplatu kako bi skupila novac koji je trebao dobiti kao nagradu za pobjedu. Skupljeno je više od 13.000 franaka, mnogo više od 5.000, koliko je Lambot dobio za pobjedu na “Touru”. Bilo je potrebno 20 stranica novina da se objave imena svih donatora.

Nesreća je Christophea ponovo stigla 1920. godine, kada je zbog španske gripe odustao od trke. Dvije godine kasnije bio je treći u generalnom poretku kada je opet doživio nesreću. Nakon toga je odlučio okončati karijeru vozača. Ponovo se oženio, ali brak mu je propao, a troškovi razvoda i dugovi prisilili su ga da se 1926. vrati biciklizmu…

Najnesretniji od svih trkača i najbolji vozač koji nikad nije pobijedio umro je 1970. u Parizu, gradu koji, sto godina kasnije, u strahu od pandemije čeka završetak najveće biciklističke trke na svijetu.

PROČITAJTE I...

Jedini evropski klub koji je dosad izbjegao rezanje troškova bio je “Chelsea” ruskog magnata Romana Abramoviča, koji je potrošio 170 miliona na trojicu igrača: Timo Werner, Havertz i Ziyech. “Barcelona” je uglavnom prodavala, a Trincao i Matheus Fernandes dogovoreni su prije proglašenja pandemije.

Prije su Slovenci oduševljavali s odbojkaškim ekipama, dvostrukim evropskim viceprvakinjama, sa svojim rukometom i hokejom na ledu, s Tinom Maze, dvostrukom olimpijskom prvakinjom u skijanju, ili Petrom Majdić, bronzanom olimpijskom trkačicom.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!