TINGL-TANGL”, ANTIKVARIJAT MH, UNIŠTENI BOŠNJAČKI PISCI

“Tingl-tangl” je postao hit tema zagrebačkih medija, a interes se prelijevao u listove susjednih republika. Kad sam došao prvi put, govorila je gromkim glasom Ružica Orešković, neokrunjena kraljica te pjesničke krčme. Bio sam sa Stojanom Vučićevićem, s kojim sam – obojica u vojničkim odorama – sudjelovao na “Goranovom proljeću”. Govorili smo i tu. Onda me pozvao najstariji koji se tu zatekao, s predivnom bijelom bradom, i rekao mi svoje ime: Salih Alić

 

 

Piše: Ibrahim KAJAN

 

 V. P., PJESNIK, STRUČNJAK ZA EKSPLOZIVE

Iz Dubrovnika smo se tog ljeta 1967. vratili u svoj Mostar Ivan (Kordić), Rade (Budalić) i ja, vjerujući da ćemo ujesen dovršiti studij na Pedagoškoj akademiji. U Dubrovniku smo se osjećali – svojim, slobodnim i utopljenim u duhovnu živost slavnog grada. Posjećivali smo izložbe velikih slikara, imali smo besplatan ulaz na neke koncerte u Kneževom dvoru, a bili smo neizostavni na svakoj novoj predstavi Kazališta “Marin Držić”. Čak smo bili i amaterskim glumcima na dječijoj sceni! Živjeli smo nekako “pjesnički”, oblikujući svaki svoj pjesnički brevijar po diktatu vlastitih bića. Ali, to je posebno poglavlje na koje se treba jednom vratiti. Nešto mi se tada počelo dešavati s “čudnim” interesom tematskom pristupu duhovnom naslijeđu čije sam plutajuće fragmente otkrivao u sebi i pored sebe.

Nisam morao, ali sam to učinio: Otišao sam jedno jutro u Vojni odsjek u Općini Mostar i prijavio se za odsluženje vojnog roka. Momak koji je vodio tu evidenciju poznavao je moju najstariju sestru Amiru, pa sam mu poput mostarskog alčaka s hinjenom nonšalancijom dobacio: “Pozdravila te moja sestra Mira i rekla da me ne baciš u Kičevo!” Bi mu nekako drago, osjetilo mu se u glasu: “A je li? Pozdravi i ti nju.”

Početkom jesenjih kiša dođe mi poziv za JNA: pravac Dugo Selo! Bio sam razočaran. Nije doduše Kičevo, ali Dugo Selo me – dotuklo. Gdje li je to? Putuj, putuj, putuj – najposlije dođoh u neznan kraj. Tridesetak kilometara od Zagreba. Tri mjeseca oštre obuke! Prašinar. Lezi-ustani, lezi-ustani. Brom u obrocima, nedjeljni izlasci u jednu jedinu ulicu, kafana na željezničkom kolodvoru. Pisma roditeljima u Mostar, majčina skromna novčana uputnica iz Mostara. A onda dođe omanji, četvrtasti paketić! Na njemu moje ime i V. P. Dugo Selo, markice s drugom Titom i plavkasti štambilj: Izdavačko preduzeće “Veselin Masleša”, Sarajevo. Cigaretom spržih špagu i poderah pakpapir. Ukaza se san mladog pjesnika: na bijeloj korici veliki crveni krug slikara Mladena Solde i naslov – Ibrahim Kajan: Arabija ljubavi. Na prvoj mi stranici urednik Izet Sarajlić čestita Novu godinu. Umetnuo je i pismo…

Tako je to počelo u Dugom Selu, a nastavilo se prvom posjetom: Došli su Goran Babić, drug moj iz Mostara na studiju u Zagrebu, i Sonja Manojlović, 17-godišnja pjesnikinja koja mi je bila urednica u zagrebačkom Poletu. Bila je lani i u Mostaru. Po njezinom scenariju, TV Zagreb je snimila emisiju o mladim mostarskim pjesnicima. Režirala ju je Višnja, a pjesme govorio njezin suprug Sven Lasta.

Iz Dugog Sela Goran i Sonja odnijeli su moju molbu za prijem u članstvo Društva pisaca Hrvatske. Trebala je stići prije sjednice u aprilu 1968. godine, kada su Sonja, Goran, Tito (Bilopavlović), Branko (Bošnjak)… očekivali i svoju “službenu” stalešku potvrdu. “Javit ćemo ti…, pozdrav, servus!”

