fbpx

Tito je htio biti samostalan diktator, ne Staljinova marioneta

U martu 1948. godine Staljin je Tita i njegovu vladu pozvao u Moskvu i od njih zatražio da napuste “personalističku politiku”. Od tada je insistirao da će se on povinovati vrhovnom odboru i slijediti naredbe Kremlja. Maršal je, kao odgovor, prekinuo sve odnose sa Staljinom. “Koliko god svi od nas vole SSSR, zemlju socijalizma, ni na koji način ne bismo trebali manje voljeti našu zemlju, što je ujedno i način razvoja socijalizma”

Piše: Nedim HASIĆ

Za druga Josifa Visarionoviča Staljina jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito, u principu, bio je samo još jedan lokalni lider kojim je lahko mogao vladati. Grana koja će se, kako je sam jednom prilikom kazao, saviti u trenutku kad Kremlj podigne prst. Međutim, u praskozorje hladnog rata otkrio je da ta grana može biti tvrda, neugodan protivnik voljan voditi politiku mimo plašta SSSR‑a. Na kraju je vrhovni komesar postao toliko opsjednut Titom da je naredio NKVD-u da mu okončaju život.

Dvanaestog januara 1946. godine Albanija je postala republika. U samo nekoliko sedmica Albanija i Jugoslavija bile su prve dvije zemlje koje su uspostavile komunističke režime pod paskom SSSR‑a nakon Drugog svjetskog rata. Bio je to dio Staljinovog plana. On je dvije godine ranije došao na ideju da formira “sanitarni koridor” s državama političkim istomišljenicama koje će biti podređene odlukama Moskve: ideja je dobila na snazi nakon što su njegove trupe počele oslobodilački pohod po Istočnoj Evropi nakon uspjeha Operacije “Bagration”. Započeta 23. juna 1944, bila je najveća ofanziva koju je izveo Sovjetski Savez. Nikad nije stekla medijsku slavu kao savezničko iskrcavanje u Normandiju, ali je za šest sedmica nanijela najveći ratni poraz Wehrmachtu. Njemačka je imala manje žrtava u bici za Staljingrad.

Ta operacija i sporazumi na kraju rata (Potsdam i Yalta) donijeli su veliko teritorijalno širenje za sovjete. Staljin se uspio pridružiti, vojno ili politički, zemljama poput Poljske, Estonije, Latvije, Litve, Bugarske, Ukrajine, Čehoslovačke, Finske, Mađarske, Rumunije, dijelova Njemačke, pa čak i Mandžurije i Sjeverne Koreje. Prije se rusko carstvo ograničavalo na područja slavenske kulture, ali nakon Drugog svjetskog rata, SSSR se proširio na veće područje Evrope i u kratkom vremenu počinje intervenirati u drugim dijelovima svijeta. Država dobija ekspanzionistički profil i prelazi put od zaostale i odbrambene nacije do osvajačke sile koja je morala organizirati nove teritorije nad kojim nikad nije imala takvu dominaciju.

Tog januara 1946. s usponom na vlast Hodže i Tita nastaje Istočni blok, a njih dvojica ostaju na vlasti 41, odnosno 35 godina. Nije bilo vremena za gubljenje. Padom nacista tlo je već bilo popločano kako bi komunističke partije ostalih zemalja započele svoj uspon, uz sovjetski pritisak i upotrebom drugih sredstava. Scenarij koji je Staljin slijedio kako bi proširio svoj utjecaj bio je sličan u svim tim zemljama. I moralo je sve biti izvedeno vrlo precizno jer većina komunističkih i socijalističkih formacija u tim zemljama još nije bila politički važna. Naprimjer, Rumunska komunistička stranka narasla je s 1.000 članova na više od milion u samo četiri godine. U Albaniji je Demokratska fronta Envera Hodže, koja je već bila pod utjecajem boljševika, 11. januara 1946. ostvarila izbornu pobjedu, ali samo zato što je bila jedina stranka.

