fbpx

Toksična “cancel kultura”, boljševizam za 21. stoljeće

Termin “cancel kultura” prevodi se na bosanskom jeziku kao “kultura otkazivanja”, mada bi tačnije bilo reći da je riječ o “kulturi poništavanja”. U pitanju je vrsta ciljanog javnog bojkota ili, bolje rečeno, organiziranog javnog linča, a zatim i društvenog izopćenja svakog onog pojedinca za kojeg se ustvrdi da je izjavio, napisao ili učinio nešto što nije u skladu s trenutno dominantnim društvenim narativom ili vrijednostima. Takvoj osobi prvo se pronađu ili imputiraju sporne izjave ili postupci, ma koliko bili stari, nerelevantni ili sasvim izmišljeni, zatim se ona označi nekom od trenutno popularnih etiketa koje je predstavljaju kao opasnog i nepopravljivog heretika, da bi zatim uslijedila čitava kampanja kojom se takva osoba pokušava “otkazati” ili “poništiti”

 

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Koliko je uistinu neobično “posthistorijsko” doba u kojem danas živimo, možda se ponajbolje može uočiti na činjenici da etablirani kulturološki i politički termini i pojmovi poput onih Zapad i Istok, a koji su bili opće mjesto odrastanja tolikih generacija, danas imaju sve manje smisla i utemeljenja u realnosti. U posthladnoratovskom popularnom imaginariju Zapad i Istok stajali su u oštroj suprotnosti pa je Zapad bio rodno mjesto ljudskih prava, slobode misli i govora, meritokracije, visokog životnog standarda i tržišne ekonomije, odijeljen “željeznom zavjesom” od uglavnom komunističkog Istoka, prebivališta jednostranačja, jednoumlja, neslobode, verbalnog delikta i hroničnih nestašica osnovnih životnih namirnica. Kredibilitet ovakvom tumačenju različitih sistema te njihovom gotovo polustoljetnom sukobu nije proizlazio samo iz konačnog trijumfa Zapada nad Istokom već i iz percepcije da je komunistički Istok doživio ne tek politički ili ekonomski slom već i potpuni moralni, idejni i vrijednosni poraz i bankrot.

No, sve se više čini da to baš i nije tako, da je u žaru te, prije svega, ideološke borbe pobjednik zadobio vrlo opasnu i podmuklu povredu kojoj u svom slavljeničkom trijumfalizmu nije posvetio dužnu pažnju i koja se, stoga, danas toliko iskomplicirala da je dovela do infekcije koja nagriza same temelje te prijeti da sruši čitav zapadni sistem vrijednosti. Upravo zato danas svjedočimo fenomenu da nam sa Zapada dolaze društveni trendovi koji su bili tipični za nekadašnji komunistički Istok. O čemu je riječ?

OTKAZIVANJE PAMETI

Prije svega, radi se o bujanju i sve većem utjecaju takozvane “cancel kulture” u društvenom i javnom životu. Ovaj termin prevodi se na bosanski jezik kao “kultura otkazivanja”, mada bi tačnije bilo reći da je riječ o “kulturi poništavanja”. U pitanju je vrsta ciljanog javnog bojkota ili, bolje rečeno, organiziranog javnog linča, a zatim i društvenog izopćenja svakog onog pojedinca za kojeg se ustvrdi da je izjavio, napisao ili učinio nešto što nije u skladu s trenutno dominantnim društvenim narativom ili vrijednostima. Takvoj osobi prvo se pronađu ili imputiraju sporne izjave ili postupci, ma koliko bili stari, nerelevantni ili sasvim izmišljeni, zatim se ona označi nekom od trenutno popularnih etiketa koje je predstavljaju kao opasnog i nepopravljivog heretika, da bi zatim uslijedila čitava kampanja kojom se takva osoba pokušava “otkazati” ili “poništiti”.

