Dvadeset putnika, devetnaest državljana tadašnje Savezne Republike Jugoslavije bošnjačke i hrvatske nacionalnosti i jedno NN lice, oteto je i potom likvidirano 27. februara 1993. godine, nakon što su pripadnici srpske paravojne formacije "Osvetnici" zaustavili brzi voz broj 671 na relaciji Beograd–Bar, u maloj stanici Štrpci na teritoriji Bosne i Hercegovine. Otmica, koja je u kasnijim sudskim postupcima u tri države kvalifikovana kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva, izvedena je prema detaljnom planu o kojem su najviši bezbednosni i politički organi SR Jugoslavije i Srbije bili pismeno obavješteni najmanje mjesec dana unapijred, ali nisu preduzeli nijednu mjeru da ga spriječe.

Tog 27. februara, naoružana grupa pod komandom Milana Lukića, u saradnji sa pripadnicima Vojske Republike Srpske (VRS), zaustavila je voz. Nakon legitimisanja putnika, iz voza su izveli sve one čija su imena ukazivala na nesrpsku pripadnost. Među njima je bio i penzionisani oficir JNA Toma Buzov, Hrvat, koji je pokušao da zaštiti mladiće oko sebe. Oteti civili su vojnim kamionom prevezeni u selo Prelovo kod Višegrada, u zgradu lokalne osnovne škole. Tamo su bili izloženi teškom fizičkom zlostavljanju, opljačkani su do poslednjeg dinara, a zatim primorani da se skinu na temperaturi ispod nule. Nakon višesatne torture, prebačeni su u selo Mušići, gde su u jednoj spaljenoj kući ubijeni vatrenim oružjem. Njihova tijela su bačena u rijeku Drinu. Do danas su pronađeni i identifikovani posmrtni ostaci samo četiri žrtve, većinom u jezeru Perućac, dok se za ostalih šesnaest i dalje traga.

Dokumentacija koja je isplivala na vidjelo tokom sudskih procesa decenijama kasnije, nepobitno ukazuje na direktnu upućenost državnog vrha u ono što će se dogoditi. Tačno 21. januara 1993. godine, mjesec dana prije zločina, rukovodstvo Železničko-transportnog preduzeća (ŽTP) Beograd uputilo je strogo povjerljiv dopis Ministarstvu odbrane SRJ, Ministarstvu unutrašnjih poslova Srbije i Službi državne bezbjednosti. U tom dokumentu, koji je potpisao direktor sektora odbrane ŽTP-a Mitar Mitrović, eksplicitno se navodi da pripadnici Vojske Republike Srpske, predvođeni Milanom Lukićem, planiraju da na stanici Štrpci "zaustave voz i izvrše otmicu putnika". Uprkos ovom direktnom i alarmantnom upozorenju, nijedna od navedenih institucija nije reagovala obustavom saobraćaja, promjenom rute ili slanjem pojačane policijske pratnje. Voz je nastavio da saobraća po redovnom rasporedu, prepuštajući svoje putnike planiranoj otmici.

Neposredno nakon što je vijest o otmici dospjela u javnost, porodice otetih i predstavnici Stranke demokratske akcije (SDA) iz Sandžaka sastali su se sa tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem. On je tom prilikom javno obećao da će "prevrnuti i nebo i zemlju" kako bi se oteti građani pronašli. Ovo obećanje dato je u trenutku kada su, prema kasnijim svjedočenjima izvršilaca, žrtve već bile likvidirane, a državni vrh je posjedovao informacije koje su na takav ishod nedvosmisleno upućivale. Tadašnji predsjednik SRJ, Dobrica Ćosić, i njegov savjetnik Vladimir Matović, prema navodima aktivista za ljudska prava, takođe su bili upoznati sa planom i kasnije su aktivno radili na zataškavanju slučaja kako bi prikrili prekograničnu saradnju državnih organa Srbije sa vojnim strukturama u Republici Srpskoj. Institucionalno zataškavanje se nastavilo i na birokratskom nivou, porodicama žrtava su godinama kasnije izdavana rješenja za porodične penzije u kojima je kao razlog smrti navođena "povreda na radu", čime se sistemski izbjegavalo priznanje da su u pitanju žrtve ratnog zločina koji je država propustila da spriječi.

Sudski epilozi koji su uslijedili trajali su decenijama i vodili su se pred sudovima u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Srbiji. Vođa jedinice "Osvetnici", Milan Lukić, osuđen je pred Haškim tribunalom na doživotnu kaznu zatvora, ali primarno za druge monstruozne zločine u Višegradu, poput "živih lomača". Jedan od prvih osuđenih bio je Nebojša Ranisavljević, koji je pred Višim sudom u Bijelom Polju dobio 15 godina zatvora. U Bosni i Hercegovini je, nakon sporazuma o priznanju krivice, na pet godina osuđen Mićo Jovičić, dok je u velikom procesu okončanom 2023. godine Sud BiH osudio sedmoricu bivših pripadnika VRS na ukupno 91 godinu zatvora. U Beogradu je pred Odjeljenjem za ratne zločine, nakon maratonskog suđenja, osuđena grupa izvršilaca, uključujući Gojka Lukića, Duška Vasiljevića i Draganu Đekić.

Međutim, svi sudski postupci su se gotovo isključivo fokusirali na direktne izvršioce na terenu – pripadnike paravojne jedinice i lokalne komandante VRS. Niko iz političkog, vojnog ili policijskog vrha Srbije i SRJ, ko je primio dopis ŽTP-a i svjesno propustio da djeluje, nikada nije bio predmet istrage, niti je krivično odgovarao. Zločin u Štrpcima tako ostaje simbol ne samo brutalnosti paravojnih formacija koje su operisale pod patronatom države, već i sistemskog zataškavanja i uloge aparata koji je svoje građane svjesno prepustio ubicama. Dok se porodice i dalje bore za pronalazak posmrtnih ostataka svojih najmilijih, odgovornost nalogodavaca i onih u lancu komande koji su zločin mogli, a nisu htjeli da spriječe, ostaje van domašaja pravde.