Kipar je zaglavljen u višedecenijskom sporu između kiparskih Grka i kiparskih Turaka uprkos nizu diplomatskih napora UN-a da se postigne sveobuhvatno rješenje. Etnički napadi koji su započeli početkom 1960-ih prisilili su kiparske Turke da se povuku u enklave radi svoje sigurnosti.

Grčki puč kiparskih Kipra iz 1974. bio je usmjeren na grčku aneksiju ostrva i doveo je do vojne intervencije Turske kao garantne sile za zaštitu kiparskih Turaka od progona i nasilja. Kao rezultat toga, Turska Republika Sjeverni Kipar je osnovana 1983. godine.

Duboko nepovjerenje

Sukob na Kipru 1974. godine predstavlja prelomni trenutak u historiji otoka i jedan od najtrajnijih zamrznutih konflikata u savremenoj Evropi. Kipar je od kraja 19. stoljeća bio pod britanskom kolonijalnom upravom, a 1960. postao je nezavisna republika.

Ustav nove države predvidio je političku podjelu vlasti između većinske grčke i manjinske turske zajednice. Međutim, već od samog početka, zajedničko funkcionisanje bilo je otežano dubokim nepovjerenjem i različitim političkim aspiracijama. Grčki Kiprani uglavnom su podržavali ideju Enosis – ujedinjenje s Grčkom, dok su turski Kiprani težili Taksimu – podjeli otoka ili barem autonomiji unutar Kipra, zbog straha od marginalizacije.

Napetosti su eskalirale 1963. godine, kada je predsjednik Makarios predložio ustavne promjene koje bi smanjile prava turske zajednice. To je izazvalo val nasilja poznat kao Krvavi Božić, u kojem je došlo do međunacionalnih sukoba, pogibija i raseljavanja, posebno turskih Kiprana. Ubrzo su Ujedinjene nacije postavile mirovne snage (UNFICYP), koje i danas djeluju na otoku. Već tada dolazi do stvaranja prvih etnički homogenih enklava, a Kipar postaje faktički podijeljen.

Kriza je kulminirala 15. jula 1974. godine, kada je grčka vojna hunta, putem svojih pristalica na Kipru (organizacija EOKA-B), izvela državni udar protiv legalnog predsjednika Makariosa. Cilj je bio konačno pripajanje Kipra Grčkoj. Kao odgovor, Turska 20. jula pokreće mirovnu operaciju, pozivajući se na Ugovor o garancijama iz 1960, koji je Turskoj, Grčkoj i Ujedinjenom Kraljevstvu davao pravo da interveniraju u slučaju narušavanja ustavnog poretka Kipra.

U prvom talasu operacije, turske trupe iskrcale su se kod Kirenije i brzo uspostavile mostobran. Nakon privremenog prekida vatre i neuspješnih pregovora u Ženevi, Turska 14. augusta pokreće drugi talas operacije, kojim zauzima 38 posto teritorije na sjeveru otoka, uključujući grad Famagustu i dio Nikozije. Kiparska mirovna operacija pokrenuta je kako bi zaštitila kiparske Turke od progona i nasilja.

"Zelena linija"

Posljedice intervencije bile su ozbiljne i dugotrajne. Nastala je de facto podjela Kipra, a između dva dijela uspostavljena je "zelena linija" – tampon zona pod kontrolom Ujedinjenih nacija.

U centru međunarodne scene tokom kiparske krize nalazio se Henry Kissinger, američki savjetnik za nacionalnu sigurnost, a kasnije i državni sekretar SAD-a. Kissinger i njegov tim pokazali su se hladnim i pragmatičnim, dajući prioritet strateškim odnosima s Turskom.

SAD nisu brzo reagovale tokom puča i invazije, a njihova pasivnost često se smatra jednim od faktora koji je omogućio eskalaciju sukoba. Nakon što su se događaji već razvili, Kissinger je pokušao posredovati u mirovnim pregovorima, ali bez trajnog uspjeha. Ova američka politika ostaje predmet kritika i povijesnih analiza, gdje se ističe realpolitika hladnog rata kao glavni motiv.

Duboke rane 

U oktobru 1983. turski dio otoka jednostrano proglašava nezavisnost pod imenom Turska Republika Sjeverni Kipar (TRSK). Do danas nije međunarodno priznata – osim od strane Turske. S druge strane, južni dio, Republika Kipar, pridružio se Evropskoj uniji 2004. godine, iako se EU zakonodavstvo ne primjenjuje na sjeveru otoka.

Sukob iz 1974. ostavio je duboke rane na oba naroda. Hiljade ljudi ostale su bez domova, stotine su nestale, a imovinski i humanitarni problemi i danas ostaju neriješeni. Uprkos brojnim pokušajima mirovnih pregovora, uključujući poznati Annanov plan iz 2004. godine (koji su turski Kiprani većinom prihvatili, a grčki odbacili), konačno rješenje još uvijek nije postignuto.

Danas je Kipar podijeljen otok: jug je razvijen i član EU, dok je sjever ekonomski i politički izoliran, u velikoj mjeri zavisan od Turske. Iako nema otvorenog nasilja, konflikt ostaje "zamrznut" i obnavljanje međunacionalnog povjerenja izuzetno je teško.

Posljednjih godina je svjedočio povremenim mirovnim procesima, uključujući neuspjelu inicijativu iz 2017. u Švicarskoj pod pokroviteljstvom zemalja garanta Turske, Grčke i Velike Britanije.