Iako na prvi pogled izgleda da je u pitanju tek uobičajeni atak na drugačije mišljenje, a što je obilježje svakog društva i zajednice kroz historiju, jedinstven kvalitet “kulture poništenja” leži u kvantitetu, tačnije u brojnosti i utjecaju onih koji proganjaju, te namjeri da se meta delegitimizira ne samo kao relevantna u nekom partikularnom dijelu društvenog života već da se potpuno poništi kao osoba, da se samo njeno postojanje “otkaže” čak i u dimenziji vremena, da njen lik i djelo postane nevidljivo i jučer, i danas, i sutra. Sve je gore time što živimo u digitalnom dobu, u vrijeme dominacije društvenih mreža i virtuelne stvarnosti pogodne za manipulaciju, tako da jednom pokrenuto “poništavanje” vrlo brzo prerasta u javni linč u kojem učestvuju desetine, a nekad i stotine hiljada ljudi. Oni se više ne moraju okupljati s vilama i bakljama ispred žrtvine kuće, ne moraju joj razbijati prozore, paliti knjige koje je napisala, prijetiti fizički njenom poslodavcu, uvaljanu u katran i perje protjerivati je iz grada… Nije više potrebno niti da putuju naokolo kako bi i u druge sredine prenijeli loš glas o svojoj žrtvi te je tako otjerali “u divljinu”.

Danas, kada je prisutnost, kredibilitet, ali i reputacija na javnim mrežama osnovni način na koji neko izdržava i prehranjuje sebe i svoju porodicu, ili je naprosto sine qua non za veliki broj profesija, potpuno izopćenje, marginalizacija i trajno etiketiranje na internetu nije samo napad na profesionalni ili emotivni, već i na psihički i fizički integritet neke osobe. No tu se progon ne završava, jer nakon uspješnog ušutkivanja, masovno se kontaktira i proziva poslodavca žrtve kojem se također prijeti rušenjem imidža, kredibiliteta i prihoda pa stoga žrtva, ako i nije poslovno ovisna o prisutnosti na internetu, zbog takvog pritiska svejedno ostaje bez posla. Štaviše, stigma i etiketa šire se takvom brzinom i izazivaju takav društvenih strah da većina institucija, organizacija i pojedinaca prekidaju bilo kakve profesionalne i privatne veze s progonjenim. Otud i naziv “cancel”, doslovno “otkazati”, jer se većini javno angažiranih ličnosti koje se progone na ovaj način sistemski otkazuju javni govori, nastupi, ugovori s kompanijama, sponzorstva ili saradnja s institucijama, da bi sve kulminiralo i otkazom od poslodavca, čime se, ustvari, ove osobe izopćuju iz javnog života. Nije rijetkost da se pokuša ukloniti čak i trag koje su takve ličnosti ostavile u društvu, pa se njihovi raniji autorski sadržaji, objavljeni radovi ili videomaterijali “poništavaju”, tačnije uklanjaju i brišu iz baza podataka kako bi bili trajno nedostupni onima koji bi i pomislili da ih pročitaju ili se, hereze li, pozovu na one kojih više nema.

Jedini način da se žrtva barem donekle spasi od potpunog uništenja karijere ili reputacije jeste da javno prizna i taksativno nabroji svoje “grijehe”, da se glasno pokaje i pospe pepelom te da se nastavi posipati istovremeno potpuno prihvatajući stajališta, ideje i svjetonazore svojih progonitelja, i to u takvoj mjeri da postane još ostrašćenija i fanatičnija od njih.

DUGI KOMUNISTIČKI MARŠ KROZ INSTITUCIJE

Svaka će elementarno obrazovna osoba u svemu nabrojanom u vezi s “cancel kulturom” vrlo brzo uočiti ne samo elemente antičkog damnatio memoriae već i metodologiju tipičnu za fašističku te naročito, fašizmu sestrinsku, ideologiju komunizma. Tretman neistomišljenika kao “narodnih neprijatelja”, njihovo etiketiranje i stigmatizacija te kreiranje atmosfere javne histerije i moralne panike koja će legitimizirati javni linč, potpuna marginalizacija i progon iz javnog života, izvođenje pred “sud javnosti” gdje žrtva sama priznaje svoje “kontrarevolucinarne tendencije” i u javnim sesijama “samokritike” denuncira ostale “reakcionare”, te nakon toga dolazi revizija prošlosti tako što se svaki trag žrtve briše iz historije, čak i dokumenti i fotografije, poznate su metode boljševičkog obračuna s neistomišljenicima. U suštini, sve u vezi s “cancel kulturom” nevjerovatno podsjeća na svojevremene staljinističke čistke u Rusiji, golootočki titoizam u Jugoslaviji ili maoističku “kulturnu revoluciju” u Kini, a što nije slučajno, kao što nije slučajnost ni to što “cancel kultura” svoje najveće zagovornike i praktikante ima među današnjom identitetarnom i kulturmarksističkom ljevicom. U pitanju je tek modernom tehnologijom potpomognuta mutacija jedne te iste ideje i ideologije.