Slučaj Jugoslavije bio je sličan. Vojna pobjeda nad nacistima bila je ogroman uspjeh za Tita i komuniste, koji su sistematski gradili kult i povećali njegovu popularnost među stanovništvom. Monarhija i političari koji su bili na vlasti prije rata bili su nejaki. Na izborima u novembru 1945. prvi se kandidirao pod koalicijom Nacionalnog unitarnog fronta za oslobođenje. Ustvari, oni su se već dogovorili o organizaciji zemlje prije dolaska na vlast. Monarhisti su odbili sudjelovati i Tito dobija 90 posto glasova. Brzo je proglasio novu Federativnu Narodnu Republiku, u koju su uključili socijalističke republike Srbiju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Sloveniju, Makedoniju i Crnu Goru.

Nakon Albanije i Jugoslavije, većina komunističkih partija u zemljama pod Staljinovom orbitom došla je na vlast prvi put u historiji. U mnogim slučajevima, uz izravnu podršku sovjetskih okupacionih vlasti, NKVD-a i ruske vojske. Ponekad nisu tražili za sebe predsjednika, ali jesu sklapali koalicije u kojima su uzimali ministarstva u kojima je ležala stvarna snaga; ministarstva unutarnjih poslova, s kojima su dominirali nad policijom i tajnim službama; poljoprivrede – kako bi promicali agrarne reforme kojima će osvojiti seljake bez zemlje, ili pravde – s kojima će se kontrolirati suci i očistiti uprava od elemenata koji nisu bili povezani s njima.

Takav je bio slučaj Bugarske i Georgija Dimitrova, koji je u decembru 1947. osnovao Narodnu Republiku, nakon referenduma koji je ukinuo monarhiju i u potpunosti posredovao izborima. Nacionalna skupština, koju kontrolira Komunistička partija, ubrzo je pokrenuta, a narodni sudovi osudili su na smrt oko 18.000 ljudi. Rumuniju je okupirala vojska SSSR-a, a Komunistička partija Gheorghea Gheorghiu-Deja lažirala je izbore nakon što je u velikoj mjeri poražena. I nakon toga prisilila kralja Mihaela I da podnese ostavku. U Poljskoj je Radnička stranka Bolesława Bieruta također morala falsificirati izbore da bi dobila vlast, također uz podršku sovjetskih trupa.

U ekstremnim slučajevima pribjegavalo se ubistvima čelnika opozicije. Tako je bilo i u Čehoslovačkoj. Komunistička partija Klementa Gottwalda došla je na vlast državnim udarom 9. maja 1948, a sedam dana kasnije ministar vanjskih poslova umro je pod čudnim okolnostima. Njegovo tijelo pronađeno je u pidžami, ispod prozora njegove kupaonice u vrtu Ministarstva. Nove su komunističke vlasti zaključile da se radi o samoubistvu. Tek je 2003. godine zvanično utvrđeno da je Jan Masaryk ubijen. Na mađarskim izborima komunisti su dobili 48 posto glasova. Narodna republika proglašena je u augustu, a na čelu im je bio vođa Radničke partije Mátyás Rákosi. Ubrzo je to postala diktatura koja je nacionalizirala firme i kolektivizirala zemlju. Mađarska je bila mala replika staljinističke diktature.

Jugoslavija je, ispostavit će se, bila ipak nešto drugo. Nije bila jedina koja se usprotivila Staljinu, nezavisni su bili i italijanski i kineski komunisti. Dobrim dijelom španski i francuski, ali je jugoslavenski slučaj bio najozbiljniji jer su bili na vlasti, toliko ozbiljan da su historičari izračunali da je broj pokušaja atentata koje je Staljin organizirao na Tita bio 22. Svi su propali. Insistiranje na nasilnom okončanju njegovog života doseglo je tako apsurdne razmjere da je Tito na kraju bio prisiljen poslati pismo sovjetskom vođi u kojem ga je upozorio da će, ako nastavi svoju kampanju, angažirati ubicu kojeg će mu poslati u posjetu i koji neće promašiti.

“Prestani slati ljude da me ubiju! Već smo zarobili pet atentatora: jedan s bombom, drugi s puškom… Ako mi ne prestanete slati atentatore, vrlo brzo ću ja jednog poslati u Moskvu. Nakon toga, naravno, nećete trebati poslati drugog.” Prema tvrdnjama istraživača Simona Sebage, Staljin je bio toliko prestravljen ovom porukom da ju je sakrio u svoj lični sef i da je poruka pronađena tek nakon njegove smrti.

