U predsjedničkoj palači u Damasku, pod patronatom nove sirijske vlasti, ozvaničen je kraj jednog od najznačajnijih vojno-političkih eksperimenata proizašlih iz haosa sirijskog građanskog rata. Sirijske demokratske snage (SDF), godinama ključni američki partner na terenu i oružana sila de facto autonomne administracije na sjeveroistoku Sirije, zvanično su raspuštene. Njihove vojne i civilne strukture biće u potpunosti integrisane u državne institucije Sirije, što je u televizijskom obraćanju potvrdio i sam komandant SDF-a, Ferhat Abdi Şahin, poznatiji kao Mazloum Abdi. Njegovo prisustvo u Damasku, a ne u Kamišliju, simbolički je potvrdilo novu raspodjelu moći – decentralizovani projekat, izgrađen uz podršku Washingtona, formalno je predao suverenitet centralnoj vladi.

Odluka, predstavljena kao logičan ishod procesa nacionalnog pomirenja, uslijedila je nakon niza događaja koji ukazuju na precizno kalibriran pritisak, a ne na isključivo dobrovoljni sporazum. Pad režima Bashara al-Assada krajem 2024. i uspostava nove vlasti pod vodstvom Ahmeda al-Sharaae dramatično je izmijenio stratešku mapu Sirije. Nova vlada u Damasku, fokusirana na konsolidaciju teritorijalnog integriteta, već je u januaru pokrenula vojne operacije koje su rezultirale preuzimanjem značajnih teritorija pod kontrolom SDF-a u provincijama Raka i Deir el-Zour. Ti sukobi, a ne isključivo pregovori, bili su stvarni uvod u sporazum o "integraciji".

Prema odredbama dogovora, Damask je napravio ustupke koji su dugo bili nezamislivi. Dekretom predsjednika al-Sharaae priznata su kurdska nacionalna prava, a kurdski jezik je dobio status nacionalnog jezika, što predstavlja historijski pomak u politici sirijske države prema svojoj najvećoj etničkoj manjini. Međutim, cijena za ova kulturna i jezička prava bila je potpuno odricanje od vojne i političke autonomije. Sporazum eksplicitno zahtijeva integraciju boraca SDF-a u sirijsku vojsku i sigurnosne strukture, kao i ključnu stavku za regionalnu stabilnost: uklanjanje svih nesirijskih članova Radničke partije Kurdistana (PKK) sa teritorije Sirije. Upravo je ova tačka bila decenijski kamen spoticanja u odnosima sa susjednom Turskom, koja je SDF, zbog dominacije Jedinica za zaštitu naroda (YPG) kao sirijskog ogranka PKK, smatrala direktnom prijetnjom svojoj nacionalnoj sigurnosti. Ankara je godinama upozoravala na opasnost od "paralelnih oružanih struktura", a raspuštanje SDF-a sada predstavlja ispunjenje njenog ključnog strateškog cilja, i to bez direktne turske vojne intervencije.

Reakcija Sjedinjenih Američkih Država, donedavnog glavnog vojnog i finansijskog pokrovitelja SDF-a, oslikava pragmatično prihvatanje nove realnosti, upakovano u diplomatski rječnik uspjeha. U izjavi pripisanoj specijalnom izaslaniku Tomu Barracku, agencija SANA prenijela je ocjenu da se radi o "historijskom događaju koji jača suverenitet Sirije", dodajući da se "postojan partner istupa naprijed u nacionalni okvir". Ovakva formulacija služi kao pokušaj da se strateško povlačenje i gašenje skupog projekta predstavi kao ispunjenje misije. SDF je bio oruđe za specifičan cilj – uništenje teritorijalnog kalifata ISIL-a. Nakon što je taj cilj ostvaren, a politička klima se promijenila, Sjedinjene Države su bez mnogo otpora prihvatile rješenje koje stabilizuje Siriju pod novom, prihvatljivijom vlašću, čak i po cijenu žrtvovanja autonomije svojih bivših saveznika.

Za kurdsko stanovništvo u Siriji, ovaj rasplet predstavlja gorko-slatki kompromis. San o federalnoj jedinici ili punoj autonomiji, poznatoj kao Rojava, zamijenjen je za ustavno garantovana kulturna prava unutar unitarne države. Iako je Abdi u svom obraćanju naveo da će se "napori za osiguranje kurdskih prava nastaviti kroz sirijski ustavni okvir", ostaje otvoreno pitanje kako će se bivši borci SDF-a, odgojeni na ideologiji apartnoj od arapskog nacionalizma, uklopiti u rigidnu hijerarhiju sirijske vojske. Raspuštanje SDF-a nije samo administrativna odluka, to je kraj jedne ere i potencijalno bolno prizemljenje revolucionarnih ambicija u okvire realpolitike. Sudbina ovog aranžmana sada zavisi od iskrenosti nove vlade u Damasku da ispoštuje obećana prava, ali i od sposobnosti bivših struktura SDF-a da se od boraca za autonomiju transformišu u lojalne građane i vojnike jedinstvene Sirije.