Tu dolazimo do čudnog fenomena vrijednosne inverzije. Današnjim Zapadom, nekadašnjim bastionom, braniteljem i promicateljem ljudskih prava, dominira potpuno boljševičko shvatanje i odnos spram slobode govora pa se bilo kakvo mišljenje koje odudara od dominantnog narativa tretira kao “govor mržnje” koji treba sankcionirati. Da bi sve bilo gore, taj isti Zapad izvozi i nameće ovaj neoboljševizam i onim društvima, poput našeg, koja su pola stoljeća grcala pod boljševizmom, i to, a što je krajnja perverzija, kroz “nevladin sektor”, pod parolom borbe za “otvoreno društvo” ili ljudska prava ovih ili onih ugroženih kategorija stanovništva. Ova čudovišna mutacija posljedica je činjenice da je zapadna liberalna ideologija kapitalizma možda odnijela pobjedu na političkom i ekonomskom polju, no da je, zauzeta borbom i kasnijim trijumfalnim slavljeničkim širenjem na nekadašnji prostor poraženog neprijatelja, previdjela da joj komunistička ideologija sve više buja prvo na univerzitetima, zatim u medijima, a nakon toga i u cjelokupnoj kulturi.

INFILTRACIJA I SUBVERZIJA

Kao rezultat takve miopije, zapadnim univerzitetima danas dominira neomarksistička ljevičarska ideologija koju su ondje unijeli nekadašnji “šezdesetosmaši”. Budući da ta generacija u svoje vrijeme nije uspjela na ulicama izvesti priželjkivane društvene promjene, veliki broj ih se, nakon nemira i “ljeta ljubavi” 1968. godine, postepeno infiltrirao u univerzitete, odakle je decenijama utjecao na studente praveći svoje ideološke klonove, promičući ih i zapošljavajući ih kao asistente i buduće profesore. Naravno, većinom studenti nisu postajali ljevičari, no inače skaredne, neomarksističke ideje su na taj način normalizirane među velikim brojem budućih uglednih građana, dok je manjina onih koji su ih zaista usvajali postepeno ovladavala univerzitetima, naročito humanističkim naukama.

Polahko, ali sigurno, ljevica je na Zapadu dobijala kulturni rat jer su se ljevičarski svjetonazori s univerziteta prenijeli u medije, na filmove, u muziku i književnost, ukratko, postali su dominantni u popularnoj kulturi. Kuriozitet današnjih generacija ljevičara, takozvanih “ratnika za društvenu pravdu”, jeste taj da su zbog dominacije, monopola i izvojevanog legitimiteta, mnogo netrpeljiviji od svojih prethodnika. Budući da su borbu za društvenu legitimizaciju njihovi prethodnici uspješno izvojevali, današnja generacija krenula je u logični nastavak, borbu za društvenu delegitimizaciju, a zatim i eliminaciju svih svojih neistomišljenika.

Upravo je to profil ljudi koji su, završivši fakultete i dobivši često sasvim beskorisna zvanja, u kontekstu istinske osposobljenosti za bilo kakav produktivan i društveno koristan rad, svejedno vrlo brzo napunili ne samo univerzitete i nevladin sektor već i medije te kadrovske službe i odjele za upravljanje ljudskim resursima većine utjecajnih kompanija, odakle s velikom dozom fanatizma neumorno pokušavaju utjecati na društvene odnose i vrijednosti te prilagoditi društvo vlastitim svjetonazorima. Činjenica da takvi ljudi dominiraju u megakorporacijama čiji su proizvodi medijske platforme koje ne samo da omogućavaju već i oblikuju današnji javni diskurs, što ih automatski čini “ključarima” i “vratarima” javnog mnijenja, ponajbolje pokazuje koliko je i zašto “cancel kultura” opasna.