Za Ellisa M. Zachariasa, zamjenika direktora mornaričke obavještajne službe Sjedinjenih Država, najozbiljniji jaz ikad otvoren tokom komunizma bio je onaj maršala Tita i Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom nakon Drugog svjetskog rata. To ovaj američki admiral navodi u svojoj knjizi Tajna historija hladnog rata, koja je u Evropi objavljena 2017. godine. Napetosti između dvojice diktatora počele su već u posljednjim danima Drugog svjetskog rata. Crvena armija oslobađala je prijestolnice Istočne i Srednje Evrope, ali se slična stvar nije dogodila s Jugoslavijom. Pravi otpor protiv okupatora vodila je Titova Komunistička partija. Vojska je imala ključnu ulogu u politici, a Tito je brižljivo gradio kult svoje ličnosti među stanovništvom. Zato se nakon rata osjećao kao ravnopravan Staljinov takmac, a ne puka marioneta moskovskog režima.

Maršal je već odavno prezirao Staljina, još kada je za vrijeme Drugog svjetskog rata odbio izvršiti njegovu naredbu da u borbu krene zajedno s Dražom Mihajlovićem, koga su i SSSR i saveznici smatrali legitimnim vođom oružane borbe u regiji. “Tito nije dovodio u pitanje sovjetsku hegemoniju, ali unatoč prihvatanju finansijske pomoći i dolasku savjetnika iz SSSR-a, vodio je vlastitu, vrlo osobnu politiku”, otkriva profesorica Marina Casanova u svojoj knjizi Titova Jugoslavija. Neuspjeh multinacionalne države. Tenzije između njih dvojice kulminirale su 1947. godine, kada je Staljin službeno stvorio Kominform, organizacijski odbor glavnih komunističkih partija u Evropi. U suštini, to je bio njegov sistem kontrole nad njima. Tito se proglasio nezavisnim i još jednom odbacio Staljinovu vlast. Kao što je već rekao 1944. godine, kada su saveznici dijelili Evropu, svoju je zemlju smatrao nezavisnom daleko od kapitalističkog i sovjetskog bloka.

Od 1947. razlike su se množile. Razlike između Tita i Staljina bile su sve veće. Problem s Trstom, koji neće biti riješen do 1954, projekt uspostave balkanske federacije s Bugarskom, slanje jugoslavenskih trupa u Albaniju kako bi se ojačale granice s Grčkom, Titova podrška grčkim komunistima, suprotstavljanje Staljinu, koji je Titovu pretjeranu nezavisnost gledao sa sumnjom…

Iskre su frcale među njima dvojicom i, kako se i očekivalo, ubrzo nakon toga je planulo. U martu 1948. godine Staljin je Tita i njegovu vladu pozvao u Moskvu i od njih zatražio da napuste “personalističku politiku”. Od tada, insistirao je, on će se povinovati vrhovnom odboru i slijediti naredbe Kremlja. Maršal je, kao odgovor, prekinuo sve odnose sa Staljinom. “Koliko god svi od nas vole SSSR, zemlju socijalizma, ni na koji način ne bismo trebali manje voljeti našu zemlju, što je ujedno i način razvoja socijalizma”, rekao je.

SSSR odmah povlači svu finansijsku pomoć Jugoslaviji i naređuje svojim političkim i vojnim savjetnicima da se vrate u Kremlj. Na taj je način Staljin materijalizirao svoju prijetnju koju je izrekao ostalim teritorijama pod njegovom kontrolom još 1929. godine. Dana 28. juna 1948. Kominform (Informbiro) izdaje proglas u kojem optužuje Tita i njegove saradnike da u osnovnim pitanjima vanjske i unutarnje politike slijede liniju koja se udaljava od marksističko-lenjinističkih.

Također, u njemu je stajalo da su jugoslavenske vođe potpale pod utjecaj propagande protiv Sovjetskog Saveza i oklevetali Crvenu armiju. Ovom je proglasu bio cilj da jugoslavenski komunisti natjeraju svoje vođe da se okrenu SSSR-u ili, pak, da ih sruše ako oni to ne učine. Reakcije na ove događaje na međunarodnoj sceni pokazivale su s jedne strane zbunjenost, iznenađenost i zadovoljstvo, ali s druge, pak, strane suzdržanost. Zemlje Istočnog bloka u većoj ili manjoj mjeri stale su uz Informbiro, dok je Albanija, kako bi se dokazala Staljinu, krenula u akcije protiv Jugoslavije, prekidanjem ekonomskih veza, pograničnim izgredima i otvorenim napadima.