Tako se s tom posjetom najavljivao možda bolji ambijent jednom dvadesettrogodišnjem vojniku –  moje prekomandovanje u Vojnu poštu Zagreb. Tačno tako je i bilo: uoči Nove 1968. Doputovao sam vlakom na zagrebački Glavni kolodvor. Preko puta Pošte 2 bila je moja nova adresa. Intenzivni seminar o vrstama eksploziva. Tako sam postao, nakon promoviranog mladog pjesnika, novopečeni pirotehničar, “stručnjak za eksplozive”.

“TINGL-TANGL”

Nedjeljom seminaristi bez iznimke dobivaju izlazak u grad. Ja ne izlazim iza ručka, nego iza doručka – želim biti u “Tingl-tanglu”, gdje cijelo jutro pjesnici, bez prozivke i pozivnice, govore svoje stihove. Pripadaju svakoj različitosti. Oni su nešto drugo. Što – teško je reći. “Ting-tangl” je postao hit tema zagrebačkih medija, a interes se prelijevao u listove susjednih republika. Kad sam došao prvi put, govorila je gromkim glasom Ružica Orešković, neokrunjena kraljica te pjesničke krčme. Bio sam sa Stojanom Vučićevićem, s kojim sam – obojica u vojničkim odorama – sudjelovao na “Goranovom proljeću”. Govorili smo i tu. Onda me pozvao najstariji koji se tu zatekao, s predivnom bijelom bradom, i rekao mi svoje ime: Salih Alić.

U aprilu na trgu Republike susrećem Gorana. “Primljen si!” – kaže mi i ja znam da se to odnosi na prijem u Društvo književnika. “Svi smo primljeni, svih nas šestero, u paketu.” Na trgu Goran prilazi kiosku i traži Telegram. Smota novine i pruži mi ih. “Evo ti je izašao kratki prikaz Arabije ljubavi. Potpis je ‘Diogeneš 68’.” “Pa ko je to?”, pitam. “Slavko Mihalić.” Rastajemo se. Idem preko Zrinjevca u svoju V. P. kod Pošte.

ZAGREB, ANTIKVARIJAT MH, 1968.

Mladi sam vojnik u Zagrebu. Ljeto 1968, bit će da je bio vreli august. Petak je, vojnički je ručak završio, a kasarna “Maršal Tito” u austrijskoj vojarni utihnula je. Sjedio sam u sparušenoj, žućkastoj travi dvorišta, pušio “Filter 57” i dosađivao se. Da sam zatražio izlaznicu, mogao sam ponovo utucati vrijeme u zujanju po Ilici, svratiti u čitaonicu i prelistati bosanske novine. S druge strane zida tutnje tramvaji. Ovi koji putuju s posljednje stanice na Črnomercu zaustavljaju se baš iza mojih leđa. Podigao sam se i popeo na kamen ispod zida, pogledao u tu “slobodu zlatnu” poput znatiželjna djeteta: u jednom trenu odlučio sam prijeći na tu stranu, prihvatio prstima betonski vrh, zagrebao cokulama po zidu namreškanom malterom – i preskočio ga! Trenutak prije zatvaranja tramvajskih vrata bio sam sljubljen s tijelima gomile koja me pritiskivala sa svih strana. Ali, vozio sam se, i to je bilo najvažnije! Dežurni vojnik nije mogao vidjeti moj “bijeg u slobodu”, a neće vidjeti ni “povratak”.

Izdurao sam do prvog tramvajskog stajališta i izvukao se, osjećajući znoj kako mi curi niz vrat i slijeva se niz leđa, ispod strogo zakopčane vojničke uniforme. Koračao sam bezbrižnim, laganim korakom, osvrćući se znatiželjno na sve strane, zagledajući izloge i zastajkujući. Kad sam naišao na Antikvarijat Matice hrvatske, u koji sam već jednom ulazio, primijetih da je još otvoren, pa uđoh. “Samo bih malo pogledao knjige”, rekoh knjižaru. Čovjek mi srdačno odzdravi, a onda me, budući da nije imao nijednog kupca, dobrodušno upita:

“Odakle si, vojniče? Izgleda da voliš knjige.”

“Iz Mostara”, rekoh. Onda stidljivo dometnuh stišanim glasom. Riječ po riječ, povjerih se, samohvalno! “Čitam, čitam…, a ponešto i sam napišem, znate ono, za svoju dušu.”

“Sigurno pjesme. Šta bi mlad čovjek drugo i pisao u Mostaru osim pjesama?!”, govorio je veselo. Potom pridodao pitanje: “A kako ti je ovo ime?” “Ime mi je Ibrahim“, odgovorio sam i već započeo lutati pogledom po policama.

“Pošto si Bosanac, još iz Mostara, pa još i Ibrahim, volio bih da pogledaš tu policu na dnu, sve su to knjige bosanskih pisaca muslimana što ih je davno, davno objavila Matica hrvatska.”

