U Washingtonu se već dugo govori o promjeni režima u Iranu, ali se vrlo malo razmišlja o tome kako bi Iran izgledao nakon pada Islamske Republike. Američka politika prema toj zemlji oblikovana je složenom mrežom lobiranja, političkih ambicija, ideoloških pozicija i regionalnih interesa, što je rezultiralo nedostatkom koherentne strategije i ozbiljne pripreme za postrevolucionarni scenarij.
Jedinstvena opozicija
Rasprava o Iranu često se vodi između dvije krajnosti. S jedne strane zagovara se potpuna konfrontacija i rušenje režima, a s druge prevladava uvjerenje da se ponašanje Teherana može trajno promijeniti isključivo kroz pregovore. U oba slučaja izostaje dublje razumijevanje unutrašnje dinamike iranskog društva, koje je danas informacijski preopterećeno, politički rascjepkano i bez jedinstvene opozicione strukture sposobne da preuzme vlast.
Iranska opozicija izvan zemlje ostaje razjedinjena i bez realnog plana tranzicije. Iako se u zapadnim političkim krugovima favorizuju određene ličnosti kao simboli poželjne, sekularne i prozapadne budućnosti, njihov stvarni utjecaj unutar Irana je ograničen, a politički projekti ostaju apstraktni i teško primjenjivi u uvjetima stvarne krize.
Istovremeno, regionalni akteri iz Zaljeva vodili su dvostruku politiku, javno podržavajući pritisak na Iran, dok su istodobno održavali kanale komunikacije s Teheranom kako bi se zaštitili od nestabilnosti. Takav pristup dodatno je doprinio iluziji da bi se slom iranskog režima mogao kontrolirati izvana i usmjeravati prema željenom ishodu.
Borba za prevlast
Na terenu, međutim, jedina struktura s jasnom hijerarhijom, disciplinom i interesom da zadrži kontrolu ostaje Revolucionarna garda, zajedno s njom povezane sigurnosne i ekonomske mreže. U slučaju kolapsa vlasti realan je scenarij nasilne odmazde, borbe za prevlast i dubokog vakuuma moći, koji nijedna opoziciona grupa ne bi bila u stanju brzo popuniti.
Iako bi Sjedinjene Američke Države mogle igrati ulogu u destabilizaciji postojećeg poretka, malo je vjerovatno da bi preuzele odgovornost za posljedice takvog procesa. Kratkoročni politički uspjeh bio bi praćen dugoročnom nestabilnošću, ostavljajući Iran da se sam suoči s haosom koji bi uslijedio nakon rušenja režima.
