To sam što jesam

On me kratko i ljutito pogleda, zausti da nešto kaže, pa odustade, okrenu se i bez pozdrava ode. Krenuh i ja. Pod nogama mi škripi zaleđeni snijeg, u ruci držim cipele kojima će se neko iskreno obradovati, a u glavi mi odzvanja samo jedna misao: ko sam, šta sam, odakle sam

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Godina je 1999. Zima. U posjetu mi dolazi rodica M. i, između ostalog, veli da je dva mjeseca radila u izvjesnom pogonu za proizvodnju obuće u blizini Živinica, no kako su i ona i ostali uposleni obaviješteni da prodaja slabo ide i da će plaća ubuduće biti u naturi, pa ko voli nek’ izvoli, odlučila je napustiti posao i zarađenu obuću podijeliti rodbini i prijateljima, te da je zbog toga i došla kod mene. Nećkao sam se, nagovarao je da obuću ipak proda, ali kako je bila uporna, čak me zamolila da je ne odbijam, pristao sam.

– Vidi, meni cipele ne trebaju. Ima li šta za djecu – rekoh.

– Ima. Dođi sutra, bit ću i ja tamo, pa proberi šta god hoćeš.

I došao sam. Obuću za djecu nisam “probrao”. Neodgovarajući brojevi, ili preveliki ili premali, ali, da je ne uvrijedim, uzeo sam za sebe lijepe kožne cipele, tačno znajući kome ću ih pokloniti.

Dok M. i ja razgovaramo, prilazi nam komercijalista firme, pozdravlja, a ona, očito ljuta na njega, ne reče ništa, poljubi me u obraz i udalji se.

– Ti poznaješ ovu Albanku – reče lik.

– Nije ona Albanka, udata je za Albanca.

– Vi ste u srodstvu?

– Da.

– Kakvom?

– Naši očevi su amidžići.

– A, molim te, koje je njeno djevojačko prezime?

– Ibrahimović.

– Onda si i ti Ibrahimović?

– Očito.

– Oprosti što sam ovoliko znatiželjan, ali, ako ti ne smeta, imao bih još nekoliko pitanja, a poslije ću ti reći zašto.

– Izvoli!

– Jesi li ti Tuzlak?

– Da.

– Pravi, rođeni Tuzlak?

– Da, jesam.

– Znače li ti nešto imena Avdija i Rašid?

– Avdija je moj pradjed, a Rašid njegov bratić.

– Da li ti je poznato da su oni nekad davno živjeli u Tuzli i radili kao pekari?

– Da.

– A da li ti je poznato da su se poslije nastanili u Loparima?

– Nisu. I ne kaže se Lopari, nego Lopare, ali nisi baš puno pogriješio. Nastanili su se nedaleko od Lopara, mjesto se zove Koraj.

Lik potom izvadi ličnu kartu i pokaza mi je. Gledam, moj prezimenjak iz Novog Pazara.

– Mi smo rođaci i porijeklom smo iz Bijelog Polja – reče.

– Čovječe, pardon, rođače, baš me je krenulo! Ovo mi je šesto mjesto porijekla po redu! Ali, nejse! Nego, reci mi, vidim, priča ti pije vode, kako sve ovo znaš, a uglavnom je tačno?

– Usmena predaja. Kod nas je to još uvijek jako, držimo do toga, a ima i pisanih tragova. A, da li ti je poznato kad je i zbog čega tvoj pradjed napustio Bijelo Polje i došao u Tuzlu?

– Nije, barem ne pouzdano.

– Došao je još za osmanskog vakta, pet-šest godina prije austrougarske okupacije, a rodno mjesto je napustio, tačnije pobjegao, zato što mu je dozlogrdila crnogorska hajdučija. Pljačkali su Ibrahimoviće, a nerijetko i ubijali. I nije samo on pobjegao. I moja se porodica iz istih razloga preselila u relativno sigurniji Novi Pazar. Nego, sad se sjetih, znaš li da je tvoj pradjed u Tuzlu doveo i svog oca?

– Da, ali nije mi poznato kako se zvao.

– Ibrahimaga se zvao. Uglednik. E, moj čovječe, pardon, rođače, pa vi Bosanci pojma nemate ni o čemu! Eto, sam si priznao da ti je ovo šesto mjesto porijekla po redu! Bruka, sramota!

– Nije moja, nego Ibrahimagina, Avdijina i Rašidova! Kako je moguće da njihovi sinovi, unuci, praunuci, nisu znali odakle su porijeklom? Ili je, možda, posrijedi nešto drugo, nešto krupnije, a ne samo bježanija od hajdučije? Oko za oko, zub za zub, recimo? Eto mogućeg razloga za prikrivanje tačnog mjesta našeg porijekla! Ima li takvih naznaka u vašim usmenim predajama i pisanim tragovima?

On me kratko i ljutito pogleda, zausti da nešto kaže, pa odustade, okrenu se i bez pozdrava ode.

Krenuh i ja. Pod nogama mi škripi zaleđeni snijeg, u ruci držim cipele kojima će se neko iskreno obradovati, a u glavi mi odzvanja samo jedna misao: ko sam, šta sam, odakle sam?

Ma, to sam što jesam, meni sasvim dovoljno, presjekoh na koncu i mirno nastavih dalje.

PROČITAJTE I...

Nekoć je mladi pisac Bjelevac na mostarskim i sarajevskim ulicama susretao žive pisce prve generacije “preporodne” bošnjačke književnosti – ne samo Safvet-bega Bašagića, Osmana Nurija Hadžića, Edhema Mulabdića, Musu Ćazima Ćatića... – nego je pod snažnim dojmom njihovih književnih objava i započinjao pisati da ponekad nije ni primjećivao da ih – potkrada i plagira, primjerice Bašagića! Ali, uzvinuo se u najplodnijeg romanopisca između dvaju svjetskih ratova, i takvog ga danas pamtimo

Amir Hasanović u rat je otišao iz školske klupe. Imao je tada osamnaest godina. Kao pripadnik različitih jedinica u sastavu Drugog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, prošao je tokom četiri ratne godine brojna ratišta u Bosni i Hercegovini i bio dva puta ranjavan. Stav će u nastavcima objavljivati njegova sjećanja na saborce i ratne događaje u kojima je aktivno sudjelovao

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!