Nisam mu ništa odgovorio. Gotovo sam kleknuo pred posljednji redak stalaže, pri samom podu, da pogledam knjige pisaca koje mi veseli knjižar preporučuje. Očekivao sam da će to biti međuratna izdanja koje Kikićeve knjige, ili Hamze Hume, jer to su bili najstariji pisci “naših muslimana”. Kikića su ubili četnici, a Hamza je još bio živ – obojica slavljeni u školskim programima. Bilo mi je nešto čudno: ni Kikić, ni Humo nipošto nisu mogli biti “davno, davno objavljeni u Matici hrvatskoj”, o čemu mi govori prodavač knjiga.

UNIŠTENI BOŠNJAČKI PISCI

Knjižar mi priđe sleđa, sagne se i uze sve te knjige, a bilo ih je tridesetak zasigurno, i odnese ih na pult. “Da ne klečiš”, reče i prepusti me neočekivanom, šokantnom susretu s imenima pisaca i naslovima knjiga za koje nikada, ama baš nikada nisam čuo.

Najstarije, štampane prije stotinu godina, izgledale su mi, meni, dvadesetčetverogodišnjaku, kao da dolaze iz pretpotopnog vremena iza kojeg postoji samo tajna koja je, možda ovog trenutka, u jednom svom obliku, otkrivena. Mislim – da u tim trenucima nisam ništa mislio. Osjetila su mi bila zbrkana i blesava! Kako sam mogao i pomisliti da je to bio pronalazak artefakata umjetnine riječi što su, na moje oči i samo za mene, izronili iz prisilnog zaborava mojih škola koje nisu htjele čuti ni riječi o ovim knjigama s “dna police Antikvarijata Matice hrvatske” u staroj zagrebačkoj Ilici.

Neke su knjige bile broširane, s tankim koricama, tanjim od stranica u povezu, neke čvrsto uvezane u platno ili u kartonske ili neobične, (kao!) plastificirane korice s naslovima utisnutim u tu materiju poput preciznih slova u duborezu – pa pozlaćenih!

Lijepa bošnjačka imena bosanskih muslimana stajala su na mjestima njihovih autora. Osman, Edhem, Ahmet, Abdurezak… Pridržavao sam ih kao da su krhki starci koje unuci nikada nisu upoznali.

Počeo sam, dakle, odvajati jednu po jednu, zagledati ih; imena i prezimena autora i naslova ništa mi nisu govorili, niti su mi značili. Evo ih: Osman – Aziz: Iz bosanskog života, Na pragu novog doba, Bez svrhe i Bez nade; Edhem Mulabdić: Zeleno busenje, Na obali Bosne; Abdurezak Hifzi Bjelevac: Pod drugim suncem, Rene Logotitedes, Minka i Muhammed; Ahmet Muradbegović: Haremska lirika, Husein-beg Gradaščević; Alija Nametak: Bajram žrtava; zatim Enver Čolaković: Legenda o Ali-paši, (pisca živućeg, odbačenog i zaboravljenog susrest ću vrlo brzo, s njim ću postati prijatelj), te knjižica Husejna Đoge Dubravića Iz perzijske književnosti.

Sve su objavljene u izdanju Matice hrvatske i Sv. Ćirila i Metodija između 1896. i 1936. godine, osim Dubravićeve, nju je objavio Bekir Kalajdžić 1914. godine u Mostaru, u nakladi Prve muslimanske štamparije. Ipak, jedno književno ime sam znao, čuo sam za njega, pričalo se o njemu kako “i dalje rovari”, o mostarskom Sarajliji Aliji Nametku, zbog kojeg je lanjske godine, 1967, zabranjen časopis Život. “Nesmotreni” glavni urednik Života Mak Dizdar uvrstio je Nametkovu priču u časopis pa je Centralni komitet podigao veliku oluju.

Prebirao sam vojničke džepove. U jednom sam pronašao ono što sam tražio: načetvero presavijenu papirnu novčanicu, jedinu koju sam imao, u vrijednosti od 10 dinara. Odvojio sam deset knjiga. I cijena im je bila – obesmišljena i obescijenjena. Od tada su moje blago, i nosam ih, barem jednu od njih, svaki put kad putujem iz Zagreba u Mostar ili iz Mostara u Zagreb.

 

 

PROČITAJTE I...

U tom momentu Alen se okrenu prema meni i pogleda me. Ništa nije rekao, samo je slegnuo ramenima, podigao redenik svoje osamdeset četvorke sa zemlje i iskočio preko grudobrana. Cijela se šuma tresla. Kroz tutnjavu sam čuo kad je uzviknuo: “Ojhhaaaaa, đe ste, braćo Srbiiiii”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!