Niko kao historija nema tako neobičan smisao za ironiju. Velike vođe, titane koji su decenijama oblikovali sudbine miliona, često pamti po bizarnim detaljima koji ogoljuju njihovu ljudsku, ponekad i patetičnu prirodu. Malo je ko u tome bolji primjer od Benita Mussolinija. Njegovo ime je sinonim za fašizam, za brutalnu diktaturu i savez s nacističkom Njemačkom koji je Italiju i svijet povukao u katastrofu. Slika njegovog tijela koje, zajedno s ljubavnicom Clarom Petacci, visi naglavce na milanskom trgu, urezana je u kolektivno sjećanje kao konačni sud naroda.

Ipak, iza te grandiozne fasade Ducea, čovjeka koji je obećavao obnovu Rimskog carstva, krio se sin kovača iz siromašne Romanje, problematični dječak, propali romanopisac i čovjek opsjednut trivijalnostima poput bijelog luka i ispravljanja krivih tornjeva. Njegov život nije bio samo politička tragedija, nego prije svega i prvoklasni teatar apsurda.

Dječak s nalivperom i pjesnik u duši

Mussolinijev put nasilja počeo je rano. Odrastajući u selu Predappio, kao sin gorljivih socijalista, mali Benito je bio sve samo ne mirno dijete. Njegova narav, sklona izljevima bijesa i tučama, natjerala je oca da ga pošalje u strogi katolički internat, vjerovatno u nadi da će ga disciplina smiriti. Nada je bila uzaludna. Sa samo deset godina, izbačen je jer je školskog druga – izbo nalivperom. Taj čin, naizgled dječija čarka, kao da je bio zlokobni predznak metoda koje će kasnije koristiti protiv političkih protivnika.

Istovremeno, taj isti dječak je gajio duboku strast prema književnosti. Otac mu je prije spavanja čitao odlomke iz Jadnika Victora Hugoa, djela koje će Mussolini kasnije često citirati. Ta fascinacija literaturom navela ga je da se i sam oproba kao pisac. Godine 1909. napisao je pseudohistorijski roman Kardinalova ljubavnica, djelo prepuno lascivnih opisa i antiklerikalnih poruka, smješteno u 17. vijek. Roman, koji je ismijavao crkvene dogme, postigao je solidan uspjeh i preveden je na desetak jezika, svjedočeći o kompleksnoj ličnosti koja je u sebi nosila i grubijana i propalog intelektualca.

Megalomanija, kompleksi i suze jednog Firera

Jednom kada se dočepao vlasti, Mussolinijeva megalomanija nije poznavala granice. Njegovi projekti nisu bili samo politički, već i doslovno arhitektonski. Čuveni Kosi toranj u Pisi proglasio je nacionalnom sramotom i simbolom talijanske slabosti. Naredio je da se "ispravi". Inženjeri su, po njegovoj direktivi, izbušili stotine rupa u temeljima i ispunili ih betonom. Rezultat je bio, blago rečeno, kontraproduktivan. Težina betona samo je dodatno gurnula toranj dublje u tlo, povećavajući njegov nagib. Bio je to savršen simbol njegove vladavine: grandiozan pokušaj ispravljanja "krive" stvarnosti koji je stvari učinio još gorim.

Ovu potrebu za grandioznošću hranio je i citat koji mu se često pripisuje: "Bolje živjeti jedan dan kao lav, nego sto godina kao ovca". Zvuči moćno, zar ne? Problem je što to nije njegovo. Riječi pripadaju Tipu Sahibu, posljednjem sultanu indijske države Mysore, s tim da je u originalu umjesto lava stajao tigar. Mussolini je samo bio vješt u prisvajanju tuđih ideja i njihovom pakovanju za mase.

Ipak, njegova vještina mobilizacije i dramatični govornički stil imali su svoje poklonike. Najpoznatiji među njima bio je Adolf Hitler, koji je u Mussoliniju vidio svog političkog idola. Svjedoci tvrde da je njemački Firer, prilikom prvog susreta s Duceom, od ganuća i divljenja – zaplakao.

Libido, bijeli luk i porodična brutalnost

Paralelno s gradnjom vanjske fasade moći, Mussolini je vodio buran privatni život, vođen nesputanim libidom. Zaslužan je za osnivanje najvećeg talijanskog filmskog studija, Cinecittà, ali ne samo iz ljubavi prema umjetnosti. Studio je postao njegov lični harem. Mlade glumice i starlete su, prema pričama, svakodnevno limuzinama dovožene u njegovu rezidenciju, gdje bi ih on postrojio i u svoje odaje pustio samo one najatraktivnije.

Iako je bio u braku sa Rachele Guidi, s kojom je imao petero djece, njegova opsesija bila je Clara Petacci. Ona je u svom dnevniku pedantno bilježila detalje njihove veze, uključujući njegove fetiše i gotovo ovisničku potrebu za seksom. Mussolini je, upoređujući se s Napoleonom, prekidao sjednice vlade da bi se sastao s njom u sobi koju joj je dodijelio u Palazzo di Venezia.

Njegove strasti nisu bile samo ljubavne. Vjerovao je da je bijeli luk eliksir života. Uprkos problemima s čirom na želucu, svakodnevno je jeo ogromne količine, ponekad i po nekoliko glavica, uvjeren da mu to osigurava zdravlje i postojanu erekciju.

Ta sirova, brutalna energija nije bila rezervisana samo za spavaću sobu i bojno polje. Nije štedio ni vlastitu porodicu. Kada je njegov zet, Galeazzo Ciano, suprug kćerke Edde, kao član Fašističkog velikog vijeća glasao za njegovu smjenu, Mussolini nije pokazao milost. Nakon što su ga Nijemci oslobodili i privremeno vratili na vlast, naredio je Cianovo strijeljanje. Kazna je izvršena pucnjem u leđa – poniženje rezervisano za najveće izdajnike.

Kraj na trgu i život poslije

Kada se ratna sreća okrenula, iluzija o lavu se raspala. Pokušaj bijega u Austriju s Clarom Petacci završio je neslavno. Partizani su ih uhvatili i strijeljali. Njihova tijela, izložena na milanskom trgu, postala su simbol kraja jedne ere.

Sudbina je, međutim, imala drugačiji plan za njegovu zakonitu suprugu. Donna Rachele provela je neko vrijeme u američkom zarobljeništvu, a zatim je puštena. Vratila se u blizinu rodnog Predappija i otvorila restoran. Žena koja je decenijama trpjela nevjerstva i živjela u sjenci jednog od najmoćnijih ljudi Evrope, nadživjela ga je decenijama, vodeći miran, provincijski život. Umrla je 1979. u devedesetoj godini.

Tako se završila priča o Benitu Mussoliniju. Čovjek koji je htio biti rimski imperator, a počeo je kao dječak s nalivperom. Čovjek koji se predstavljao kao lav, a citat je ukrao od indijskog sultana. I na kraju, čovjek čiji je tragični i brutalni kraj postao opomena, dok je njegova žena, daleko od velike pozornice historije, nastavila da služi tjesteninu. U toj maloj, prizemnoj činjenici možda leži najveća ironija od svih.