REVOLUCIONARNA POETSKA PRAVDA

A ta opasnost počela se prepoznavati tek danas, i to ni od koga drugog nego od uglednih i poznatih javnih ličnosti koje baštine ljevičarsku ideologiju, upravo od onih koji su pustili ovog crvenog duha iz njegove boce. Ponešto ironično, ali potpuno u skladu s gotovo svakom revolucijom, sve od one francuske iz 1789. godine, pokazalo se da “revolucija jede svoju djecu”. Današnji “revolucionarni teror”, koji po društvenim mrežama provode mladi “jakobinci” 21. stoljeća, okrenuo se protiv svojih pokretača, pa nerijetko bivaju “otkazani” oni koji su koliko jučer “otkazivali” druge, da bi se zatim to desilo i njihovim progoniteljima. Baš kako su za vrijeme nekadašnje kineske “kulturne revolucije” mladi crveni gardisti potpuno izmakli kontroli, te su počeli napadati i radikalni dio komunističke partije koji ih je stvorio, da bi se na kraju počeli i međusobno sukobljavati, tako se i današnja “crvena cancel garda” sve više troši u beskonačnim frakcionaškim sukobima nastalim oko pitanja ideološke čistote. Inspiratori cijelog ovog glupavog, ali opasnog fenomena tek sada shvataju da niko, pa ni oni sami, nisu više sigurni od javnog linča zbog ove ili one indiskrecije i nedosljednosti u mišljenju, govoru i pisanju te nekako pokušavaju obuzdati ovaj trend i usmjeriti ga ka od početka zacrtanim, uglavnom konzervativnim i tradicionalnim, metama.

No sve se toliko otelo kontroli da se čini da je čitava ideja nekako oživjela te se sama od sebe širi i proždire karijere i reputacije po nekoj vlastitoj logici te da se neće zaustaviti ili dok ne izazove dovoljno snažnu kontrareakciju ili ne poprimi potpuno groteskne razmjere te se uruši sama od sebe, povlačeći pritom u ambis svaki dio društva u kojem se ugnijezdila. Mora se primijetiti da u tome ima velika doza one poslovične “poetske pravde”.

No, kako se to sve reflektira na društvo u Bosni i Hercegovini? Pored činjenice da su svi kulturni trendovi na Zapadu uslijed njegove današnje kulturološke dominacije u suštini trendovi globalne magnitude, koji će prije ili kasnije stići i do nas, fenomen “kulture poništavanja” u našem slučaju ima nekoliko specifičnosti.

Naše društvo već je jednom živjelo pune efekte boljševičke kulture obračuna s neistomišljenicima i zna da jednom kada boljševici zaista preuzmu vlast javni medijski linč ne prate samo gubitak ugleda i posla, profesionalna i društvena ostrakizacija ili okretanje glave od strane sugrađana, već i gubitak slobode, a možda i života. Koliko se god to danas nekome činilo nevjerovatnim, upravo je to smjer kojim vode ovi trendovi na Zapadu, a što nas u Bosni i Hercegovini čini dosta ranjivijim baš zato što fenomen ataka na slobodu govora, upakovan u ukrasni papir kojekakvih otvorenih društava, društvenih progresa, rodnih ravnopravnosti i prava ugroženih manjina, više ne dolazi s Istoka već sa Zapada, s kojeg, inače, naše društvo nekritički prihvata svaku moguću ideju i trend.

Nažalost, današnji zapadni svijet nije ono što je bio 1989. godine, kada nam se činio kao svjetionik slobode i uzor koji treba emulirati u svakoj oblasti života. Stoga je izuzetno važno biti skeptičan i kritički nastrojen spram mnogih “darova” navodnog progresa i napretka koji nam se nude, ali i nameću, te shvatiti da su mnogi od njih ništa drugo već trojanski konji koje jednostavno možemo odbiti primiti i dokotrljati u vlastite gradove. Koliko je god to moguće, moramo se truditi da budemo više od običnih sljedbenika kojekakvih bjelosvjetskih političkih i kulturoloških trendova te da pažljivo promišljamo i još pažljivije biramo samo ono što je u našem interesu kako bi u budućnost išli vlastitim tempom, pod vlastitim uvjetima i u onom smjeru koji smo sami odabrali.

 

PROČITAJTE I...

Osnovni problem jeste legitimizacija i normalizacija antibošnjačkog šovinizma koji Dodik demonstrira na dnevnoj bazi, a koji se toliko udomaćio da je postepeno postao dio vokabulara srpskih političara, medija, pa i srpskog naroda u Bosni i Hercegovini

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!