Tada Staljin odlučuje smaknuti Tita sa scene, i to doslovno. Godine 1993. otvoren je arhiv KGB-a i tada su ruski historičari našli dokumente koji o tim atentatima i govore. Staljin je čak planirao Tita zaraziti kugom. Staljinov šef tajne policije Lavrentij Berija nije bio baš oduševljen tom idejom, ali je znao da je bolje ne raspravljati s brutalnim i paranoičnim šefom, pa je odobrio akciju kodnog naziva “Čistač”. Ideja o napadu virusom kuge iznesena je tokom sastanka visokih službenika KGB‑a u Beču 1952. godine.

Tita je trebao zaraziti Josif Grigulievič kodnog imena Max. On je bio historičar koji je kasnije postao član Sovjetske akademije nauka. “Ministarstvo nacionalne sigurnosti traži vaše dopuštenje za organiziranje i provođenje terorističkog akta protiv Tita uz korištenje agenta Max”, tražio je Berija u pismu Staljinu koje je pronađeno u arhivu. Jedna opcija, koju je citirao Berija, bila je zaraziti Tita smrtonosnom plućnom bolešću koju bi oslobodio uređaj skriven pod Grigulievičevim odijelom. Drugi je bio pucnjava na Tita za vrijeme prijema u Jugoslavenskoj ambasadi u Londonu. Treća ideja bila je poslati Titu kutiju nakita koja će otpustiti otrov kada je otvori.

U martu 1953. godine Staljin je umro. Berija, bojeći se da će biti kriv za zavjeru, otkazao je atentat na Tita. Max je vraćen u Moskvu. Italijansko-slovenački historičar Jože Pirjevec navodi da se Staljinov nasljednik Nikita Hruščov, kada se 1955. godine sastao s Titom, izvinio zbog pokušaja atentata. U Evropi i Sjedinjenim Državama taj se sukob dvojice diktatora smatrao pobjedom Jugoslavije. David je upravo kamenovao Golijata.

Ekonomska blokada koju su istočne zemlje provele prema Jugoslaviji natjerala je Tita da pregovara sa SAD-om i Velikom Britanijom. Amerikanci su isprva bili neodlučni, barem do prvih mjeseci 1949. “Samo još jedna svađa dvojice razbojnika”, kako su do tada vjerovali, ipak je potrajala. Nakon što su vidjeli da će Tito preživjeti i da je njegov raskid sa Staljinom stvaran i dubok, Amerikanci se odlučuju podržati ga i ekonomski kako bi ojačale razlike u Istočnom bloku. Tako su od 1949. SAD Jugoslaviji počele dijeliti kredite, a od 1950. godine i pomoć druge vrste.

PROČITAJTE I...

U trenutku osnivanja, pa i dosta vremena u narednom periodu, SDA je više ličila na politički pokret nego na političku stranku. Ustvari, ona je predstavljala ostvarenje želja i ideja različitih generacija da Bošnjaci budu subjekt, a ne objekt u Bosni, kao što su do tada to uglavnom bivali. Naravno, ne mogu negirati da Bošnjaci nisu bili prisutni, naročito od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u javnom, kulturnom, pa i političkom i ekonomskom životu, ali ne na onoj razini na kojoj su to bili zaslužili i što im je uostalom i pripadalo

Nisu postojale bilo kakve prepreke, niti na unutrašnjem niti na vanjskom planu, da se SDA u stanju najveće krize i opasnosti koja može zadesiti neki kolektiv ne opredijeli za jednopartijski politički model i dugoročnu suspenziju bilo kakve demokratije. To je, štaviše, prvi instinkt svakog društva koje se nađe pred egzistencijalnom prijetnjom pred kakvom se našlo bošnjačko. SDA time ne bi napravila nikakav poseban presedan, tek bi nastavila s dotadašnjom uvriježenom (komunističkom) političkom praksom. Umjesto toga, odlučila se na promjenu dotadašnje društveno-političke paradigme i formiranje nove demokratske političke kulture, često i na štetu vlastitih interesa

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!